All-Star prvaci u tricama

by

Slobodno se može reći kako je svakome kome je iz ma kojih razloga ikad bila propisana ikakva terapija u pojedinom periodu života ili samo slučajnom trenutku nedostajalo sreće, pa možda i ima kakvih kozmičkih podudarnosti što su oba pokušaja prave slavljeničke fešte povodom jedanaestog rođendana agilnog suboračkog sajta www.terapija.net ispala žrtve nesretnih okolnosti. Prvi put organiziran sredinom veljače, defile bendova izabranih od strane sajtova uredništva suočio se sa snježnom mećavom kakvu valjda ne pamte ni najstariji Zagrepčani, a njezino širenje i na istok uzrokovalo je sprječavanje dolaska omiljenih mi Rebel Star, uslijed čega se u Attacku nisam ni bio pojavio. Nekoliko mjeseci poslije, sinoć, grad je gotovo monsunski pljusak zasuo taman u satima kada se pretpostavljena klijentela trebala pokrenuti put malog pogona Tvornice, gdje se odvijao drugi dio proslave, što se odrazilo na ukupan posjet ovoga prigodnog festivalića, čiji su bendovi svirali pred tek nekih sedamdesetak ljudi.

Srećom, Rebel Star ovaj put ništa nije ostavilo kući, ali sam im svejedno propustio uvodne dvije pjesme sjajnoga koncerta. Imperativ važnoga kviznoga ligaškoga kola koje je mojim Rokerima praktično osiguralo prvu poziciju regularnog dijela prvenstva omelo me krenuti prije potopa, a kako sam čekajući javljanje bilo kojeg taksi operatera ipak prvo dočekao tramvaj, bio sam ponešto usporen. Mokrome i znojnome, ulazak u Tvornicu nervozu mi je otresao već prvim tonovima koje sam čuo, a koje je ovaj put, za razliku od koncerta u ožujku, svirala punokrvna rokerska četveročlana postava s dvjema gitarama. Autoru Glavaškome i pouzdanome bubnjaru Atili pridružila su se dva iskusna Britanca koji žive u Mađarskoj (kaže Žule), kojima nisam zapamtio imena, ali njihova je svirka ionako govorila dragocjenije stvari. Plus, gitarist je izgledom pomalo bacao na Roberta Pollarda, a još i više na klasičnoga britanskoga pacova soja Nicka Lowea, koji je za brojnim šankovima diljem kontinenta o rock’n’rollu zaboravio više nego što svi mi skupa u publici znamo. Rebel Star nisu napravili nikakav zaokret u zvuku koliko su svoj power-pop zapadne američke obale učvrstili u rokerskiji napad kakav bi imao zapaženo mjesto u rosterima diskografskih kompanija Alana McGeeja, sličan onome što su prije desetak godina radili zaboravljeni Captain Soul ili Cosmic Rough Riders. Glavaški je, međutim, melodičar kakvoga ne samo ti nego i mnogo razvikaniji bendovi nisu imali na raspolaganju, koji divne pjesme kao da izvlači iz šešira, ali onog šešira koji nosi na srcu. Pedesetominutni nastup kombinirao je pjesme s obaju dosad objavljenih albuma s onima koje se tek imaju naći na sljedećoj ploči, koja se, sudeći po onome što sam ove godine čuo već dvaput, neće morati kriti pred svojim prethodnicama. Jedva čekam.

Vladanje susjeda na našemu domaćem terenu nastavilo se i nakon desetominutnog predaha, nepobjedivom erupcijom fantastičnih Threesome, koje dosad nisam imao prilike vidjeti, i tek mi je sad žao za svaki put kada sam ih bio promašio. Dajte mi koji sekund da malo uhvatim zraka, jer su me ova dva mladića i opaka simpatična lupačica ubacili u mikser u kojem su me drmali sve dok im nije isteklo dogovoreno vrijeme, a taman kada sam bio dokučio kakav-takav način trpljenja njihovih kerefeka, kao pojačanje im se pridružio i klavijaturist, psihodeličnim mi cičanjem svrdlajući mozak. Ovi su baš jako zajebani! Sve su se moje dosadašnje ispričnice neopravdanih sati njihove nastave svodile na činjenicu kako sviraju surf, koji je kul i tralala i sve, ali mi jednostavno nije nešto posebno drag. Samo što ovo ipak nije surf potpuno, odnosno nije barem onaj surf na koji instant pomislim kada čujem da ga netko spominje, onaj u kojem su tremola svih bendova koji ga sviraju zapela u 1961. godini i na kalifornijskim plažama. Tamo gdje većina svira surf ‘Dana velikih valova’, ovi ga pankerski potpaljenog tjeraju u ‘Point Break’, pri čemu ne želim reći da ostaju u periodu od prije dvadeset godina nego da se trenutačno ne mogu sjetiti nijednog surferskog filma otada naovamo. Ako i jest surf, ovo je surf Silver Surfera i njegovih jebica iz budućnosti, iako ću ja, da se opravdam samom sebi, navesti da je ovo zapravo ponajbolji instrumentalni indie-pop bend koji sam skoro pa ikad čuo. Mada, ni to nekako nije dovoljno, jer muziku bez vokala uglavnom ne razumijem, pa je prava sreća što su Threesome među svoje trominutne lizalice ubacili i ‘Rockaway Beach’, da svoje sudjelovanje ne moram svesti samo na širenje nogu i sviranje zračne gitare. S time da je ona, ups! i gulp!, bila možda i najmanje atraktivna sastavnica bendova seta.

Nadam se da od mene niste očekivali da nakon jednih starih ultradragih favorita te jednih novih koji mi nisu dali ni najmanje šanse da ih nastavim ignorirati prisebno i koncentrirano nastavim slušati ostatak programa, samo što se planu odlaska dalje u noć ispriječila dosadna kiša, zbog koje smo ipak ostali u Tvornici. Čak ni povlačenje u prostor za pušenje nije me odvuklo toliko daleko da ne čujem Bou, za koju mi apsolutno nije jasno kako je uopće završila na sinoćnjem lajnapu – na rođendanu sajta aktivnog jedanaest godina nastupa bend neaktivan otprilike dvostruko više? No dobro, zaslužnim se legendama i njihovom novoromantičarskom zgodni-dečeci-’85.-izlaze-u-Kulušić ne gleda u zube, ali bome i ozbiljno ne sluša pjesme. Kad nije kiša, zašto bih pustio da mi večer pokvari Boa? Poslije nje sam se ipak povukao, jer me druga polovica od šest najavljenih bendova zanimala manje od hamburgera i kole.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: