A di si ti?

by

Obećavam da ću se ubuduće pokušati suzdržati od korištenja uvoda koji se posljednjih tjedana izgleda promiče u jedini mogući, ali dajte se strpite barem još ovaj put. I meni samom već dosađuju jadikovke (moje i ostalih) o nafilanosti zagrebačke koncertne ponude, no jučerašnja je večer svojom hiperinflacijom ne samo približno srodnih svirki nadmašila sve dosadašnje slične pčelinjake i, pretpostavljam, svakome od događaja otkinula nešto publike u korist nekoga drugog. Možda Peach Pit i Nina Romić ne dijele navijačke mase, ali osobno poznajem barem desetak ljudi koje bih očekivao u publici i jednoga i drugoga koncerta, a potpuno je izvjesno kako Romićkini fanovi mnogo lijepoga mogu pronaći u pjesmama grupe Inje. Koja možda ne dijeli najstrože definirane pod-žanrove, ali svakako se lakoćom može ubaciti pod isti electro-indie-pop kišobran kojim se od rokerskog znoja brane i švedski mladići iz chillwave projekta Summer Heart i naše legendice Kimiko, koji su sinoć pred pedesetak ljudi svirali u KSETu. Moj izbor pao je upravo na ta dva imena, i to ne isključivo zbog pravila po kojem prioritet imaju strani bendovi čija izdanja još uvijek držim pri ruci, čitaj: na hardu, s time da tvrdnjom kako Inje nisu strani bend ne namjeravam razložiti svoj plan o aneksu susjedne države.

Naime, oba aktualna izdanja sinoćnjih KSETovih zabavljača, ‘From Our Room To Yours’ Kimika i ‘Never Let Me Go’ Summer Hearta baš su mi okej, pružajući neobvezujući odmor kada se poželim nakratko odmaknuti od preferiranoga standardnog riff-rolla. Kimiku sam se htio odužiti i koncentriranijim slušateljskim sudjelovanjem, jer sam posljednji put kada sam ih gledao, u studenom u Močvari, dobar dio vremena proveo razgovarajući, kroz što su se njihove povučene i samo naizgled plahe pjesme spretno probijale. Sinoć sam ih slušao u zamračenom miru klupe na galeriji, popunjenoj krckajućim melodijama niza pjesama s navedenoga debitantskog albuma, kojim Kimiko podsjećaju na period u kojem su The Notwist ili Lali Puna bez ikakve dvojbe bili neki od najpopularnijih bendova među metropolinom indie publikom. ‘Golden Dress’ ili ‘Berlin’, međutim, nisu nikakvi derivati slavnijih uzora, nego upečatljivi transkripti slatkoga privatnog doživljavanja svijeta, razglednice koje ljubavni par za kormilom ove grupe sa svojih fizičkih i mentalnih putovanja šalje sam sebi. Sasvim je ugodno baciti koji pogled sa strane, nije riječ ni o kakvom voajerizmu.

Za razliku od domaće predgrupe, čije pjesme doživljavam kao povlačenje u sebe i svoju nutrinu, snatreći synthpop Summer Hearta (načelno jedan tip, David Alexander, za žive nastupe pojačan dvojicom razdraganih drugara) ekstrovertirano i bez figa u džepovima poziva na dijeljenje zajedničkih iskustava, čak i kada u pjesmama kao što su ‘Time For A Dreamer’ ili ‘I Miss You’ pjeva o klasičnim motivima ljetnog samovanja. Malo mi jest bilo komično da klinci koji operiraju u jednom od ultimativnih hipsterskih žanrova (iako, chillwave je soooo 2010., ali ja ionako vrijeme pokušavam zaustaviti, a ne pratiti), i usto dolaze iz najhip države Europe, izgledaju točno onako kako bismo ih svi mi cinici zamislili za karikature, ali muzika je bila tečna i vesela i slana i topla i nekako neočekivano prirodna, u skladu s pozadinskim projekcijama prirodnih veličanstvenosti kao što su lavine, naoblačenje, kanjoni, rascvjetavanje, pustinje i slično (što nikako ne podrazumijeva da sam omekšao prema projekcijama kao takvima. Nisu potrebne!!!). Imidž statista iz spota ‘Domino Dancing’ svojih pratitelja David je obogatio i indijanskim (ono, ala Neil Young ili Stevie Nicks) asesoarom naušnica od lišća (?) i kožnate okovratne torbice s, valjda, medicinom, a ove putokaze možete slijediti i do muzičkog štaba grupe. Kako ove sa spomenutog albuma tako i nekoliko novih, pjesme Summer Heart uživo zvuče kao one Pet Shop Boysa marinirane u smjesi halucinantne vreline Spacemen 3, mainstream cutting edgea Fleetwood Mac i enigmatične prpošnosti Felt. Dakle, osamdesete all the way home. Više su mi se svidjele ove na kojima je David svirao gitaru, gardom punokrvnoga indie-rock heroja, jer se u elektronskijima njegov vokalno/vizualni stil prometao u gotovo operetno nadigravanje, što je ipak bilo lako podnijeti s obzirom na neskriven gušt kojim je ponovno proživljavao svoje pjesme.

2 Odgovora to “A di si ti?”

  1. bb Says:

    Ma sve je to supač i šubi-dubi, al kače več jednom ti Bitlzi???

  2. Casper Says:

    Stiće ti skoro zadaci u inbox! Tjedan dana odgode, šta, nije previše.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: