Tort(ois)e i to

by

Svoje odnose prema različitim bendovima najčešće gradim po principu da se zaljubim u njihovu muziku, poslije zavolim njihove stihove te naposljetku živim u koliko-toliko skladnoj zajednici svih elemenata i članova. Instrumentalnu muziku, stoga, naprosto ne osjećam jednakom snagom – iako neću ni pomišljati tvrditi kako se bez riječi ne može izraziti cijeli spektar emocija i stavova, svoje veze ipak prije temeljim na otpjevanom negoli samo na odsviranom. Knjige volim, kipove tek poštujem. Slušajući sinoć u Tvornici jednoipolsatni koncert čikaških post-rock titana Tortoise, međutim, u nekoliko sam se navrata uhvatio u razmišljanju kako sam baš malo ljubomoran na slušatelje s izraženijim senzibilitetom prema ne samo ovom tipu instrumentalnog rocka. Tortoise sviraju s toliko gušta i uvjerenja, kako u vlastitu vještinu tako i u snagu svoje komunikacije, da bih se doista bio volio barem zakratko pronaći na ciljanom kraju njihove poruke. Da, iskreno mislim kako bi i za njih bilo bolje da su pojedine free jazz pasaže ostavili zaključanima u zatvoru, ali suprotan dio bendove palete, onaj prozračne egzotike, sasvim je lijep i često čak i lepršav (barem nama s nezavisnim pedigreom), podatan razmišljanju lake kategorije. Barem dok ga ne prene kakva mišićavija struktura, a, ne berite brigu, takva se kod Tortoise uvijek krije negdje u labirintu međusobnog mijenjanja instrumenata.

S obzirom na zakonsku regulu koja osobi moje provenijencije nalaže da se u razglabanju o ovakvim bendovima mora naglasiti relativna nevažnost nečije sviračke vještine, ležernim majstorstvom petorice članova benda ostao sam i više nego fasciniran. Jedno je svirati dobro, a nešto sasvim drugo pjesme, ali bogami je i nešto sasvim treće uživo slušati bend kojem, čini se, svaki član svaki instrument na pozornici svira kao da su mu ga kao bebi miksali u kašice i njime ga hranili. Taj gotovo pa i šeretski, zezatorski pristup – jer, realno, ako svi sviraju ovoliko dobro, onda nema šanse da jedan od njih nešto ne može odsvirati, ergo nema potrebe da se po pozornici vrte ukrug od jednoga do drugog instrumenta i tako dalje – uvelike razbija opasnost zapadanja u akademsku suhoparnost kakva Tortoiseu prijeti ne samo zbog imidža benda u kojem samo onaj brkati robijaš ruši sklad pomalo boemske šahovske reprezentacije doktora društvenih znanosti. Ujedno, ta spremnost da se hermetičnost jazza i zahvaćanja u elektroniku olabavi elementima koje i moje laičko uho prepoznaje kao nešto barem tankim konopčićima vezano za pop-tradiciju prije petnaestak me godina i jest zaintrigirala za bend, koji i danas doživljavam kao klasičnu glazbu pop-rock ere. U tome smislu je šteta što koncert nije bio sjedeći, ali mislim da su i organizatori očekivali bolji posjet od tek nekoliko nategnutih stotina u pregrađenome velikom pogonu kluba. Manjak para u novčaniku i višak koncerata u ponudi težak su par za pobijediti.

Osim za njegovanje svojeg sve mi nužnijeg osjećaja za opću kulturu, jer me moje tridesete sve upornije vuku u živo blato odrastanja u kojem postoje i primjerenije aktivnosti od otfrljenih troakordnih gitara, sinoćnji sam koncert iskoristio i kao pročišćavanje ušiju muzičkom bujicom virtuoznosti bez emotivnih udica na koje bi se mogao zakačiti netko mojih interesa. Danas mi trebaju što čišće, što šire i što svježije. Ne budete li više nikad čitali išta potpisano mojim imenom, znajte da sam umro u crnoj ekstazi.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: