Iz zemlje krvi i pijeska

by

Teško je sinoć na goloj pozornici malog pogona Tvornice u postarijem, nešto i glomaznijem indijancu kojemu su se dugačke pletenice spuštale gotovo do lakata bilo prepoznati onoga good ol’ american boya kakav je Richard Buckner bio kada su mi se njegove ploče bile prišuljale kao najpovjerljivija tajna, tamo mojih prvih zagrebačkih zima. Lice s potjernice za pravim frajerima na tragu teksaške konfesionalne folk-country struje u dvadesetak se godina od početka autorove karijere dobrano izboralo, a cjelokupnome vizualnom dojmu nije odmogla ni činjenica kako je sinoćnji koncert bio posljednji na trenutačnoj turneji. Sijede dlake razbacane po bradi u čvrstom busenju izgledale su ništa manje oštre od žica gitare, koja je uz različite pedale i efekte bila Richardovo jedino sinoćnje oružje. Osim slike, Buckneru nikad nije nedostajalo ništa ni po pitanju spike, štoviše, čak bi se reklo da ni njemu samom ne bi smetalo konačno isušivanje izvora na kojem kroz već desetak albuma crpi svoje najčešće tmurne pjesme.

Iako je njegova, više hrabra i intuitivna negoli eksperimentalna s namjerom, verzija temeljne američke pjesme više usporediva s često navođenim majstorima tipa Butch Hancock, Townes Van Zandt ili Billy Joe Shaver, ali u alternativnoj izvedbi Giant Sand ili Calexico, Bucknera sam osobno iz vrlo privatnih razloga uvijek instinktivno uspoređivao s Willom Oldhamom. Jednostavno, albume sam im vrlo često slušao jednog za drugim, logično su se nadograđivali i jedan u drugog muljevito ulijevali. Stoga sam Bucknera u potrazi za brzinskim određenjem označavao hermetičnijim od Willa, koji se jest znatno više poigravao s korijenskim formama i pokatkada odlazio na mjesta s kojih se nije znao vratiti, ali kojemu je upravo taj povremeno harlekinski odnos osiguravao nužan kontrapunkt pjesmama u kojima je mrak dobivao svoj finalan oblik. Buckner je, s druge strane, u svojem repertoaru imao gotovo isključivo takve pjesme, što se u značajnijem smislu nije promijenilo ni do danas. Repertoar je to prebogat dirljivim pjesmama, od kojih je Buckner sinoć odsvirao čak 24, što trebate uzeti sa sitnom rezervom.

Naime, Buckner svoje koncerte svira tako da najčešće po tri pjesme usustavljuje u sekvence koje svira bez pauze, umjesto posljednjih tonova ili vijugavih krajeva prethodne pjesme naglo ulijećući u uvodne akorde sljedeće. Sve pjesme s dole izlistane set liste svakako je odsvirao makar u dijelovima – čini mi se kako je ‘A Chance Counsel’ bila svedena na tek nekoliko stihova, a mislim i da su si ‘Boys, The Night Will Bury You’ i ‘Kingdom’ međusobno isposuđivale poneke od svojih. Tako da me ne bi začudilo i da se ispostavi kako je autor posegao i za još kojom pjesmom, a koju nisam prepoznao ili stigao prepoznati. Tako oformljene udarničke trojke stvarale su dijelom omamljujuću, dijelom prijeteću atmosferu, kroz koju bi konkretnije iskočili udari kao što su ‘Amanda Barker’, ‘Believer’ ili trenutačno mi omiljena, aktualna ‘Lost’. Miksajući melodičnija prebiranja svirana sjećanjima na vrijeme dok je još mogao osjetiti nježnost s agresivnim tamburanjem kojim se protiv istih tih sjećanja bori, Buckner sinoć, pitate li mene, ni jedan jedini put nije zapao u klasičnu zamku monotonije solo kantautora. Iako ponegdje na albumima jesu podstavljene rokerskijim instrumentarijem, ove su pjesme u svojem pravom ruhu tek umotane samo u Bucknerovu gitaru i glas kojim godovi informiraju o starosti debla.

Pitate li, recimo, Moosea Botića, bendovskog purista koji se zalaže za donošenje zakona po kojem bi svatko na stejdž morao dolaziti u pratnji ritam-sekcije, para gitarista, trubačke linije, harfista, timpanista, klape i tamburaškog orkestra – a to je tek nužan minimum – onda bi i Buckneru dobro bio došao pokoji prateći glazbenik, da sviranoj muzici da na raznovrsnosti i, valjda, prijemčivosti. Ali ne slušajte dragog prijatelja, on bi da mu najave koncert uskrsnulog Townesa Van Zandta gunđao kako je s one strane mogao sa sobom povesti i Keitha Moona, Chrisa Ethridgea i Georgea Harrisona, a Bachu bi preporučio udruživanje s, njegovim riječima, Deep Purple. Šalu na stranu, razumijem temeljne postavke takvog prigovora, pogotovo ako dolaze od nekoga tko Bucknerov rad poznaje slabije, ali poklonicima doista ne treba ništa više od autora samog i njegova nadahnuća. Prvo se podrazumijeva čim smo na koncert imali prilike doći, a jako je lijepa stvar da nismo ostali uskraćeni ni za drugo. Set lista: Traitor – Amanda Barker – …And The Clouds’ve Lied – Ariel Ramirez – A Chance Counsel – Blue And Wonder – Straight – The Tether And The Tie – Thief – Willow – Count Me In On This One! – Figure – Boys, The Night Will Bury You – Kingdom – Believer – Escape – (Loaded @ The Wrong Door, – Confession – (A Year Ahead)… And A Light – On Travelling – Lost – Collusion – Ed’s Song – Fater

2 Odgovora to “Iz zemlje krvi i pijeska”

  1. slabiji poznavatelj opusa Richarda Bucknera Says:

    koji si ti seronja, pol koncerta si proveo drkuljeći po mobitelu, a drugu polovicu časkajući s okolnim poznanicima, a u tekstu sve nešto “moje prve zagrebačke zime”, “čvrsta busenja brada i žica” i tako neki novoromantični folovi😛

  2. Casper Says:

    Pa moram zabilježit set listu u mob, mozak mi pamti do tri pjesme zaredom🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: