Kakva prijateljica je Isus!

by

Sinoćnji, slobodno se može proklamirati, trijumfalni koncert Zole Jesus u rasprodanoj Tvornici (prvotno najavljen za mali pogon, koncert je zbog goleme navale prebačen u standardno prepolovljen veliki, u koji se naguralo najmanje pola keke ponajprije fanova, a onda nešto i nas zainteresiranih sa strane) omogućio mi je nove šlagvorte za produljivanje dobro vam poznate svakidašnje jadikovke o starenju, ali i pružio dokazni materijal kako su oduvijek postojali i mojemu paralelni svjetovi brijanja na neku čudnu muziku, koju ovdje i sad definiramo kao svu onu koja nije Oliver i Đibo. Naravno da sam to dobro znao i prije, ali povlačenje pojedinaca u pomrčinu rezultiralo je i eskiviranjem iz moje radne memorije. Ispostavilo se kako darkeri osamdesetih godina nisu sve svoje tulume trošili na mračne obrede žrtvovanja jaganjaca svojim opakim božanstvima, nego su se znali i opuštati uz afrodizijačke zvukove Mizara, Sisters Of Mercy ili Kate Bush, koju su vrtjeli, ono, da se cure raspuste, i davno posijano sjeme je sinoć proklijalo u punom mraku. Potpunoj uniformiranosti po pravilima ipak su se odali tek rijetki, pa je u konkurenciji zamijećene crne šminke, facijalnog bljedila i dugačkih kožnatih kaputa pobjedu odnio frajer s gas maskom na glavi. I steampunkeri plaču, zar ne?

Usprkos na brojnim mjestima detaljno dokumentiranoj privlačnosti supkulture, sama muzička strana gotičkog synthanja mojim je ušima uvijek nepogrešivo zvučala znatno udaljeno od ostalih žanrova koje u svojim odrastanjima slušaju uvijek novi i novi tinejdžeri. Nebitno što je meni bezveze, samo mi je nejasno kako sam sinoć tijekom njihovih simpatičnih i razgaljenih privatnih oduševljenja i uživanja u publici primijetio mnoštvo istih klinaca koji su razgrabili i ulaznice za, recimo, koncerte tUnE-yArDs (jebenti ime!) ili Fleet Foxes. Barem ja slušam gotovo sve i potpuno podupirem eklektične žanrovske ukuse, iako i potpuno prezirem ljubav prema eklektičnim žanrovima, ali očekivao sam da će se kul indie djevojčice i dječaci kloniti Zole Jesus. Greška u procjeni rastužuje me prije svega potvrdom da sam jednostavno starudija koja još nekako i može sačuvati kontakt s mladim nadama, ali ne i njihovim mentalnim sklopovima i muzičkim interesima. Ili je stvar samo u tome da su današnji klinci jednostavno prekul da bi se zamarali nekim sektašenjem, kakvo je nama iz devedesetih još uvijek barem na usnama i u srcima, ako već ne i u akciji? Sve im je dostupno za provjeru, ali ne baš sve i za direktno koncertno svjedočenje, pa se zato nahrupi i na Zolu i na gore spomenute bendove i na The National i na Hurts?

Zapravo, svejedno. Najljepša stvar kod nerazumijevanja mlađih prisjećanje je kako si se nekoć ponosno osjećao zbog tuđih nerazumijevanja tebe. A ako ću pošteno, ne mogu zanijekati kako mi je sasvim jasno da su svi obožavatelji Zole Jesus mogli odabrati i masu lošije, manje inspirirane i manje uvjerljive izvođače. I da nisam slušao Zoline studijske radove, sve bi mi bilo razvidno iz jednog pogleda na dizajn pozornice i na nju položene instrumente – dva sintića, violina i bubanj s jednom jedinom činelom. Gusto, zgusnuto, prijeteće, tmurno, ali i dovoljno široko postavljeno da se kroz sentimentalnu noć lakoćom probije i u nebo vine doista impozantan glas Nike Roze Danilove, ujedno i izrazito aktivne performerice koja pozornicom vlada poput Micka Jaggera na tečaju modernog baleta. Međutim, albume joj jesam slušao i doista sam prepoznao pjesme kao što su, recimo, ‘Night’ ili ‘Vessel’, što je valjda dokaz umješnosti u skladanju nečega što ipak funkcionira kao pop materijal. Ruku na srce, prepoznao sam ih čak negdje tri puta, ali to ništa ne mijenja na stvari – Zola Jesus uživo zvuči (ili zvuče?) potpuno uvjerena u bogatstvo svoje čvrsto omeđene glazbene vizije, čija je kombinacija operne gotike i eteričnog popa kao pristigla iz kataloga 4AD-ja spočetka devedesetih. Usporedbe s Cocteau Twins malo mi ne drže vodu, jer fali ovdje šećera i proljeća, ali Dead Can Dance zakopan u kripte srednjoeuropskih katedrala, s Brendanom Perryjem koji je zapeo na ekspediciji u Magrebu, prilično je očita paralela za nekoga mojih godina.

Možda bih ja sinoć poslije koncerta, sa svježim dojmovima, i posljedično danas za kompom, kada ih se pokušavam prisjetiti i posložiti u relativno suvisao stenogram, bio uvelike manje dobrohotan da Zola uza svoje sjajne izvođačke i kompetentne glazbeničke talente nije pokazala i rijetku svijest o nužnosti izbjegavanja pretjerivanja. Iako joj diskografija broji već tri albuma i primjetnu hrpicu izdanja sa strane, cijeli je koncert sinoć, računajući i bis na kojem je sama za tipkama odradila i ‘Skin’, najbolji trenutak večeri, trajao tek nešto sitno manje od sat vremena. Oni koji bi se žalili na kratkoću i neko nebulozno nepodudaranje cijene i dobivenog, prvo bi se trebali prisjetiti kako su, na primjer, još i dvostruko manje trajali davnašnji legendarni koncerti The Jesus And Mary Chain – od kojih je Zola možda preuzela drskost imena, ali svakako i ponešto sumorne atmosfere ploče ‘Darklands’ – ali i sebi priznati kako još uvijek postoji određeni klanac između Zolinih najefektnijih pjesama i albumske filaže. Koncentracija udarnog materijala izazvala je i koncentraciju publikine posvećenosti, a bilo bi naprosto neizdrživo dulje ostati u tome zabranu teutonske hladnoće, makar led dječacima i omogućavao višesatnu ukrućenost njihovih veseljaka.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: