Gorilini naj albumi 2011: #35-#31

by

35. Katy B – On a Mission
[376 bodova / 4 glasa]
Zadivljujuće pitak album, na kojem se sve stapa s tako prirodnom lakoćom da se i jedva primijeti da predstavlja pravu malu enciklopediju britanske plesne elektronike danas i jučer (UK funky, dubstep, R&B, drum’n’bass, trip hop, breakbeat…), tako elegantno da mi dođe da zavapim – pa zar je to stvarno tako teško? Skockati desetak zgodnih pjesama, šarenih ali sestrinski bliskih, lijepo ih otpjevati, složiti tekstove o klupskim provodima koji zvuče kao da ih je pisao netko tko uistinu izlazi i voli izlaziti u klubove a ne kao hrpa klišeja koji se prodaju klincima što o klupskim izlascima zasad mogu samo maštati – zar je to stvarno toliki problem? A očito je, iako se uz Katy B čini kao najlakša stvar na svijetu: toliko laka, štoviše, da se za trajanja njenog prvijenca čini nevjerojatnim to kako ne živimo u svijetu u kojem je svaka druga cura iz susjedstva Katy B, a svaki drugi album dobar kao «On a Mission». (TK)

34. Kate Bush – 50 Words for Snow
[383 boda / 2 glasa]
Ove zime nismo dobili zimu, ali smo svakako dobili album posvećen u potpunosti zimi, i to onoj pravoj, hladnoj, bijeloj, mističnoj – od uvodnog emotivnog dueta sa sinom Bertiejem («Snowflake») koji prati cijeli životni vijek jedne pahuljice, od rađanja u oblaku pa do pada u bučni i prljavi svijet, sve do zatvarajuće ljubavne «Among the Angels». Posebno mjesto ima i naslovna pjesma u kojoj Stephen Fry, uz Kate koja ga srčano potiče, nabraja 50 izmišljenih riječi za snijeg. Nešto slično kao i suradnja Mikeaa Oldfielda i Johna Cleesea na “Tubular Bells”. Jedino bez čega bi ovo djelo bilo još i bolje jest duet s Elton Johnom na “Snowed in at Wheeler Street”, ali vjerujem da će i ta stvar s vremenom sjesti na svoje mjesto. A kako je prošli album, trianest godina iščekivani “Aerial” imao ljetno ozračje – siguran da će nam Kate Bush, poput Vivaldija, podariti i proljeće i jesen. Nadajmo se samo da nećemo predugo čekati. (BŠ)

33. The Pains of Being Pure at Heart – Belong
[386 bodova / 6 glasova]
Tisuće je bendova izdalo odlične albume prvijence, samo da bi poslije sve uprskali bitno lošijim drugim izdanjem. Na naše veliko zadovoljstvo, kod odličnih  tPoBPaH to nije slučaj; ne samo da «Belong” ama bas s ničim ne zaostaje za self-titled prvijencem, nego je na pojedinim mjestima  i mnogo bolji te zreliji; melodije su u najmanju ruku jednako lijepe (pozdrav B&S-u), sound razara točno onako i onoliko koliko treba (pozdrav MBV-u); ritam sekcija je u drugom planu, baš kako treba i biti. S obzirom da glazba (kao i sve ostalo) polako ali sigurno odlazi u tri pičke materine, važnost ovog malog a velikog benda i divota njegovih albuma i pjesama će tek postati izraženija i jasnija u godinama ispred nas – živi bili (i mi i Painsi) pa vidjeli!!! (DM)

32. The Black Keys – El Camino
[399 bodova / 4 glasa]
Kao što se lijepo vidi i po Gorilinoj mi prošlogodišnjoj kompilaciji, nisam baš čovjek od gitara. Nije da ne bacim uho na hvaljenije uratke takve provenijencije, no reakcija mi obično bude: “Pa, nije da je ovo loše, al moj mu se organizam nešto i ne veseli.” Zato nitko sretniji od mene kad netko na žicama oplete nešto što zadovolji i moje izbirljive uši! 2010. bili su to The Dead Weather, a prošle su godine The Black Keys potrefili dobitnu kombinaciju. Mada ih ranije nisam skoro uopće šljivio, sada su me dobili već uvodnom «Lonely Boy», a nije trebalo dugo ni da mi se ostatak uvuče pod kožu. Nema tu neke velike mudrije, ono, rif-melodija-refren-ritam, pravo-u-glavu tekstovi, sve fino producirano, rastura od početka do kraja, loših pjesama nema, il’ su odlične il’ “samo” jako dobre. Kad me zateknu na radiju ili u kakvom bircu, to se odmah ozari, pjevuši i headnodda, a kad ih doma zavrtim, to se skače po sobi, maše glavom, mlatara šakama i viče udarne lajne («…’cause everybody knows, that a broken heart is blind…’»). Nije mala stvar mene natjerati na takvo ponašanje, a «El Camino» to uspijeva ko od šale. Auerbachu i Carneyju – svaka čast. (NP)

31. The Streets – Computers and Blues
[400 bodova / 3 glasa]
Ovih četrnaest pjesama možda na najbolji način dočaravaju Mike Skinnera i sve ono što on u glazbi zapravo i jest – maestralni rap-poeta, jedan od rijetkih koji su u stanju sve one riječi koje su oduvijek bile duboko zakopane negdje u svima nama, a da toga nismo bili ni svjesni, izgovoriti umjesto nas. Iako je u mnogim medijima koji se iscrpno dotiču glazbe zadnje Streetsivi ostvarenje ostalo po strani, u kiši glazbenih debija nekih novih klinaca sa ulice – riječ je o solidnom albumu, tekstualno-melodijski respektabilnom i više nego tipičnom za Skinnerov britki britanski opus, koji tako tipično uvijek pogađa u sridu. (IB)

(pisali: Tonći Kožul, Branimir Šutalo, Dino Marelić, Nikola Pezić, Ivana Bukna)

3 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2011: #35-#31”

  1. bojan m Says:

    Super set crtica, poželiš poslušat svaki album, posebno dati još koju priliku Painsima.

  2. bijela.misao Says:

    Nekako me ova lista ostavlja ravnodusnim, osim onih za koje sam i sam glasao:)

  3. bojan m Says:

    He he he…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: