Koncerti u shuffleu

by

Druge večeri ovogodišnjega Barinog memorijala iz mračnih su bendovskih grobnica zakopanih negdje pod WC-ima neaktivnog (?) noćnog kluba H2O na svijetlima pozornice obasjanu noć izišli i pravi upokojeni teškaši, za razliku od načelno trenutačno vrlo aktivne postave od prekjučer. Mene osobno od šest bendova dva nisu zanimala ni najmanje, jedan tu negdje, a preostala tri su fino raširila lepezu od poštovanja do ljubavi. Šumski je bend koji je u početnim epizodama mojeg otkrivanja muzike koja postoji i dalje od ploča koje mi je puštao tata odigrao zapaženu rolu, na svojim luckastim i vizualno atraktivnim kazetama uvijek imajući dovoljno zaraznih vještičjih etno-pop ekspedicijica da nadomjesti umojeb svojeg kraut/prog/Zappa/funk prosviravanja koje je jednome indie mulcu znalo biti prezahtjevno. Ali, jedna anegdota tek periferno povezana s bendom kod svakog će vaganja ove začinjavce prebaciti na stranu koju podupirem. Naime, vidjevši jednoga starijeg trećaša s nekoliko kazeta u izdanju Kekere Aquariuma u ruci, moj je tadašnji razredni kolega i budući i sad već bivši fakultetski cimer Slaven (of Little Slaven and the Sonic Slaves fame), logično, zaključio kako se radi ne o obožavatelju alternative, nego ni manje ni više nego zastupniku navedene izdavačke kuće za Dalmaciju! Maraska, zastupnik Kekere Aquariuma za Dalmaciju. Umirem i dan danas.

Nataložilo se godina otkako sam Šumski posljednji put vidio uživo, prilično sam siguran nigdje nakon stare Močvare u Runjaninovoj, i u periodu od svojih prvih studentskih dana naovamo dobrano sam pročistio i ograničio žanrovske interese. Ipak, ne toliko da se uz svojevrsnu godišnjicu polaganja prvih fakultetskih ispita ponovno ne mogu prepustiti svirci benda. Standardnih pola sata namijenjenih svakome od sudionika Šumski su ispunili ponajprije razigranim instrumentalima, one igre u kojoj je lakše uživati igrajući je nego promatrajući sa strane, da bi najaktivniju reakciju ponovno brojne publike (možda malo manje ljudi nego prvog dana, ali – barem tijekom dvaju nastupa koje sam slušao – u većem postotku u koncertnom prostoru negoli u dvorištu na cigareti i čavrljanju) izazvali kultnom brojalicom ‘Baba spava’. Ne znam kako drugima, ali meni je nastup Šumskih bilo teško potpuno koncentrirano slušati iz, prilično sam siguran da ćete se složiti, vrlo opravdanog razloga – svirali su neposredno nakon Analene. Jebiga, da. Netko je morao. Njih također nisam gledao već dugo, znatno duže nego što je to poželjno, pa su me sinoć ranjivoga prvo uvaljali u bazen punjenja za bombone od naranče i onda me tako ljepljivog posuli osmijesima hrabrosti i oduševljenja. Ne znam kako se to istodobno može biti najaktivističkiji underground i najteenemopop ramalama, ali dok Analena svojim gitarskim čekićima zabija lizalice u srca razdraganoga kluba ne sumnjam da se ipak može.

Ostatak sinoćnjega Močvarina programa sam ili propustio zbog kasnijeg dolaska, ili besramno odjebao u korist napetije mi muzike koja se svirala nekoliko stotina metara dalje, u Spunku. Kad ja nosim sudačku uniformu, žustri powerpop uvijek pobijedi gotovo bilo koji drugi žanr, a upravo se najbolje od njegove aktualnosti pod imenom Mother’s Children sinoć iz daleke Kanade dokotrljalo do glavnog štaba zagrebačke pop garaže. Legende Pećanac i Moose inboks su mi filale informativnim esemesovima o razvitku situacije, pa sam u Spunk stigao taman da uhvatim nekoliko završnih numera predgrupe Mondo Ray, čiju svirku zamalo nisam ni doživio, prepričavajući prijateljima manje spremnima za puštanje koncertnih prostora u shuffle kako je bilo na obali Save. Obradovalo me primijetiti da nisam jedini fanatik, jer je barem petnaestak faca viđenih i u Močvari radosno skakutalo uz iz najnapetijeg luka ispaljene refrene Mother’s Children. Mislim, živa svirka studijske snimke nabrije u pravilu, ali ovi su svoje pjesme sinoć garili, činilo se, skoro duplo brže, kao da se Sloan ništa ne sluteći popnu na prikolicu-pozornicu jednog od onih kamiona kakvi se koriste za spotove u kojima se bend vozi po gradu i svira, počnu lagano sviruckati nešto od ranih Beatlesa ili Paula Collinsa, samo da bi kasno skužili da za volanom nije plaćeni profesionalac, nego razvaljena balavurdija iz, recimo, Redd Kross, ili vremenskim strojem ravno iz 1978. pristigli The Adverts. S obzirom na to da sad istodobno moraju održavati ravnotežu i svirati u ritmu gutanja kilometara, ne čudi da se prvih nekoliko pjesama nitko nije sjetio pojačati mikrofone, da čujemo i vokale prednje trojke. Kad se dogodilo i to, ispunili su se svi uvjeti za drugi dio sinoćnje euforije.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: