Resetiranje

by

Znam kako smo se jučer dogovorili da više nema zapomaganja oko koncertnih posjeta na minimalcu, ali ovaj je put nekuženje broja prisutnih u malom pogonu Tvornice nešto sasvim drugo – iskreno čuđenje. Do sinoć sam bio potpuno uvjeren kako dark-wave fakeri Hemendex sljedbu broje barem troznamenkasto, da bih potpuno nepripremljen ušetao u prostor u kojem se raširilo tek, nategnuto, pedesetak ljudi. Nisam se imao gdje ni sakriti i svi su me mogli primijetiti i okinuti dokazne fotke kako već dva dana zaredom pokušavam plivati u električarskom vrtlogu. Pretpostavke (možda pogrešne, a možda se sinoć samo ovjerila s vremena na vrijeme neizbježna iznimka, tim shvatljivija s obzirom na već obimno dokumentiranu aktualnu koncertnu poplavu) o realnom statusu benda valjda sam temeljio na nezanemarivoj profesionalnosti i potpunoj usredotočenosti na svim razinama djelovanja kojima su se od svoje incepcije pokazali i dokazali, kao i na zapaženim ekstatičnim reakcijama na njihov rad, prvenstveno među prvim redovima na njihovim koncertima.

Dosad sam Hemendex uživo slušao nekoliko puta, odnosno, poštenije bi bilo priznati kako sam ih tih istih nekoliko puta imao prilike slušati te doista i bio u blizini, ali mi se svaki put nešto bilo ispriječilo. Kad su bili predgrupe drugima, nije mi se dalo pozornije pratiti ništa drugo nego zvijezde večeri, a kad su bili dio Terraneova lajnapa, bio sam zgažen cijelim tjednom bendova i sunca. Instinktivan dojam da su zapravo i baš dobri sinoć sam napokon provjerio konkretnom ne samo fizičkom prisutnošću, pa sam sad višestruko miran. Dijelom zbog toga što su mi se instinkti potvrdili, dijelom zbog toga što sam sada miran oko propuštanja jednog od najaktivnijih i najsamosvojnijih zagrebačkih (ako svi članovi nisu iz istoga grada, računam grad u kojem je bend oformljen, sori), a najvećim zbog toga što se oko eventualnih budućih propuštanja njihovih svirki neću brinuti ni najmanje. Naime, po svemu što sam čuo sinoć, ali i ovih dana provjeravajući njihova izdanja, Hemendex jesu odlični, markantni, uvjerljivi, inspirirani, uživljeni i, za naše prilike, umalo pa jedinstveni, ali sviraju muziku koju ja uopće ne razumijem.

Odnosno, razumijem je taman onoliko koliko mi treba za tužno zaključiti kako ne razumijem ljude koji potencijal normalnoga alternativnog (leži li ovdje kakav oksimoron?) rock benda utjelovljuju u žanr koji me nimalo ne veseli, nekakav mračan i nabrijan ’80s elekktro-pop za berlinske podrume u koje danje svijetlo nikada ne dopire. Hemendex su ona zgodna darkerica u koju bi se bez problema mogao zaljubiti maštajući o zajedničkim šetnjama u parku i noćima provedenima krstareći gradskim kafićima, samo da je ikad vidiš bez crne šminke, crnog kaputa, crnih martensica i svih ostalih crnih odjevnih predmeta i nužnih dodataka cjelokupnom imidžu. S time da mi se čini kako je njihov zvuk ipak više muški, kako sa strane tehničke fascinacije kojom izvode svoje pjesme o emocijama, tako i zbog neumorne nabildanosti elektronskog pumpanja koje ubrizgava robotsku krv u pjesme poput ‘Miniwelle (Tanz Der Tuđman)’ ili ‘Detox’, za koju mi je baš žao što je ne svira i gitara, pa da lijepo sjedne u neki DJ set novijih britanskih post-punk bendova. Mada, ‘Made Of Plastic’ mi se sviđa i ovakva kakva jest, izgleda da je davno bjesomučno slušanje bestofa New Ordera ostavilo traga na moje muzičke receptore.

Okej, jasno je kako Naranča (čovjek koji je svirao u najviše bendova s najboljim imenima) i Rudić (iskusan kontributer Gorilinih izbora, čime sebi i bendu osigurava bonus poene) (a daj da puknem i još jednu zagradu za novog člana benda, Zorana iz Kimika) ne rade muziku namijenjenu prvenstveno nekome mojih žanrovskih preferencija, ali bome ne rade ni muziku koja se nekome sličnom meni ne bi mogla svidjeti. U više od nekoliko sam navrata sinoć izdajničke noge uhvatio u ritmičnim pokretima kojima su se htjele pridružiti većinskom ostatku koji je svih cirka 45 minuta bendova nastupa pratio gibanjem i plesanjem. Očito je da mi utroba zavedena basom rezonira drukčije od katkad gitarama zatucane glave i srca raznježenog melankoličnim melodijama. Prije Hemendexa nastupili su i prilično srodni riječki Senzorz, ali njihovom sam nastupu uhvatio tek nekoliko pjesama, zbog produljenog slavlja dominantne kvizne pobjede. Dok su svirali, još uvijek sam uživao u točnim odgovorima, a već apsolvirane ideološko-strateške razlike njihova žanra i mene ne mogu preskočiti dekoncentriran. O njima drugi put, ako.

Jedan odgovor to “Resetiranje”

  1. bb Says:

    Mislim da je pola grada bilo na otvorenju KvArta. Mali pogon nije imao šanse.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: