Sam pa kud puklo da puklo

by

Koliko god treba zapljeskati odluci Brata Farrara da nipošto ne dopušta nepredviđenim okolnostima konkretnije utjecati na njegove odvažne pankerske planove, toliko je sasvim čujno kako je naš australski prijatelj prije svega bendovski čovjek. Gdje je i što točno tijekom njegove aktualne turneje puklo pa da je morao ostati bez pratnje svoje ritam sekcije baš i nisam podozrivo pratio, znam samo da se sinoć u KSETu pred pedesetak prisutnih pojavio potpuno sam, sa svojom gitarom te nešto amaterskih i amaterski pripremljenih podloga na iPodu. Bratu je ovo bio treći posjet Zagrebu; prvome, priča se, rasturu njegovih bivših Digger & The Pussycats nisam bio prisustvovao, ali se drugoga koncerta još uvijek sjećam kao lijepoga garažnog trash-pop tuluma. Novi repertoar pokazuje kako raspuštanje benda nije uzrokovala njegova eventualna konverzija prema nekome drugom žanru, jer prstima još uvijek ispucava dosta melodične i odrješite punk-rock pjesme, dok pjeva o standardnom paketu prkosnih žalopojki društvenog autsajdera u naponu snage. Samo što mu, jednostavno rečeno, fali bend.

Primjećujući očit nerazmjer između vokalom i muvanjem uložene energije i pomalo mlakog rezultata koji je tijekom prve polovice nastupa isplivavao iz zvučnika pomislio sam kako je problem možda u opremi, što mi je detaljnim pojašnjenjem tehničkih pojedinosti (koje sam pratio uvjerljivo fejkanim pogledom znalca koji kuži sve o čemu se razgovara) negirao Žalac, tvrdeći kako je nedopustivo da s onim što ima na raspolaganju Brat zvuči ovoliko povučeno. Upravo tako i jest zvučao, kao da se prije probe s ostalim dečkima sam lagano zagrijava s gitarom spojenom u sobnu liniju, ili kao da u studiju snima samo vokale, a po gitari udara samo da si doda na sigurnosti. Vjerujem da je barem dio te startne neuvjerljivosti proizišao iz nepripremljenosti za nastupanje u potpuno ogoljenom aranžmanu pjesama ipak zamišljenih u musavosti garažne dernjave. Najbolje su bile one pjesme dovežene vagonima gnjevnog rockabillyja vlakovođe Billyja Bragga, ali Brat u globalu ipak nije maher tog kalibra.

Međutim, stari savjet kako u slučaju nezadovoljavajućeg ishoda treba stati, napraviti pauzu i tek onda pokušati ponovno, točnim se pokazao i u ovoj prigodi. Uzevši si tridesetak sekundi za vlaženje grla, neobavezno ćaskanje s publikom i, najvažnije, barem privremeno gašenje podloga (koje su ga, s druge strane, svojim nastavljanjem jedna na drugu gonile u ničim prekidan niz od po nekoliko komada, što je uvijek dobrodošla koncertna komponenta), Brat je odnekud povratio i studentski osjećaj za započinjanje zabave, a osjetan pomak u angažiranosti izvođača popratilo je i pojačavanje i razbistravanje gitare – mislim, razbistravanje kao nespretna analogija za gromoglasnije krčanje koje se moglo osjetiti i utrobom. Najbolji su mi dojam ostavile ‘You Got Me Hanging Around’ i ‘Paris To Kabul’, zaprljane u pješčaniku izvorne ’60s garaže, dok me ‘Punk Records’ svojim nabrajanjem Bratovih bendova-heroja podsjetila na moju vlastitu, nikad snimljenu ali jednom ipak izvedenu uživo, ‘Oni su krivi’. Uvijek je lijepo kada te pjesma vrati u mladost, ili barem njezino indijansko ljeto.

Spomenuti Žalac u KSETu se nije pojavio samo kao jedan od dežurnih zagrebačkih inspektora za rokenrol, nego i kao relativno friški gitarist What’s On TV Mama (e jebiga, još ne znam idu li zarez i upitnik), koji su vrlo solidnim nastupom otvorili sinoćnji program. Posljednji put kada sam ih gledao u svoje su me melodične punkčine povukli bezobraznije, samo što su tada bili u nešto drukčijoj postavi. Logično je da se bend s (barem) jednim novim članom još uigrava, mada su se i kroz taj proces uigravanja – inače najčujniji u donekle razmaknutom zvuku dviju gitara tamo gdje bi skladnijim napadom žešće odalamile po ušima – probile čvrste pjesme koje rokerskiji kraj sedamdeset sedme povremeno umaču u skoro surfersku otopinu. Baš kako je najavio sam bend, ‘Harrasment Bitch’ doista jest pravi hitić, a iznenađenje u vidu obrađivanja ‘I Was Made For Lovin’ You’ moglo je biti ugodnije samo u slučaju da su se odlučili za Vucinu ‘Rođen sam da rasturam, bejbe’.

Inače, Brat danas svira u Kninu!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: