Neka brod i dalje plovi bez mene

by

Postoje i još neki, ali od zadataka koje sam si zadao jednom davno odlučivši milovanjem jagodica na prstima i tipaka na tastaturi reprizirati koncerte na koje odlazim i odlazim uživati, dva me posebno vesele i čine ponosnim, kada ih uspijem ispuniti. Prvi je čitateljima objasniti što se doista dogodilo i kako je zapravo bilo na onim koncertima koje svi mainstream mediji i oni koji tome statusu streme poprate na isti, uglavnom pogrešan i od smisla cijepljen način. Drugi je one koncerte koji se odsviraju u dubokoj i mračnoj šumi, uz padanje stabala koje ionako nitko ne čuje, pa je ono što se tek nipošto ne čuje zvuk zagušen tim zvukom padanja, barem donekle izvući na svjetlo dana, da oni koji su ih promašili, a mogli bi biti zainteresirani, znaju i budu pripravni za sljedeći put. Zato se u ovakvoj situaciji, koju mi je priuštio odličan koncert Jarbola u subotu u jako dobro popunjenome malom pogonu Tvornice, ne snalazim baš najbolje.

Dakle, bend koji ne volim, ali protiv kojeg nemam ništa, a imam samo povijest gotovo nevjerojatnih razmimoilaženja. Bend koji je, istodobno, prilično obljubljen u krugovima posvećenijih pratitelja muzike, ali onih koji od svoje predanosti ne grade iritantan kult, kojem bi se onda bilo gušt izrugivati. Naposljetku i bend koji me je kroz puna dva sata subotnje svirke držao prilično koncentriranim i zabavljenim, s time da im znam sve skupa otprilike tri pjesme, od kojih je jedna ‘Đavoli’ Đorđa Marjanovića, koju znam po verziji istoimenih splitskih legendi. Ali i, vratimo se na početak kruga, bend koji svejedno po povratku doma nisam odlučio pažljivije istražiti, potražiti bilo opravdanja dosadašnjeg odnosa bilo dosad mi dobro skrivene mamce.

Mogao bih se praviti kako mi je u zvuk Jarbola uklopljen element beogradskog šminkeraja, kakav me kod bendova načelno nervira i na koji padaju samo pogrešne face iz moje okoline, toliko nepodnošljiv da uspijevam prečuti prštavost njihovih iskričavih, smjernih melodija, ali na koncertu sam skužio da je istina suprotna. Eho EKV-a, pokoji odbljesak Discipline, period u kojem su Idoli izgubili intelektualno pokriće – sve se premazuje predanom, više melodičnijom i indie-pop varijantom najljepšeg Obojenog programa, uz tekstove s kojima mogu i želim komunicirati. Prava je šteta, tako, što se tekstovi najvećeg dijela pjesama koje je otpjevao Miki Manojlović-lookalike Boris Mladenović nisu razgovijetno razabirali. Nije da je ta omaška u zvuku smetala fanovima, koji su cijeli koncert odskakali i otpjevali kao da kasniji indie-party ne postoji, ali doista bih bio volio čuti još koji stih onih pjesama čiji su me refreni zaintrigirali. Srećom, Kovačeva ‘Da li ustvari ona nije bila oprezna’ i njezine govorene riječi u kiticama nisu se morale s time boriti, pa sam je zapamtio kao vrhunac večeri.

Odluku kako se ipak neću zamarati detaljnijom provjerom ovih, po svemu sudeći, pravih majstora, donio sam u trenu kada su zgotovili regularni dio koncerta. Pozivanju na bis sam se, međutim, ipak pridružio bez razmišljanja – prilično mi se sviđa ideja da postoji bend od kakvog nemam nikakva očekivanja, čiji me eventualni debakl uopće ne bi oneraspoložio, a koji svejedno odsvira koncert za koji mi je drago da sam mu prisustvovao. Previše iskrenog oduševljavanja nije dobro po mentalno zdravlje, ovakvi ga odnosi čine stabilnim i spremnijim za emotivne eksplozije.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: