Ovakav koncert je dokaz

by

Koliko god točna i otrežnjujuća bila, već je pomalo ofucana dosjetka kako se Hrvatska, čitaj Zagreb, na turnejskim itinerarima stranjskih bendova uglavnom nalazi na sjecištima dvaju putova: onome benda na putu prema gore i onome benda na putu prema dole. Sve se češće, doduše, nađe i iznimaka, ali okrutne prodajne i honorarske brojke ipak ne lažu, a jedna od podvrsta ove silazne varijante jest i zakašnjelo posjećivanje teritorija koje je u razdoblju napona bendove snage bilo iza svojevrsne čelične zavjese. Kombiniraj rat i poraće s podudarnim znatno plodnijim tržištima negdje drugdje, pa je shvatljivo što smo koncert grupe dEUS na domaćem terenu, u pomalo rahlo popunjenom velikom pogonu Tvornice, čekali skoro puna dva desetljeća nakon što je po altronativnom MTV-ju i našim kasnonoćnim televizorima eksplodirala još uvijek validna indie himna ‘Suds & Soda’, koju je sinoć moj omiljeni protivnik Ramljak s pravom nazvao ekvivalentom ‘Smells Like Teen Spirit’. Satkane su od iste svježine, istog prkosa, iste moći.

Kako to valjda ne biva samo u nas, bendova osobna iskaznica nije ih samo legitimirala pred istražiteljima kredibiliteta, nego ih je uvalila i u probleme barem na sinoćnjem koncertu, tijekom čije se nezanemarive porcije u zraku osjećala nestrpljivost publike da već jednom čuje taj jedan jedini svevremenski bendov hit. Kako ga je čula tek na samom kraju koncerta, kao završnu stvar (inače zasluženoga) drugog bisa, jasno je kako su poneke od dotad sviranih pjesama naišle na neodgovarajući doček, s obzirom da je riječ o redom uvjerljivim, razigranim komadima onoga što smo nekad nazivali alternativnim popom, a što je danas tek hrabriji mainstream bez žešćih bankovnih salda. Suzdržan prijem aktualnog albuma ‘Keep Your Close’ još i mogu razumjeti – iako je riječ o, čekajte da provjerim na svojoj godišnjoj ljestvici, evo ga… samo malo, aha…, dakle, iako je riječ o 50. najboljem albumu prošle godine (barem dok redovita polugodišnja rekapitulacija propuštenog ne prošejka pozicije), on je još uvijek relativno nezapažen i nov, pa nije ni imao vremena upoznati se s fanovima kako spada. Što je prava šteta, jer su ‘The Final Blast’ ili ‘Easy’ odlični primjerci specifičnog lounge-altera grupe koja danas dođe kao negativ negativa (dakle, pozitiv) mraka Gallon Drunk. ‘Dark Sets In’ bi bolja bila jedino da se bendu i uživo pridružio bog Greg Dulli, koji na studijskoj verziji prijeteći zavodi refren onako kako samo on to zna.

Ono što mi je manje jasno je odbijanje prepuštanja finom, zavodljivom ritmu koncerta u čijoj set listi nije nedostajalo starih pjesama iz ljudima pretpostavljeno omiljenije faze bendove karijere, samo zbog nestrpljivosti iščekivanja te jedne jedine pjesme. Vidio sam dosta onih koji su pjevali i određene opskure tipa ‘Bad Timing’, ali čak su i ugledni novinari Fulurija i Ramljak drugi bis tražili biranim riječima: Pičke, svirajte ‘Suds & Soda’ ili Dobićete batine! Jest da je glupo ne odsvirati najveći hit, ali ne sjećam se da je na prvim trima albumima grupe – neočekivanom ‘Worst Case Scenario’, slatkom ‘In A Bar, Under The Sea’ i jednom od mojih all-time favorita ‘The Ideal Crash’ – nedostajalo krasnih pjesama. Sjećam se, međutim, nečega drugog, kako mi je Iko (alo, Kume!) u prvom srednje presnimio prvi album koji je sam snimio u Batinovićevoj radijskoj emisiji, te kako nismo imali popis pjesama pa sam ja jedan cijeli vikend proveo opetovano ga preslušavajući uspoređujući čujno s opisima i citatima pjesama u cjelostraničnom prikazu/recenziji u Heroini Novoj; mislim da je autor bio Dragan Todorović, ali nisam stoposto. Da, ova epizoda objašnjava mnogo toga o meni i mojoj analnosti, ali govori nešto i o albumu koji je bio mnogo više od hit singla.

Kao, uostalom i bend sam, i to ne samo inače, nego i sinoć. Ekipa oko Toma Barmana i pouzdanog Klaasa Janzoonsa, izvođača najpoznatije instrumentalne dionice benda, više i nije toliko novookupljena, i definitivno nije plaćeničke sorte. Možda novije pjesme i jesu slabije, ili se u njihovu društvu tek osjećamo manje opušteno, ali bendov trenutačni zvuk baš je u ‘Oh Your God’ i ‘ The Architect’ bio najkonkretniji, organski izrastao iz aktualne postave, a ne samo preuzimanje starih krojeva, makar vrlo lijepo izvedeno u ‘Instant Street’, kojoj se, da se i ja požalim, baš i mogla pridružiti albumska kolegica ‘Sister Dew’. Svejedno, došao sam po dvije pjesme; jednu nisam dobio, ali jednu ipak jesam, i to koju i to kakvu! ‘Nothing Really Ends’ svoj je put do mojeg srca počela gotovo slučajno, kao after-thought prikrpana kompilacijskom albumu ‘No More Loud Music’, koji je rekapitulirao prvu fazu rada grupe u razdoblju kada nikakva druga faza nije ni bila na vidiku. Glupo je reći kako je jedna jedina pjesma spasila i poslije ponovo oformila bend, ali nije pretjerano reći kako bi barem moj osoban interes za bend donekle bio opao da me navedena pjesma nije proganjala godinama, sve dok se nije pojavila i na povratničkoj ploči ‘Pocket Revolution’.

Sinoć su je započeli nekako oklijevajuće, potajno, onako kako se iz neprimjetne uličice kišnog Pariza išeta djevojka koju si godinama tražio po cijeloj Europi, pa si se, umoran i razočaran, povukao što dalje možeš, potpisati predaju životu. Tom u njoj lijepo kaže: Zapravo, ništa ne završava, ali nitko to ne može dokazati. Ipak može, ovakvim koncertom. Set lista: The Final Blast – The Architect – Constant Now – Oh Your God – Easy – Instant Street – Theme From Turnpike – Dark Sets In – Nothing Really Ends – Ghost – Keep You Close – Little Arithmetics – Bad Timing – 1. BIS: Serpentine – Sun Ra – Roses – 2. BIS: Morticiachair – Suds & Soda

Bila je i predgrupa, duo Little Trouble Kids, ali, ono, zbog onog što sam čuo nije mi ih se slušalo. Jebiga.

4 Odgovora to “Ovakav koncert je dokaz”

  1. vedro Says:

    samo da nadopisem da je meni “Worst Case Scenario” jedan od all-time favorita mada ga nisam vec poslusao godinama.

    jedan dobar osvrt na dEUS
    http://radiokl.hr/index.php?option=com_k2&view=item&id=1819:exit-subota-05112011-od-2030-do-2300-h-smile-/-deus&Itemid=273
    “Pomirite se sa činjencom da je dEUS nepredvidiv i kompleksan. A ako na glazbu gledate tek kao na background za poslijepodnevno podrigivanje i hrkanje, onda su Arcade Fire i The National u svojem bezazlenom preseravanju pravi izbor za Vas!”

  2. Anonimno Says:

    Mala ispravka: Dragan Todorović nikada nije pisao u Heroini. On je pisao na drugim mjestima. Možda Teodorović?

  3. Anonimno Says:

    Mali ispravak: Dragan Todorović nikad nije pisao u Heroini. On je pisao na drugim mjestima. Možda Dragan Teodorović?

  4. Gogo Says:

    Ma naravno da nije! Koji sam ja debil, mislio sam na Teodorovića, ali ne znam niti je li on niti kako se zvao. Zapravo, prilično sam siguran da je bio jedan Teodorović u Heroini, ali koji nemam pojma. Godine me stigle. Tenks na ispravku!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: