Gorilini naj albumi 2011: #30-#26

by

30. Frank Ocean – Nostalgia, Ultra
[404 boda / 4 glasa]
Hajp oko Odd Future kolektiva je toliko penetrirao mainstream da smatram viškom o njima uopće razglabati – uostalom, logičnije je da se njima pozabavi tko god bude pisao o Tylerovom “Goblinu” koji je vjerojatno negdje na listi (LOL – op. ur), a Frank Ocean je sa svojim zvukom ionako više endem u toj ekipi. Koliko god mi Tylerova estetika i abrazivnost prirodno možda više leže, “Nostalgia/Ultra” je puno puno bolji album a Ocean zreliji autor. Kad mu je dosadilo čekati da se Def Jam (za koji je potpisao) konačno trgne, Frank je ovaj mikstejp izbacio kao besplatan digitalan download, što je za konačan rezultat vjerojatno bila i dobra stvar – dobili smo nekonvencionalan i eksperimentalan R&B-album sa velikim potencijalom za crossover i bez kompromisa, što možda ne bi bio slučaj da se sve odigralo pod nadzorom labela. Mračna i na momente čak psihodelična produkcija, zanimljivo korištenje predložaka (semplovi Radioheada, Coldplaya, MGMT, pa čak i Eaglesa!) te naravno odličan vokal čine ovaj konceptualni album/mikstejp kohezivnim i snažnim djelom koje je takav zvuk otvorilo mnogima koji uopće ne smatraju da imaju ikakav senzibilitet za (moderni) R&B – što je Frankov najveći uspjeh. “It’s smooth-ass music about bitches, relationships and being a rich young nigga… But in a swagged out way”, rekoše OFWGKTA, i bili su apsolutno u pravu. (DR)


29. St. Vincent – Strange Mercy
[416 bodova / 2 glasa]
Na prvi pogled, ona je fina, dobro odgojena djevojka iz susjedstva koja nedjeljom ide na misu, čita Julijanu Matanović i radi kao učiteljica u nekom Jastrebarskom, Našicama ili Kaštel Smežurcu; crveni se od neugode kad se lokalni džiberi okreću za njom, a jedini su joj poroci prekomjerno uživanje u čokoladi i povremeno šalica-dvije čaja s rumom, poslije čega satima hihoće kao šiparica. Na prvi pogled. Zagledate li se samo malo dulje u te preduboke, prevelike oči, naslutit ćete nešto misteriozno i veoma uznemirujuće. Takva je i glazba. Isprva decentna, zadivljujuća i zanatski savršena toliko da biste je poželjeli pustiti za prvi ples na vlastitoj svadbi (been there, done that…), ali odmah potom anđeoski vokal, orkestracije i klavir prekriju hrapavo distorzirane gitare, nasumični ispadi electro-jazza i zloslutno rudimentarni ritmovi. “Strange Mercy” je glazbeni ekvivalent lagane šetnje osunčanom livadom u bijeloj haljini i s cvijećem u kosi, tijekom koje se pojavljuju flashbackovi bosonogog noćnog bježanja blatnjavim šumskim puteljcima. Kad Annie Clark uzme kuhinjski nož u ruke, ne znate je li to zato da vas posluži svježe ispečenim kolačima ili da vas njime probode, gledajući vas u oči istim bezizražajnim smiješkom. Kad se St. Vincent primi gitare, ne možete biti sigurni hoće li vam nježno odsvirati i otpjevati nešto od Joan Baez ili će je pred vama zaklati u obradi Big Blackova “Kerosenea”. Zapravo ništa o njoj ne znate, osim da vas podsjeća na nekoga od Drugih – možda na nekoga za kim bi patio Benjamin Linus. (AH)

28. The Weeknd – House of Balloons
[420 bodova / 7 glasova]
The Weeknd pjeva o onome što mnogi mladi ljudi svakodnevno proživljavaju. Duvanje, drogiranje, nesputano jebanje, jebanje na drogama i kratkotrajne ljubavi, veze i odnosi. No njegovo pjevanje o drogama nije poput drugih pjevača koji često samo koketiraju s pojmovima i situacijama te govore o drogama i njihovom utjecaju, ali više kao neko prepričavanje što su čuli od drugih i kao slavljenje, i vrlo rijetko kažu da se doista i drogiraju. The Weeknd eksplicitno govori o tome kako duva, uzima ekstazije i kodein, šmrče koku, poručuje curama kako će im ovo biti nezaboravno jebanje ako prije uzmu ekstazi. I kao rijetko tko uopće, govori i o posljedicama takvog načina života – ispraznosti, mučnini, riganju, površnosti i prolaznosti osjećaja, iz čega i proizlazi sirovost njegovih pjesama te lako i brzo poistovjećivanje ekipe s Weekndovim pričama.

Što je sasvim u redu, normalno i produktivno jer je sve stvar izbora, isto kao što Weeknd – točnije njegovi producenti Doc McKinney, Ilangelo i Zodiac – ubiru glazbena rješenja koja se nalaze svuda unaokolo, bilo da se radi o sampliranju ili o rađenju novih beatova koji su kao da smo smo ih već negdje čuli, ali ne znamo jesmo li zaista. Dominantna glazbena podloga svakodnevnice ne dolazi iz slušalica na iPodu, već iz kafića, dućana, whatever, te – slabije ili jače, kako kod koga – ostavlja zapise negdje u glavi. Kad uđete u dućan, teško da ćete izaći van ako unutra svira glazba koja vam ne odgovara, no neke pjesme ćete čuti samo na takvim mjestima i ostat će negdje u glavi. «House of Balloons» je album upravo takav – satkan od stotina sitnih digitalnih djelića glazbe koju smo već negdje čuli – R. Kelly, Toni Braxton, Aaliyah, Milli Vanilli, Siouxsie and The Banshees, Beach House, The-Dream, Drake, Missy Elliott, Enigma.

No, nešto drugo je najbolja stvar kod The Weeknda. Iako se diskutiralo da je besplatan download «House of Balloons» marketinška fora za privlačenje pažnje, The Weeknd je nastavio dalje, još žešće s jebanjem i drogiranjem, s mixtapeovima/albumima «Thursday» i «Echoes of Silence» koji su također besplatni i ne možete ih kupiti, niti uopće postoji CD od The Weeknda, ali svejedno tvore jednu od najboljih trilogija u povijesti glazbe i to sasvim suprotno svim shemama funkcioniranja glazbene industrije, kao i imidžu suvremene R&B-glazbe kao lake glazbe za glupane i brzu zaradu novca… A za razliku od tzv. pravovjernih izvođača s rockerskim pedigreom koje medijska kultura današnjice, posebice naša domaća, često stavlja na pijedestal boraca za pravu stvar, protiv lakih nota, a samim tim i za bolje, kulturnije i naprednije društvo – ipak je samo jedan R&B crew iz Toronta odlučio kako će nastaviti svoja remek-djela besplatno dijeliti s ekipom. Nalaze se na internetu, čekaju da ih se skine i konzumira. (BM)

27. Balam Acab – Wander / Wonder
[423 boda / 2 glasa]
Balam Acab je dvadesetogodošnji pensilvanijanac Alec Koone koji radi toplu pastoralnu elektroniku, a na stranici na facebooku kao svoj žanr navodi jednostavno – “healing”! Od ljudi koji su sudjelovali u Gorilinim izborima dosad, pobornici njegovog izričaja su: Mirza, Biškup, Velimir. (TK)

26. Desertshore – Drawing of Threes
[450 bodova / 2 glasa]
Podmukla i varljiva, melankolija ne odgrize ostavljajući posljedičnu bol nego sistematski rastače do neprepoznatljivosti, a u nju umočeno više se nikada ne može otarasiti njezina zavodljivog fluida. Marka Kozeleka melankolija slijedi gdje god se zaputio, a nakon svih dosadašnjih pjesama Red House Painters i Sun Kil Moon već je jasno da ni on baš pretjerano od nje ne bježi. Istodobno, ne klanja joj se kao totemu koji ga ukotvljava i definira, kao što to rade mnogi praktikanti tužne pjesme; on se ne ustručava krenuti dalje, samo što ga prošlost uporno prati, osjećajući se ugodno među žicama njegovih gitara i titrajima njegovih milujućih glasnica. Na ovome albumu – drugome po redu grupe Desertshore, čiji osnivački dvojac čine Markov kolega iz Red House Painters, Phil Carney, i pijanist Chris Connolly – prostor za ljenčarenje nalazi se pod nešto debljim žicama (Mark ovdje svira bas), ali u jednako mekanom glasu. “Drawing Of Threes” je strpljivi zvuk neumoljivog odmotavanja plastificirane ovojnice kalifornijske razglednice. Ovojnica je svoju zadaću očuvanja kartonske memorije ispunjavala desetljećima, a sada, dok ljepilo popušta, slika se postepeno muti a sjećanje i konkretno iskustvo se sve više razilaze. Negdje između tog sjećanja i iskustva, između slike i zaštitnog sloja, upravo se i nalazi pozornica na kojoj Desertshore sviraju svoje valcere pužje brzine. Vremena imamo. Nostalgija, gradovi, sjećanje, odnosi, sudbina, greške, žudnja. Nijedno od njih nikada ne prestaje. Mark će ih pjevati dok traju i dok se sjeća. A sjeća se svega… (GP)

(pisali: Dino Rudić, Aleksandar Holiga, Bojan Mandić, Tonći Kožul, Goran Pavlov)

8 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2011: #30-#26”

  1. bb Says:

    Super crtica, Holiga🙂

  2. Tonći Says:

    sumnjam da će itko biti šokiran kad kažem da ne volim ni The Weeknda ni Franka Oceana🙂 za ovog prvog još kužim zašto to ljudi toliko vole, ajde, ima specifičnu atmosferu i spiku i sve, ali hype oko Oceanka mi je već pomalo misterija – pošto mislim da tip em nije neki vrhunski vokal, em nije neki vrhunski pjesmopisac, em ni produkcija u ovoj post-TheDream/Drake eri nije neka ekskluziva

    ali mi je zato ova stvar od St. Vincent predivna:

  3. Holiga Says:

    hvala, bb.
    šteta što je st.vincent tek 29. i da je samo dvoje ljudi za nju glasalo. to mi je iznenađenje, kao i niski plasman weeknda (iako je za njega glasalo čak 7 ljudi). mogu mislit kakve će se sve gluposti naći među prvih 20.

  4. bojan m Says:

    Ne čudi me niski plasman Weeknda jer ipak nema gitara. Na nedavnom kvizu samo je 25% ekipa znalo tko je Abel Tesfaye, ali tada me još više začudilo što niti za jedno ‘novo’ ime nije bilo više od 38% znalaca.

  5. Tonći Says:

    na HNK u četvrtak bilo pitanje tko izvodi “Gucci Gucci”, osim Ree i autorice pitanja jedini ja u cijeloj Booksi znao odgovor😦

    heh, da ti Holiga nisi glasao, St. Vincent bi bila završila na… 234. mjestu!!

  6. Vedro Says:

    Meni je zanimljiv ovaj sistem bodovanja🙂
    [423 boda / 2 glasa]
    [416 bodova / 2 glasa]

    Kako se odluciti da nekom das 23 boda ili mozda 159+264=423🙂

    Inace, cudi i mene nizak plasman St. Vincenta i Weeknda

  7. Gogo Says:

    Holiga, u prvih 20 ima samo 2 manje dobra od St. Vincent i 2 koja nisam slušao, pa ne znam.

    Bojane, ispred je tolika nestašica gitara da me sram.🙂

  8. bojan m Says:

    Nije valjda Drake u top 20.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: