Neumrli

by

Gledajući sinoć sa svoje odmaknute pozicije uz šank omamljene fanove koji su oko mene fingirali padanje u kozmički trans, morilo me pitanje na koje odgovor nisam pronašao sve do kraja koncerta Kyuss Lives! u Tvornici (u kojoj osobno više ljudi u posljednje vrijeme nisam vidio od navijačkog grotla Dropkick Murphysa), a bome ni poslije njega. Jesu li se ljubitelji ovog benda – odnosno benda iz kojeg se ovaj bend razvio, ali te nam je priče valjda svima već puna kapa – u srednjoj školi jebali i drogirali više ili manje od mene i meni sličnih, koji smo se u formativnim godinama zakačili na neku skroz drukčiju muziku? Kompaktna, gusta smjesa rifova i bubnjarskih gromova, nalik onoj vreloj tečnosti koja se sa zidina polijeva po napadačima koje se želi zaustaviti od proboja, po svemu bi sudeći trebala odgovarati frajerima lica crnih od popravljanja motocikala i dlanova posutih barutom prilikom pucanja iz lovačkih pušaka, ali od takvih barem moj predrasudama označen um ne očekuje toliki stupanj tolerancije koji bez sumnjičavosti prihvaća uškopljeni poj eunuha, na kakav me Garcia podsjećao kada god bi se vinuo u visine. Tako da sam, onda, siguran u nešto drugo; ljubitelji ovog benda od mene su u srednjoj školi stoposto više igrali igrice i slušali Janis Joplin, makar samo zato što ja nisam uopće.

John Garcia tako je istodobno bendovo najjače ali i oružje najsklonije zakazivanju, s jedne strane opravdanje korištenja barem djelomičnog imena Kyuss, a s druge vokal kakav nama koji nikad nismo ostali očarani Robom Halfordom jednostavno ne može prodati priču o kalifornijskim jebačima. Problem, kao i uvijek, može biti u očekivanjima, jer u informacije o opakoj pustinjskoj bandi koja za prave opačine ne pronalazi vremena uslijed nonstop drogiranja i konstruiranja instrumentalnih letjelica, na koje sam naišao tamo po gašenju prvotne inkarnacije grupe, nisam posumnjao ni do danas. A nisam zapravo ni sinoć, jer me taj specifičan stil pjevanja, u biti, nije nervirao koliko iznenadio, jer ga se sa onih rekreacijskih sesija kod kvartovskih frendova metalaca sjećam ponešto odrješitijeg, konkretnijeg. Pred zvuk tročlane instrumentalne gromade ne toliko postavljen, koliko uklopljen u njegove rijetke napukline, Garcia zapravo svojom frontmenskom pozicijom i kulerskim lijenim njihanjem sasvim uvjerljivo igra predvodničko lice benda, uz neumornog Branta Bjorka za bubnjevima, koji je negdje po sredini osamdesetominutnog nastupa nadigravanjem s publikom pokazao kako iza revitalizacije benda postoje i razlozi srca, a ne samo novčanika.

Proglasiti gitarista i basista koji popunjavaju aktualnu postavu plaćenicima, te shodno tome i cijeli projekt tezgaroškim, bilo bi predvidljivo, ali i, usprkos pojedinim podupirućim dokazima, prilično nepošteno. Gažerski pristup nažalost je prisutan i na koncertima navodno aktivnih bendova, a mnoštvo se meni omiljenih autora ne bi nikada ni našlo u prilici snimanja i sviranja da na račune nekih muzičara nisu uplatili određene svotice. Kao netko tko je Kyussa bio svjestan tek ovlaš, ne usudim se procjenjivati smisao i uvjerljivost Kyuss Lives! u odnosu na matični bend, ali sudeći po ekstatičnom prepoznavanju pjesama većine prisutnih, te pogotovo pjesmi, skinutim majicama i podignutim rukama prvih redova, rekao bih kako najvjerniji obožavatelji nemaju nikakvih sumnji u autentičnost benda. Slušajući ih svježim i prošlošću neopterećenim ušima, čuo sam itekako živ bend, koji mi je vrlo argumentirano objasnio kako to nije moja muzika. Ne volim koncerte na kojima žanrove koje inače ne volim svira potpuna komedija ili sranje od benda, jer tad ne znam u čemu je točno problem, mojoj cijepljenosti protiv pojedinih zvukova ili njihovoj inferiornosti. Kyuss Lives! su sinoć odsvirali potpunu suprotnost, poštenu svirku koja sva pravila žanra kojem pripadaju ne samo poštuje, nego i podsjeća tko ih je dobrim dijelom u startu i napisao, te koja će meni još jednom potvrditi dvije stvari. Prva je ta da je sasvim logično da me intrigira kalifornijski rokerski bend iz kojeg se poslije razvio i fini seksi stoner pop QOTSA, a druga da nema smisla da očekujem da me očara bend koji naslijeđe Black Sabbath još i uspori!, te prije svakog prijelaza ubaci onaj dodatan akord za otežavanje. Nekoliko ubojitih refrena i strateški ubačena balada, prilično sam siguran, naš bi flert uvelike potpomogli, ali nije to njihova spika.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: