Tiho je dovoljno glasno

by

Malo pomalo, jedan od dražih običaja mojega novoga večernjeg boravka (mali pogon Tvornice, za vas koji ne čitate redovito) postale su mi ove subote s po dva – u okvirima naših scenskih specifičnosti – punokrvna indie benda na programu. Koncert jest uvijek koncert, katkad i nešto više, ali ovakva prezentacija bendova koji su gotovo još uvijek nepoznanica izvan uskog kruga prijatelja i rodbine novi je, modernizirani pečat u mojoj podupirateljskoj knjižici, koju s ponosom nosim već bliže broju od dvadeset nego petnaest godina. Naravno da bih zbog bendova samih, čak i ako mi se ne svide, volio na svirkama vidjeti znatno više ljudi od broja koliko ih se uglavnom skupi (sinoć oko četrdesetak, iako je broj rastao prema početku kasnije plesaonice), ali jednako mi tako pašu ležeran mir i opuštena posvećenost kojima pratim zbivanja i sviranja na pozornici. Sinoć sam, tako, u Tvornici po prvi put gledao dva jako dobra benda, od kojih je onome boljem, sjajnome beogradskom Stray Dogg, to bio i prvi hrvatski koncert uopće, ako se ne varam.

Felona sam dosad, zapravo, već jednom čuo uživo, kao gosta otvarača koncerta institucijice Kimiko u studenom, kada sam u nevjerici zaključio kako mu tekstovi zvuče kao prevedeni s engleskog jezika bez osjećaja za specifičnosti hrvatskog. Kasnija brojna slušanja albuma ‘Jasno, nečujno, a suviše glasno’ mišljenje su mi, međutim, stubokom promijenila, jer su upravo originalni i bogati tekstovi najjača Denisova strana (a obitelj Katanec i ja imamo čvrste veze, jer sam u stanu šmekera gospona Davora živio od 1998. godine do lani – jesu li možda u rodu?), samo što ih je zbog brighteyesovski napučenih melodija i vokala koji često zvuči kao da parodira kantautorsku intimu vrlo teško pohvatati pri prvom susretu, pogotovo ako se odvija na koncertnom nastupu. Za razliku od te prigode, Denis je sinoć nastupio u pratnji punog benda, trojke koja inače sačinjava Vlastu Popić (tako da se, koliko sam skužio, ime Felon istodobno odnosi i na njega samog i na cijeli bend), te koja je, pojačana mojim sadašnjim poznavanjem autorskog materijala, njegovu svirku iz simpatične čudnovatosti prevela u strastvenu lo-fi varijantu američkog countrypolitan indieja, jednako simpatičnu i jednako neobičnu. Ne moram ni naglašavati kako mi se bendovska inačica Felona svidjela znatno više od samostalne, iako sam svjestan logističkih limita koji mu priječe s Vlastom svirati svaki koncert. Moj je dojam kako je tek ovo bila prava stvar, a žao mi je jedino što nisu odsvirali ‘Posljednji stih’, pjesmu koja najbolje opravdava asocijaciju kako između ‘Jasno, nečujno, a suviše glasno’ i ‘Fevers And Mirrors’, barem u duhu, nema prevelike razlike.

Slične nomenklaturne zavrzlame aktivne su i kod Stray Dogga, jer se Dušan Strajnić, osnovna pokretačka i autorska snaga ovoga divnog bendića, istim imenom na početku nazivao i kao solo kantautor. Ljupka sobna melankolija njegovih sramežljivih pjesama ne traži nužno decentno ukrašavanje dodatnim instrumentima, ali otkako je posredstvom šestočlanog benda takve ukrase ipak dobila nosi ih s ponosom i stilom, što se sinoć dalo primijetiti i na svirci koja bi ipak ugodnije legla u manji, sjedeći prostor. Slušajući ove godine prekrasan album ‘Almost’ – koji mi je lani izmakao, a sigurno bi se bio našao visoko na mojoj godišnjoj ljestvici omiljene muzike – nisam pomislio na ovu usporedbu, ali vanmuzičke odrednice sinoćnjeg koncerta (sjajan šestočlani srpski bend pred jako malo ljudi), povukle su mi paralele s The Mothership Orchestra i dojmovima s njihova prošlogodišnjega koncerta u KSETu. Dodirne točke obaju bendova s americanom one su pop predznaka, samo što se tamo gdje Lazar sa svojom ekipom odlazi u epsku big-music širinu Dušan tihim melodijama kakve poznajemo s ploča Josha Rousea, Elliotta Smitha ili Paula Simona vraća u male prostore velikih emocija. Ovdje moram dodati i sjajan pjevačev engleski izgovor koji čak i naizgled prepožutjelu frazu you almost killed me, honey otpjeva tako da zaboravimo sva njezina prethodna korištenja (vjerujem i da čvrstoća i krhkost emocije imaju svojeg udjela u postizanju efekta). Upravo citirana ‘Almost’, moja predvidljiva favoritkinja, njezine oštra usna harmonika i malo mišićavija svirka bend su odvele i na preriju, zvukom koji do ranča Neila Younga stiže u društvu zaboravljenih Magnolia Electric Co., ali ostale pjesme vrlo su nas brzo vratile do unutarnje strane kišnih prozora ma kojega evropskoga sivoga grada. Spomenuo sam gore kako je broj nazočnih rastao prema kasnijim satima i startu najavljenog partyja, što se poklopilo sa svirkom Stray Dogga produljenom na više od sat vremena. Ubačene između onih koje volim, nove su mi bendove pjesme redom zvučale lijepo i zanimljivo, ali mislim kako bi bilo bolje da su Dušan i pratnja svoj program skratili barem za nekih dvadesetak minuta novijeg materijala, da se ne moraju sudarati sa žamorom nezainteresiranih. Samo što sam ja i sinoć ipak bolje čuo gracioznu tišinu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: