Uvijek na cesti

by

Iako sam veliki poklonik akustičnih gitara i unplugged nastupa, te njima bliske potrebe prearanžiranja jednom već uobličenih pjesama, nikada nisam mogao prihvatiti često promican debilizam po kojem je pjesma dobra tek onda ako se postojano kočoperi i svedena samo na akustiku. Kao, bez ikakvih trikova da zamagle eventualni manjak inspiracije, doživimo pjesmu kakva doista jest. Sve se na svijetu može izvesti dobro ili bolje, loše ili lošije, pa tako i prevođenje rokerskoga zvuka punog benda u smireno okrilje intimnije atmosfere, a ja ću ovom prigodom naglasiti da u takvoj akciji više volim osjetiti nemir autorskog nerva nego rezultat limitiranosti ikoje vrste. Još uvijek udaljeni od interesa čak i dobrog dijela publike koja voli američki muzički neo-tradicionalizam, studijski albumi rokerskih storytellera Richmond Fontaine kroz posljednjih su petnaestak godina potajice sastavili uvjerljiv i bogat katalog, pa nisam nešto previše sumnjao kako će njihov sinoćnji koncert u malom pogonu Tvornice svejedno biti dojmljiv, čak i izveden postavom reduciranom samo na gitarski dvojac benda. Međutim, sjećanja na punokrvan bendovski rastur otprije dvije i pol godine u KSETu još su živa, pa mi je ipak bilo žao što nisu ispunjeni svi uvjeti za reprizu.

Srećom, pjevač i autor Willy Vlautin te gitarist Dan Eccles (električna, lap steel, usna harmonika) u spomenutom su katalogu za sinoćnje izvođenje ipak prvenstveno izabrali tiše, tmurnije pjesme, čijoj narativnoj meditaciji slojevita međuigra akustične i električne gitare ide niz dlaku. Promatramo li sa strane, Vlautin jest autor relativno uskog dijapazona tema i tipova likova, ali samo oni koji su se jednom zapravo i našli u prijetećoj sjeni dvorišne strane neonom osvijetljenog polusvijeta kockarnica i zalogajnica mogu znati da sudbina ima bezbroj načina da te zajebe. Jedan po jedan, svaki od njih ili je već našao ili će tek naći svoje mjesto u Willyjevim pjesmama – nekima će se autor i smoždeni likovi predati, protiv drugih će se junački boriti. Iskupljenje postoji, iako mu se teško nadati zarobljen u ljepljivu paučinu poraza ‘I Fell Into Painting Houses In Phoenix, Arizona’ ili ‘Casino Lights’. Te dvije i njima srodne pjesme, ponajprije one s mračne ploče ‘The Fitzgerald’, svojom bi sugestivnošću na psihe pedesetak okupljenih možda djelovale i pogubno da se pripovjedački niz – povezan i trima Walterovim razglednicama, kao na mojem osobnom favoritu, albumu ‘Post To Wire’ – nije iz tračnica izbacivao kako Willyjevim opuštenim dosjetkama tako i komadima slatkoga salunskog popa kao što su ‘Capsized’, ‘Post To Wire’ ili ‘Always On The Ride’.

Nikakvog prearanžiranja u konkretnom smislu riječi ni kod tih pjesama nije bilo, jer su ih Willy i Dan odsvirali jednako kako bi to napravili da je iza njih bila i ritam sekcija. Previše volim te pjesme a da u njima ne bih uživao i u ovom izdanju, pogotovo što je vrlo slično onom koje me je bendu onomad i privuklo, samo što sam instinktivno žudio čuti i osjetiti i one instrumente kojih nije bilo. Dan jest napravio sve što je moguće kako bi svojim gitarskim lizom pomazio refren ‘The Boyfriends’, ali trubačka bonaca koja to radi na albumu višestruko je upečatljivija. Studijska galopirajuća paranoja ‘Lost In The Trees’ naprosto je neizvediva bez basa i bubnja koji je gone naprijed čak i kad ostane bez ikakve fizičke snage. Suprotan primjer, i moj sinoćnji hajlajt, odlična je, odmjerena verzija ‘Moving Back Home #2’, koja i bez marijaćija skoro pa plastično utjelovljuje prkos koji osjeća potencijalni samoubojica. Čista matematika usporedbe sinoćnje sa set listom iz KSETa pokazuje da je tek osam pjesama odsvirano u oba navrata – osim ulaska solidnoga novog albuma ‘The High Country’ u rotaciju, očito je da je i bend sam svjestan posebnosti pristupa različitih postava, pa smo tako sinoć imali prilike čuti i rjeđe svirane ‘Lost In This World’ ili ‘The Warehouse Life’, a i sjajni raritet ‘Don’t Go Back There’, vinilni bonus ‘Post To Wire’.

Dočekani i primljeni toplo i srdačno, mada od jako malog broja ljudi, Willy i Dan svoju su priču izvodili punih sto minuta, računamo li i bis završen škrtim bijesom ‘Willamette’. Sumnjam da je organizator očekivao znatno brojniji posjet, ili mu se čak i nadao, pa me čudi što ispred pozornice nije bilo ostavljeno barem desetak stolova, koji bi olakšali koncentraciju nazočenja ovakvom tipu koncerta. Ali, realno, to su tek nebitne sitnice, koje bi možda i imale smisla da nas je bend umarao dosadnim pjesmama ili pukim odrađivanjem posla. Moram li se kladiti, što bi se Willyju svidjelo, mislim da Richmond Fontaine lakši put ne izabiru nikad. Pa je jadno imalo se žaliti na poteškoće na putu koji dijelimo zajedno. Set lista: Welhorn Yards – The Boyfriends – Lost In The Trees – The Mechanic’s Life – (Postcard From California) – Capsized – Don’t Go Back There – I Fell Into Painting Houses In Phoenix, Arizona – The Warehouse Life – (Postcard Written With A Broken Hand) – Post To Wire – Moving Back Home #2 – Incident At Conklin Creek – The Chainsaw Sea – Lonnie – Casino Lights – 43 – (Postcard Postmarked Phoenix, AZ) – Lost In This World – You Can Move Back Here – BIS: $87 And A Guilty Conscience That Gets Worse The Longer I Go – Let Me Dream Of The High Country – nova pjesma – Always On The Ride – Willamette

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: