Opoziv vatrogasaca

by

Nakon svih brojnih i pretjeranih žalopojki kojima sam vapio za barem sitnim pokušajima omasovljenja publike na nizu zagrebačkih koncerata posljednjih tjedana i mjeseci, sinoćnji me ulazak u Tvornicu na koncert The Jim Jones Revue, tek nekoliko minuta prije početka bendove svirke, suočio s (napola pregrađenim) velikim pogonom koji je umalo pa popustio na slabije učvršćenim šavovima. Međutim, umjesto da se prepustim trenutačnom užitku osjećaja kako ima nade, u isti sam se tren u mislima i razgovoru okomio na uzročnike takvog posjeta. Neovisno o mojem mišljenju o pojedinom bendu, apsolutno podupirem uprezanje medijske mašinerije u projekt krcanja kluba – nema šanse da ususret ovom koncertu nigdje niste naišli na priču o najboljem koncertnom bendu britanskog rocka – ali me jako iritira spoznaja kako je tim klasičnim putem bacanja udice još uvijek moguće upecati i one koji načelno nisu skloni redovitom provjeravanju ponude, a kakvih se sinoć brojilo gotovo i u stotinama. Odnosno, smeta mi činjenica kako se ovaj i dalje zahvalan kanal koristi žalosno rijetko i potpuno arbitrarno, da bi se poslije papagajski i pogrešno vrtjela priča kako publika ipak prepoznaje prave vrijednosti, pa su upravo zato The Jim Jones Revue naišli na pun klub. Ne, nego ste vi, dragi moji novinari mainstream medija i medija koji bi mainstream htjeli biti, uglavnom neupućeni i podatni perpetuiranju ponuđenog.

Vidiš ti kuda sve čovjek katkad može odlutati – kucajući prvu rečenicu ovog osvrta u planu uopće nisam imao još jedan obračun s našim glazboznalačkim fejkerima, ali oružje ne spava čak ni kada to radim ja sam. The Jim Jones Revue su, ni krivi ni dužni, zapravo bend koji pruža nekoliko izrazito zahvalnih primjera za dokazivanje profesionalne promašenosti dobrog dijela hrvatskih muzičkih novinara, pa je te primjere šteta ne iskoristiti, ali ću se svejedno potruditi zadržati na razumnoj mjeri. Nisam provjeravao međumrežje pa ne mogu tvrditi, ali prilično sam siguran kako će pumpajuće najave danas i sutra naslijediti ekstatične recenzije svirke koja je pokazala kako i Britanci još uvijek sviraju bazični rokenrol, kako je Tvornica gorila, kako je ovo lekcija mladima, bla bla bla…, pri čemu se uopće ne rugam ni vokabularu ni stilu (kao da su moji inače bolji ili drukčiji!), nego ukazujem na promašenost procjene. Koncert je svakako bio dobar, ali su The Jim Jones Revue uz vladanje zavidnim šoumenšipom potvrdili i kako se nedostatak pravih, efektnih i pamtljivih pjesama, bolno razvidan i na studijskim albumima, teško može nadoknaditi samo scenskim atraktivnostima. U tome su smislu oni klasičan all-style-no-substance bend, kakvi se često prigovaraju Britaniji. Ja neću, volim i Britaniju i njezine bendove, a ćoraka se nađe svugdje.

Ekipa pjevača Jima Jonesa – koji je nekada davno u kultnim Thee Hypnotics derao bolje pjesme – proučila je i preuzela sve ono što se od iskonskog, korijenskog rock’n’rolla može preuzeti, pri čemu opsesivna posvećenost detaljima i popratna joj razvaljena strast svjedoče o golemoj ljubavi bendovih članova prema ’50s pionirima i njihovim učenicima, prvenstveno onima iz ludih osamdesetih. Kombinirajući u svojem zvuku rockabilly, punk, rock’n’roll i (meni nedrage) elemente hard rocka dobivaju auditivni ekvivalent želučanom mućkanju nezasitnog tulumaša koji u sebe ubaci pivo, vino, kokice, dvije vrste žestokog, sendvič, kolače, kolu i pizzu. Vizualna komponenta ovog benda ne iscrpljuje se samo u brižno rekonstruiranoj garderobi crveno-crnih košulja i odijela (više The Bad Seeds/Gallon Drunk/Tindersticks varijanta, za nijansu manje original imidž pedesetih) te strmoglavih kokotica, nego u sebe inkorporira i set frajerskih scenskih pokreta, u kojima se iskusno snalaze svi, od pjevača pa do majstora za klavirom, koji je cijeli koncert odsvirao stojeći. To te pitam! Ujedno, upravo je piano-man kontrolor koji svojim neumornim kotrljanjem od New Orleansa do Austina i natrag različite komponente bendova zvuka i drži povezanima. The Jim Jones Revue rock’n’roll vole, sviraju ga jebački i šamaraju bezobrazno, a bome ih baš i ne bih pozvao na tulum na kojem planiram skuvati neke zgodne cure, da mi ih ne preotmu.

Samo, barem se jedna stvar ipak ne može skinuti – vještina pisanja dobrih pjesama. Upravo takve ovom bendu kronično nedostaju, što se na koncertu može sakriti zvukom i stavom, ali samo do određene razine. Poslije toga postaje jasno kako opsesivno studiranje Chucka Berryja, Jona Spencera ili Jeffreyja Leeja Piercea ne jamči i ovladavanje njihovim voodoo-čarolijama kanaliziranja rokerskih banalnosti u fantastične, prskajuće pjesme. The Jim Jones Revue imaju ‘High Horse’ ili ‘Princess & The Frog’, komade paklenskog sunca s pozamašnim fuckability faktorom, ali ih u set listi nužno moraju naslijediti inferiornije stvari, što se jako dobro očitavalo i na atmosferskim amplitudama u Tvornici. Eksplozivni uvodni rifovi i repetitivni refreni dio publike bi uspjeli uvući u sebe, ali bi je trening bez inspiracije teško uspijevao zadržati. Stojeći gotovo u zadnjem redu imao sam odličan pregled prostorije i nakon prvih nekoliko zagrijavajućih numera nisam primijetio ni skakanje ni plesanje u količinama koje bi opravdale atmosferu nazvati i vrlo dobrom, a kamoli ekstatičnom. Možda je baš zbog svega toga najuvjerljivije zvučala nova pjesma ‘7 Times Around The Sun’, blues-gospel izveden samo klavirom i udaraljkama, predah u pravocrtnoj liniji koncertne strukture prosječnih pjesama otprašenih nesvakidašnjom žestinom.

Podjednako neoduševljena, Iva je sjajno sažela kako realan stupanj kvalitete benda tako i jedan od većih problema naše muzičke scene, u komentar kako se, da su kojim slučajem naš bend, The Jim Jones Revue nikad ne bi makli iz Spunka. Ovakve stilske vježbe doista može napisati svatko, samo se u tom slučaju bend ne bi odijevao poput barskih predatora, niti bi si mogao priuštiti skupocjene vintage instrumente. I, ono što je najvažnije, gledalo bi ga uvijek istih tridesetak pacijenata, dok bi ostalih nekoliko stotina koje su dopunile sinoćnji broj nazočnih ne bi imale pojma o njegovom postojanju, ali niti aktivne želje za upoznavanjem. Šteta je što se, barem promatrano sa strane, čini kako je upravo taj periferan i tek povremeno upregnut interes takvih slučajnih prolaznika ono što konkretnije pokreće medijsko praćenje koncertnih zbivanja. Jebiga. Žanrovski relativno srodni glavnom bendu večeri, ali znatno uvjerljiviji i efikasniji, nedvojbeno su Erotic Biljan & His Heretics, pa mi je baš žao što nisam uspio uloviti njihov uvodni nastup. Nakon napornog dana, vrijeme od nekih 21:05 pa do 22:10 proveo sam u carstvu snova. Bilo bi mi bolje da sam u njemu ostao i još koji sat.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: