Drago mi je zbog mog starog

by

Nakon Nothingtona i Hudson Falconsa, evo i još jedan koncertni osvrt pišem s danom zakašnjenja u usporedbi s mojim dobrim starim običajem izvještavanja odmah sutrašnjeg dana poslije svirke. Kod navedenih je razlog bila naporna radna noć koja je poništila svu potencijalnu kucačku energiju i poneke tekstualne ideje, a odugovlačenje u slučaju divnoga preksinoćnog koncerta simpatičnih Punčki u malom pogonu Tvornice ima još i čvršću ispričnicu. Jučer naprosto nisam htio zbrzati tekst o koncertu koji me je oduševio toliko da mi dojmovi doista zaslužuju pokušaj što točnijeg prenošenja, kao ni poništiti i ovo malo interesa čitatelja dvjema postovima u razmaku od otprilike sat vremena. Ne osjetim odgovornost prema bendu prečesto, čak ni kod onih koje jako volim, pa se u situacijama javljanja ne želim ponijeti bezobrazno i onda tu odgovornost ignorirati.

Osnovan i najčešći motiv odlazaka na koncerte, promatrano univerzalno, jest osjećaj određene stope naklonosti prema bendu, od uživanja u nekoliko okej pjesmica do apsolutnog obožavanja kao dijela slušateljeva osobnog identiteta. Neki od ostalih su i preporuke prijatelja kojima se vjeruje, želja za izlaskom, bla bla bla, pa sve do onoga primarnog u naših novinara, poslovnih obaveza. Znam da čak i mnogi od vas koji ovo čitate ne dijelite moj fanatizam prema svetosti koncertnog rituala kao takvog, ali suborci znaju da uz neosporan vrhunac gledanja svojeg najdražeg benda u naponu snage stepenicu niže ne stoji nekakav nebulozno neodređeno definiran dobar koncert dobrog benda, nego onaj koncert na kakvom osjetiš prisustvovanje nečemu nesvakidašnjem ili rijetko ponovljivom, neovisno o stupnju, da se tako izrazim, njegove suhe kvalitete.

Punčke su u Tvornici odsvirale upravo takav koncert, iskorak iz relativno ugodne čahure simpatične demo nonšalancije i potvrdu kako su usprkos tome što su male i nenametljive postale pravi bend. Bio bih bahat odlučim li se sad iznositi nekakav pretpostavljeni narativ njihova razvoja, s obzirom na to da sam ih dosad uživo gledao samo jednom (dakle, vidio sam im nekih 2-3 posto sveukupno odsviranih nastupa), prije godinu dana u ulozi predgrupe Nežnom Daliboru, a prvo njihovo izdanje koje sam koncentriranije preslušao bio je ovogodišnji vrlo dobar EP ‘Mehanizmi obrane’ (u recenziji kojeg je Ante Estrada legendarno poentirao: em su žene, em sviraju spoj gitara devedesetih i postpunk ritmova, em su iz Vinkovaca!). Međutim, ono što me je u srijedu navečer osvojilo nije toliko bio napredak ostvaren u ovih petnaestak mjeseci koliko neporeciva svijest svjedočenja koncertu koje će članice same izdvojiti kao jedan od svojih najvažnijih i najdražih.

Vidjelo se to u osmijesima koje su po odmicanju cirka pedesetominutne svirke članice razmjenjivale među sobom – basistica sramežljivo, bubnjarka malčice zadihano, a frontvumenica isprva rezervirano a kasnije potpuno samopouzdano, paralelno razvoju pjesama poput ‘Ritam kaosa’ ili ‘Teško dišem’, koje se od škrtog i hipnotičkog postpunk plinkanja ala Young Marble Giants propinju u šarmantno reduciranu varijantu zvuku ubrizgavanja zraka u žile svojstvenog, recimo, Televisionu. Vidjelo se to i u njezinom zaposjedanju gotovo cijeloga prednjeg dijela pozornice, dok joj je ritam-sekcija leđa čuvala zavodljivo melodičnim bas-linijama i elastičnim temeljima bubnjeva. No, najvažnije je da se u svakoj odsviranoj i otpjevanoj noti čulo kako ih ovaj put ne izvode samo instrumenti i glasovi nego i pojačane doze sigurnosti, uvjerenja, usmjerenja i sreće što su upravo sada i ovdje. (odnosno, prekjučer u Tvornici)

Logično je da se najveći dio zasluga adresira bendu, ali svoj je dio uvelike odradila i publika. Daleko od toga da je broj od otprilike četrdeset ljudi golem u bilo kakvom kontekstu, ali isto tako sumnjam kako ih Punčke (ili bilo koji drugi bend njihova ranga), nažalost, na svojim koncertima često skupe više. Međutim, dobrohotnost, usredotočenost i uživanje publike ne izračunavaju se matematički, a svi oko mene su se već nakon prvih nekoliko pjesama bendu prepustili bez ostatka, s vrhuncem u meni najljepšoj pjesmi grupe, ‘Jesen u New Yorku’ (okej, priznajem, da se recimo zove ‘Jesen u Tirani’ ne bi mi bila toliko dobra). Ključan element mi je ipak razjasnila vinkovačka veza Peša Anec, objasnivši da četvorica sredovječnih muškaraca u našoj neposrednoj blizini nisu čudnovati i dosad u gradu neprimijećeni ljubitelji all-girl new-wavea, nego roditelji djevojaka na pozornici, pri čemu se ozarenošću posebno isticala Slavončina od 190 centimetara u bijeloj košulji, koji je tu i tamo čak i zapjevušio pokoji stih svoje kćeri pjevačice.

Umijesiti roditelje u rock koncert možda se i ne doima ukusnim receptom, ali to od mene tijekom trenutačnog mi prelaska iz ranih u kasne rane tridesete nećete čuti. Uz jedno Izvini, tata, nakon u vokabular zalutale psovke, reakcija koju su tate isprovocirale bila je isključivo ona ponosa što se početni hobi transformirao u snažan autorski izričaj jasnog osobnog pečata. Za onaj dio mojeg ukusa koji dane gubi u picajzliranju, Punčke se za nijansu previše oslanjaju na ćudljive ogranke postpunka, kad je svima normalnima jasno da sreća leži u melodijama bližima indieju. Samo što to preksinoć nije bilo ni najmanje važno. Takvi su koncerti rijetki, što prvenstveno ukazuje na moje nestrpljenje, ali je ovaj bio i još nešto, jedan od onih koncerata koji mi opravdaju sva lutanja po svirkama u potrazi barem za kratkoročnim užitkom. Koncert Punčki bio je ono što pop muzika pruža kada je iznimno dobre volje.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: