Vlasta u Stuttgartu – okej, priznajem, nemam volje za bolji naslov!

by

Ne volim postojanje onih bendova koji unutar sve primjetnije, ali svejedno i dalje malene, uvjetno nazvane nezavisne zajednice jašu na, koliko se to čini meni sa strane, zalaufanom valu rastuće prepoznatljivosti, a koje se osobno nisam udostojao provjeriti ni kroz sad već nekoliko godina njihove aktivnosti. Podsjeća me to da, htio ne htio, polako gubim korak, zbog čega je baš super kada dva posustajanja uspijem nadoknaditi jednim odlaskom na koncert, kako sam to sinoć u ljudima tek poškropljenome malom pogonu Tvornice učinio s našim klincima Vlasta Popić i braćinim drmatorima Stuttgart Online. Dok propuštam koncerte nekog benda nije mi frka u istom tonu nastaviti koliko god, no jednom kada dobar bend uhvatim uživo njegove mi je sljedeće nastupe mrsko promašivati. Oba jučerašnja benda svojim su me energičnim nastupima pridobila u koncertne poklonike, iako nisam siguran koliko ću im često dopuštati vladanje kućnim zvučnicima.

Ne znam jesu li Mateja život koji živi i kavge koje zameće baš toliko zgazili, ali jedva sam mu povjerovao kako su članovi Vlaste Popić njegovih godina, s obzirom na to da su svojim nevinim i točkastim licima izgledali kao da su upravo picali s kemije da bi se mogli izdivljati na instrumentima. Eksplozivne dvominutne petarde rastrzanog post-punka umočenog u otopinu šećerne vune i golema količina zdrave tinejdžerske zbunjenosti podsjetili su me na zaboravljene i nažalost više neaktivne Be Your Own Pet, iako mi se čini kako je primarna zvučna lektira ove trojke ona kanonska, od Gang Of Four preko Pixies do Franz Ferdinand. Dojam kako je finalni rezultat njihovih pjesama dobiven neopterećenim upražnjenjem čistog instinkta rastao mi je iz pjesme u pjesmu, od kojih su sve redom na publiku bile strovaljene preciznošću koju su naprosto morala roditi dva roditelja – neizdrživa strast prema muzici i neizbrojiva gomila izvježbanih sati. Jednim dijelom moja neprikladna pozicija, a drugim pjevačeva sklonost nesputanom deranju omele se mu u razabiranju tekstova, što zapravo i nije neki problem, jer mi se iz onoga što jesam uspio uloviti čini kako je riječ o poetici kakvu nisam dovoljno pušio ni kada sam bio njihovih godina. Mada su se moji slušateljski nazori nešto sitno odmaknuli od onoga što jako dobro izvodi Vlasta Popić – dva pomalo sramežljiva dečka na gitarama i cura koja bubanj mlati kao da se sinoć žvalio s njezinom najboljom frendicom dok ga je ona čekala da idu u kino – baš mi je drago da imamo i ovakvih bendova. Ne bi imalo smisla ni logike da nemamo.

Sumnjam da je to u Varaždinu defaultni naglasak, ali pjevač Vlaste Popić u više mi je navrata zazvučao kao Srbin – nije valjda da je to došlo u paketu s produkcijom albuma koju je obavio Boris Mladenović? Možda je samo htio biti dobar domaćin i otvarač pa tako zaželjeti dobrodošlicu nominalno glavnijem sinoćnjem bendu, dvojcu s dva kormilara Stuttgart Online. Možda sam bio totalno zabrijao, ali njihovo smještanje u kontekst nekakvih electro-indie plesaonica, kao i postava koju u stilu legendarnog OBAD-a čine samo bas i bubanj, pobudili su moju žanrovsku nezainteresiranost, pa sam se već bio nabrušio na gunđanje i nerviranje, a u pripremama mi je pomogao i basistov suspektan imidž. Neću elaborirati, nikakvim izmima ni optužbama za iste ovdje nije mjesto. Kadli ono, rokenrol! Ajde, ne baš ali skoro – očito je i čujno kako su Stuttgart Online revitalizatori one parolaško-eksperimentalne beogradske novovalne struje s početka osamdesetih, ali da u bend dodaju još samo gitaru i nalijepe je na postojeće aranžmane bez ikakvih izmjena, dobili bismo rock-trojac u punom smislu riječi. Tad bi jedna pjesma doista zvučala kao najpoppy Nirvana, druga kao viskijem pročišćen južnjački klasik, a treća poput RATM iz faze ‘The Battle Of Los Angeles’. Možda moje ognjištarstvo nije fer prema momcima koji su sinoć naprosto otpuhali sve pred sobom, ali gitara je ipak gitara. Međutim, čak su i tom i takvom meni Stuttgarti sinoć bili odlični, a posebno sam uživao u basistovim fenomenalnim sloganima kojima je obuhvatio gotovo cijeli spektar jednoga napižđenoga a inteligentnoga mladog života. Moćan, vrlo moćan bend, i dobrodošao podsjetnik da i za mene još ima nade, da nisam zapeo u svoja tri zvuka.

3 Odgovora to “Vlasta u Stuttgartu – okej, priznajem, nemam volje za bolji naslov!”

  1. bb Says:

    “Sumnjam da je to u Varaždinu defaultni naglasak, ali pjevač Vlaste Popić u više mi je navrata zazvučao kao Srbin”
    DA.

  2. Anonimno Says:

    ja mu to nikad ne bi oprostio🙂 koji vam je????

  3. bb Says:

    Zar ne smijemo spominjat Srbe?
    Što smo ti mi učinili? Što su ti Srbi učinili?:/

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: