kOnCeRt

by

Negdje pri kraju sinoćnjega jednosatnog nastupa tUnE-yArDs (jebenti ime!), održanog u gotovo do šavova nakrcanome malom pogonu Tvornice, uhvatio sam se usred strahovanja da možda doista jesam tek ultraljuti rokenrol desničar, nesposoban uživati u nesputanom vihoru istraživanja i igranja kojim odišu mnogi aktualni bendovi s one strane indie ograde. Na koncert nisam došao otvorena srca isključivo u smislu da sam Merrill Garbus i njezinoj tročlanoj patnji planirao pokloniti podozrivost i dobru volju, ne, meni se čak i kod kuće ‘WHOKILL’ dopada više nego umjereno, i činilo mi se da njegova živa ponovna kreacija i rekreacija naprosto moraju eksplodirati u karnevalsko veselje. Ali nisu. Ili barem ja to nisam čuo, vidio i osjetio, i taman kada sam počeo zdvajati o svojoj uskogrudnosti, na licima starih kolega i vječnih prijatelja Ozzyja i Tonćija primijetio sam izraze iste doživljajne familije, možda tek drukčije nijansirane. Tonći je, k tome, veliki fan tUnE-yArDs (jebenti ime!), koji me u smjeru benda onomad i bio pokrenuo, iako se ne slažem baš sa svime što je nadrobio u pripadajućoj albumskoj crtici na našoj posljednjoj ljestvici. Duhovito je dobacio kako mu je najgore što se barem donekle u pogledu sinoćnje svirke mora složiti sa mnom. He he he.

Meni bi, s druge strane, bilo baš super da sam osjetio želju slaganja s njim, odnosno pretpostavljenom reakcijom zaluđenog fana. Značilo bi to kako sam ostvarenje svoje nade o pojačavanju studijske živahnosti i bezbrižnosti doista i doživio, ali ni ova se nada nije pokazala značajno različitom od većine svojih bezdušnih kolegica. Ovako, do naše je stražnje pozicije doplutalo tek podsjećanje na Bow Wow Wow, senzibilitetu trenutka prilagođeno propuštanjem kroz pripremne filtre Vampire Weekend i Yeasayer, ali, nažalost barem po mene, s više naglaska na tribalnom nego na melodičnom. Ne znam jesam li, zapravo, previše zabrijao očekujući vrtlog energije – izgleda da doista jest lakše ispuniti cijelu prostoriju kad je ona tek dio šezdesetokvadratnog stana (sićušan obim slušalica kojima muziku doživljavam na poslu da i ne spominjem) negoli kad je riječ o koncertnome klubu. Ruku na srce, međutim, svi povratnici iz prvih redova, neovisno o stupnju prijekoncertne naklonosti bendu, sa sobom su uz znoj donijeli i one slatkodebilne osmijehe netom proživljenog zadovoljstva. Možda smo trebali stati bliže. Vrijedi to za brojne životne situacije, valjda bi vrijedilo i tu.

Dok su tUnE-yArDs (jebenti ime!) izvodili rekao bih sve pjesme s debija, shvatio sam i nekoliko dodatnih stvari, od kojih ću sada izdvojiti dvije koje imaju konkretne veze s mojim doživljajem koncerta, te jednu koja ima veze s aktualnom koncertnom scenom u Zagrebu. Prvo sam primijetio kako svaku pjesmu prepoznajem, bilo na samom startu, bilo kod uključivanja ritma, bilo kod Merrilline 2.0 varijante jodlanja. To je velik plus svakom bendu, upečatljivost je valjda nešto čemu bi svaki umjetnik po definiciji trebao težiti. Međutim, prepoznajući već negdje četvrtu pjesmu, zakopkalo me da je ista bila izvedena i nekoliko minuta prije?! A iako i to katkad može biti dodatan plus potvrde o zvučnoj ujednačenosti, sinoć sam se ipak odlučio pripisati to međusobnoj zamjenjivosti pjesama. A pravila igre su surova – bend koji voliš ima svojstven stil, bend koji ne voliš ima samo jednu pjesmu. Srećom, trud razaznavanja ‘Powa’ od ‘Wolly Wolly Gong’ (osim ‘Gangsta’, koju u skladu s mojim bivšim zanimanjem najviše volim), prekinula mi je ugodna eureka kako je sinoć bio prvi put da u Zagrebu gledamo aktualne laureate legendarnog Pazz & Jopa! Fanatiku u meni to je zakon. Da, gledali smo i TV On The Radio, i LCD Soundsystem, i Animal Collective, i Boba Dylana, ali nikad kao vladajuće šampione. Kul, kul. I dovoljno da mi osigura ono malo užitka da ne bih osjetio kako sam protratio večer.

Može li predgrupa biti supergrupa znakovito je i pitanje plodno za lucidne kafićke rasprave, a u ovaj ga je kontekst uvaljao Mlat, bend, sastavljen od bivših i sadašnjih članova Pasa, Leut Magnetik i Let 3, koji je otvorio sinoćnji program. Elektronskim ambijentalnim forama podložen i u Mediteran uronjen indie-pop možda bi mogao iskoristiti i prigodniji vokal, jer pjevač ne može pobjeći od one note dalmatinske zafrkancije u glasu, što fino konstruiranim pjesmama, od kojih su se jedno tri ipak mogle izbaciti iz set liste, ne sjeda najbolje. Ali, dobro, osim kad na koncert dođem isključivo zbog predgrupe, rijetko joj kad ukažem svu nužnu pažnju, pa se neću razbacivati finalnijim procjenama.

6 Odgovora to “kOnCeRt”

  1. bijela misa-o Says:

    A šta reći nego: da, da, tako je bilo. OK je ona, bilo je dosta jodlanja, fora su joj pjesme, a pogotovo one koje je napisala s basistom. Meni je to sve skupa zvučalo kao mješavina Les Rita Mitsouko i Kern Buama (http://www.kernbuam.at/index.php/shop-444.html;-)
    Od tih njenih pjesama i političnosti mogao je nastati karneval samo da je sve one semplere ili što je već imala zamijenila stvarnim ljudima, tipa bubnjar ili dva, par pratećih vokala i još ponešto. Bilo bi ih podosta na stageu, što je pohvala u neku ruku. Možda bi zvučali i malo staloženije, što bi u nekom drugom slučaju bila kritika, ali u ovom slučaju kantAautorice s ekscentričnim nickom na neki čudan način možda i nije.

  2. Tonći Says:

    ne znam, nisam baš osjetio neku sviračku uigranost i međuigru, zvučalo mi je kao da su previše skoncentrirani na vjerno rekonstruiranje pjesama nauštrb prepuštanja grooveu – slažem se s ovim što Ozzy kaže da bi im vjerojatno dobro došao još koji čovjek na stejdžu… al da, svi koji su bili naprijed su bili preoduševljeni pa bi i ja možda pričao skroz drugu priču da sam bio nekoliko metara naprijed

  3. Lana Says:

    oj.

    bez namjere da komentiram tvoj osvrt svojim dojmovima (oni će se moći pročitati na RDD, ako koga bude zanimalo, iako sam u tom tekstu previše zabrazdila i u neke druge vode, al jbg, sad je gotovo), samo side note / ispravak: s debija (dakle, prvog albuma bird-brains iz 2009.) izveli su samo dvije stvari, Real Live Flesh i Jumpin’ Jack, ostalo je s njenog drugog po redu albuma whokill. evo setliste (da vidiš što si točno ubo :-)):

    chant “Do you wanna live?”, You yes you, Es-so, Powa, Killa, Real Live Flesh, Gangsta, Bizness, Jumpin’ Jack, My Country; bis: Riotriot, Doorstep

  4. goranpavlovGogo Says:

    U pravu si, Lana, trebalo je stajat ‘aktualnog albuma’ a debija je ispalo samo zato što je meni još uvijek u glavi da je WHOKILL prvi, ovaj prvi nisam ni nabavljao. A kolko god puta čitao tekst uvijek nešto promakne, nekad skužim sam pa ispravim, a nekad ne🙂 Neka stoji još neko vrijeme, neka svi vide sramotu, pa ću za koji dan ispravit. Tenks.

  5. bb Says:

    Jebeš bend na čijem koncertu trebaš stajat pred stejdžom da ga doživiš. Jel te trebaju popišat, što li?

  6. bojan m Says:

    to Bilanda!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: