Do you believe in magic?

by

Umalo sam bio zaboravio koliko prekrasno zabavni mogu biti ovi kongresi europske garažne internacionale koji su se do prije nekih godinu dana u omiljenom mi Spunku održavali na gotovo tjednoj bazi (iz glave: Creteens, Kidnappers, Voodoo Healers, Movie Star Junkies, The Feeling Of Love…). Prvo prorjeđenje frekvencije programa, pa nešto standardnih problema sa susjedima, pa prefokusiranje orijentacije vlasništva i vodstva kluba na susjedni Prostor do, i ispalo je da u samom Spunku nisam bio još od prošloljetnoga koncerta Modern Pets, a to je i više nego mnogo. Zapravo, uopće nisam ni imao pojma da je stari Spunk ponovno otvoren i preksinoć sam prvo bio ušao u Prostor do (velikim slovom), gdje je atmosfera bila nekako sumnjiva; provjeravanje zvuka bubnjeva s tonske probe iz prostora do (malim slovom) riješilo mi je sve nedoumice.

Izlizano zapomaganje kako ne znaš što imaš dok ti ne ponestane može se primijeniti i u ovom slučaju, jer mi do te subote (jučer sam bio previše u propuhu da bih stigao pisati, a i dojmovi su me pucali svom silinom) ni na kraju pameti nije obitavala suluda ideja da ću možda i ponajbolji koncert dosadašnjeg tijeka godine vidjeti upravo u Spunku, ali je isto tako i nepošteno jer do ove se razine sva ta simpatična underground spadala ipak nisu uspijevala popeti. Miss Chain & The Broken Heels, power-pop Talijani zaraznih melodija i očaravajuće nabrijanosti, budimo pošteni, u cijelu priču ipak spadaju ponajprije statusom i uvjerenjem, dok su zvukom ipak odmaknuti od garaže onoliko koliko je već nužno da bi zasvirali na tulumu uz bazen u onoj epizodi ‘Mad Mena’ u kojoj stara frajerska garda počinje kužiti kako ima dobre muzike i poslije Sinatre. Ako ništa, barem cure lijepo i razuzdano plešu.

Cvjetne gitare, šubidubi melodije i tekstovi s naslovima preuzetima od već postojećih klasika sixties rokenrola Miss Astrid Dante i njezine dečke nužno smještaju u zabavni park čije se koordinate određuju spominjanjem niza žanrovskih imena, od Nikki & The Corvettes ili The Runaways do Gentlemana Jesseja i Phila Angottija, samo što bi takvo barikadiranje u pripadajući geto odaslalo pogrešne signale. Ovo je muzika za sve i svakoga, najljepši gitarski pop koji odbija svako koketiranje s ičim alternativnog predznaka, koji bi se morao svidjeti svim obožavateljima Belle & Sebastian ili Fountains Of Wayne, ali i njihovim očevima koji se sa sjetom sjećaju svojih zagubljenih singlica The Lovin’ Spoonful i Motowna. A sama je kozmička slučajnost da se ovakav i ovoliko poletan bend u gradu pojavio taman dok Gorila bira najdraže pjesme Beatlesa.

Imao sam sreću da bend koncert otvori dvama naslovima s dragog mi singla ‘Boys & Girls’, pa nikakvo vrijeme za adaptaciju nisam trebao, a skladno izmjenjivanje pjesama koje sam znao otprije s onima koje prvi put čujem (dio njih s odličnog albuma ‘On A Bittersweet Ride’, koji se danas žustro vrti ispod tastature na kojoj upravo kucam) dodatno su izgladile i povremene poluzajebantske gitaristove (metar-pedeset, bafe, brčići, soliranje s gitarom podignutom u zrak – na omotu piše da se zove Disaster Silva!!!) finte kao što je bilo sviranje uvodne špice ‘Beverly Hillsa’ kao solaže ‘Don’t Look Back’, ali i detaljno rekreiranje razdoblja nabadanjem po Farfisi. Mali žal za izostavljanjem divne ‘Lie’ nadoknađen je fantastičnim bisom u kojem je bend sviranjem ‘Walk Of Life’ Dire Straitsa prvo, po riječima legende Pećanca (puši ga, Željo druga liga!), osvijetlio vezu između Radio Luksemburga i VH1 Classica, da bi se do kraja koncerta uz ‘Then He Kissed Me’ ljupkih The Crystals sigurno vratio na početne staze.

Ono po čemu bend ipak treba više pamtiti – navedenim pjesmama party može potpaliti i svaki kompetentan piraški bend – autorske su stvari, među kojima je teško naći bolju od singla ‘Up All Night’, pjesme koja ne bi stršala ni u programu najkonzervativnijih radijskih stanica, kao ni na kazetnoj kompilaciji snimljenoj za arty djevojčicu iz razreda do, da joj pokažeš kako osjećaju klinci koji vole gitare. Samo što pjesma hit nije bila valjda ni u bendovoj rodnoj ulici, i umjesto da Miss Chain & The Broken Heels avanse diskografskih kuća troše na putovanja u Ameriku i šoping u Londonu, Disaster ručno ocrtava omote singlica što koristi kao selling-point pri vabljenju šezdesetak prisutnih na trošenje na merch štandu. Sjajna svirka ipak je bila efikasniji mamac. Jebiga, to je rokenrol – sviraš zato jer voliš i moraš. A to je i smisao rokenrola sa strane nas ispod pozornice – u nekom se kafiću pojavi neki slučajan bend, za čiju svirku čak ni ja koji ih cijenim otprije nisam imao pojma do tog popodneva, i onda svojim suncem, šećernom vunom, sladoledom u hladu, separeom u dajneru, vinilnim palačinkama i konfetima umjesto refrena obasja groznu kišnu subotu. Noć je nakon toga mogla biti samo prekrasna. Nakon takve noći, jedino što su Sunsi mogli jest bilo razoriti Lakerse.

Katkad se sve poklopi i jangle gitarske zvonjave označi oazu mira i čistoće. Set lista (regularan dio prepisan s bendove): My Gang – Boys & Girls – Roller Coaster – Revenge – Sun Goes Down – Just One Look – Searchers – Tell Me Why – Don’t Look Back – Common Shell – Flamingo – Rainbow – BIS: Walk Of Life – Up All Night – Then He Kissed Me

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: