Gorilini naj albumi 2011: #40-#36

by

40. The Decemberists – The King Is Dead
[320 bodova / 2 glasa]
Probijajući se nepristupačnim krajolicima barokne suhoparnosti prethodnih dvaju albuma pametnih i knjiških ljudi iz grupe The Decemberists, često sam se znao zapitati: što to meni ovo treba? Ma mogao sam bend u prošlim životima voljeti i petsto puta više, ali “The Crane Wife” i “The Hazards Of Love” naprosto nisu bili dosanjani koliko su bili iskovani, što ih je činilo gotovo dijametralno suprotnima od sjajnog trija fantastikus s početka karijere Colina Meloya i njegovih pobočnika. Moren takvim mislima zaputio sam se u još jednu – pretpostavljao sam – zamornu i nepobjedivu bitku s novom pločom grupe, zbog doživljenih poraza toliko pognut da umalo nisam ni primijetio kako se “The King Is Dead” zapravo vrlo lijepo kotrlja cestama klasične pop-rock škole, svojim raskošnim melodijama vidajući ožiljke ranjenika. Nekako podudarno s mojim otkrivenjem, Meloy je u jednoj od predvodnica ploče s mnogo samopouzdanja zapjevao: “This is why we fight.” Za ovo se borimo! Cinici bi parolu izgovorili posprdno je podcrtavajući, u desetljetnom putu koji su The Decemberists prešli od osvježenja u vidu benda koji je ostavštinu Neutral Milk Hotel razumio ispravno, i unormalio s puno poštovanja – do najfriškije potvrde standardnih američkih rock-vrijednosti, nalazeći dokaze kako revolucija jede svoju djecu i da smo se svi jako umorili. Pritom je lako previdjeti gotovo pa potpuno nepostojanje razlike između zvuka benda otprije deset godina i danas. Skupa smo se zaobilaznicom vratili na početak, shvativši da se najviše promijenjenima doimaju oni koji se nisu promijenili usred promjena vremena koje je uz njih prolazilo. Cinik uglavnom nisam, a i danas mi je rođendan, pa popratni strah od starenja doista hoću pokušati odagnati uskakanjem u poznato i zavoljeno davno. Tom Petty, The Waterboys, The Pogues, R.E.M. – niz Colinovih uzora i mojih heroja na ovom je albumu nastavljen, sveden na finu, kompaktnu mjeru. Izgleda da smo se borili za istu stvar. (GP)

39. The Psychic Paramount – II
[335 bodova / 2 glasa]
Trio nastao iz praha kultnih Laddio Bollocko vratio se šest godina nakon prvog albuma “Gamelan Into the Mink Supernatural”, te na ovom albumu uspješno dalje razvija svoju specifičnu formulu hipnotičnosti (dobivenu kroz krautersku repetitivnost) i intenzivnog te glasnog noise-rocka koji je gotovo u svakom trenutku na rubu gubitka kontrole i(li) prijelaza u brutalni krešendo. Ova ploča je punk što se tiče energije, noise po abrazivnosti zvuka, i progresivno/psihodelični rollercoaster u samoj rezultirajućoj formi kroz 40 minuta čiste fokusirane energije. PP su uragan, a krajnji rezultat je pod pometen vašim mozgom. (DR)

38. Yuck – Yuck
[343 boda / 6 glasova]
Tinejdžerska muzika ima svoja prirodna staništa. Jedno od njih je sveti prostor tinejdžerske sobe, zabranjeni hram čije sjecište podzemnih voda euforije i rezignacije pripadajuća stanja vlasnika ili vlasnice pojačavaju do crvenog, proporcionalno rastu glasnoće u zvučnicima linije, koja potpuno poništava ostale kućne zvukove tipa majčinog kucanja jer počinje ručak ili očevog prigovaranja da možeš nešto i napraviti po stanu, ne samo spavati i jesti. Konkretno paralelno iskustvo debelo je već iza mene, ali verziju 2.0, namijenjenu petarpanovski-donkihotovskim borcima protiv odrastanja, apsolvirao sam tek proljetos, napokon se odselivši iz stana u kojem sam živio od doseljenja na fakultet u Zagreb, 1998. godine. Posljednju godinu u njemu sam proživio sam i, koliko god obožavam sve svoje dotadašnje cimere (a kakav je to tek popis majstora, uh!), moram iskreno priznati da sam malokad u legendarnoj Ilici 168a uživao toliko koliko posljednja dva-tri mjeseca, živeći vrhunac jedne ere, sudbinski orgazam jako, jaaaako odgođene ejakulacije. Čistiš kada baš moraš, slušaš muziku koju želiš. Da, sve se moglo dovršiti i napraviti i ranije, ali, kako bi rekao dragi Frank – koji, spojler, šmrc, nije upao u 50 – ako ti je odredište jedino važno, bukiraj si jebeni let.

Seljenjem iz tog stana doista jesam okrenuo patetični i klišeizirani novi list, započeo smisleniju i sadržajniju životnu epizodu. Finu završnu glazuru finalnom užitku dala je činjenica kako iz jednog lijepog prelazim u drugo, veće lijepo, kako kraj zaista jest tek novi početak, samo što vam, ako me imalo poznajete, ne moram posebno naglašavati koje sam se komponente ja instinktivno uhvatio. Svojim eponimnim debijem, klinci iz benda Yuck savršeno su mi, totalno niotkuda i potpuno neočekivano, uletjeli kao zvučna kulisa toga razdoblja, čiju sam prevladavajuću i preplavljujuću atmosferu učas osjetio istog trena kada sam si maločas pustio album, da ga se prisjetim prije pisanja. Isključio sam ga prije uleta vokala na uvodnoj “Get Away”; nisam ni bio svjestan da mi je ovaj album toliko srastao pod kožu. Ne moram ga uopće slušati da bih ga čuo. Još uvijek me, zapravo, ne prestaje čuditi činjenica kako je sve ono što sam u nj učitao, ‘Yuck’ svojim zvukom u dobroj mjeri i potvrdio, crpeći svoje ideje iz razdoblja prijelaza osamdesetih u devedesete i radova bendova kao što su Pavement, Dinosaur Jr ili Galaxie 500, a ulijevajući u pjesme svoju krv zaljubljenih tinejdžera.

Za nekoga rođenog oko 1990., u red klasičnih bendova jednako koliko i Velveti ili The Clash idu i Lemonheadsi ili Hole, a baš su te i njima srodne i slične Yuck izabrali kao svoje zvijezde vodilje. Kod njih, za razliku od mene, nije riječ ni o kakvoj čvrsto usidrenoj nostalgiji, njima se ti bendovi izgleda jednostavno više sviđaju, više im pašu. Igrom slučaja, baš su ti bendovi svojedobno najčešće treštali iz zvučnika moje splitske tinejdžerske sobe, pa mi je Yuck bilo potpuno prirodno prigrliti, o čemu sam nešto slično pisao i u malo povišoj crtici. Neki se krugovi zatvaraju. Svi se vraćamo tamo gdje pripadamo. Makar ta pripadnost i bila samo muzička.

Drugo prirodno stanište tinejdžerske muzike jest veliki nebeski gramofon s kojeg Muzika vrti muziku kao životni soundtrack sunčanih dana. Barem je tako u filmovima – u kojima nikad ne skužim odakle to točno dolaze sve te pogođene pjesme – a u mojem životu Muzika svoj gramofon često zamijeni slušalicama mp3 plejera. “Yuck” traje pinkicu manje od 50 minuta. Od mojeg bivšeg stana do Trga, ležernim hodom sunčanoga travanjskoga subotnjeg jutra nakon eksplozivne noći, trebalo mi je nekih, zaokružimo, 25 minuta. Pola albuma do grada, pola natrag. To što ga uopće više ne poželim ili pomislim poslušati, ni u kakvome drukčijem kontekstu, ne čini ga manje vrijednim ili, štajaznam, nedovoljno valentnim. Okej, to drugo možda zapravo baš da, i baš to ga čini neodvojivim dijelom mene, makar ga doista više nikad ponovno i ne poslušao. Jer, ne može pripadati svima ili svemu. Ne mogu ni ja. (GP)

37. Jamie Woon – Mirrorwriting
[355 bodova / 3 glasa]
Ovo je savršeni pop album. Idealna podloga za besciljna tumaranja gradom dok po stoti put prispituješ svoje životne odluke, žališ za propalom vezom i samosažalijevaš se, ali i za lomljenje kukova na plesnom podiju, ili barem za živahno mrdanje glavom i ramenima – Woonov debitantski “Mirrorwriting” inovira i redefinira sve žanrove iz kojih crpi inspiraciju (a lista je podugačka), te postavlja ljestvicu poprilično visoko za sve koji dolaze.

Akustičan i električan, organski i sintetski, tradicionalan koliko i subverzivan, od kritičara lijeno opisivan kao nova generacija dubstepa (ili, nešto inventivnije, kao sobstep, dubpop i lovestep), no uronjen u jednakoj mjeri u UK bass i funky glazbu koliko i u blues, soul, R&B, synth-pop i balade ’80-ih i house… Album donosi novu vrstu pop-pjesama koje nemaju ništa s maloumnim hitovima proizašlim iz X-Factora, a itekako imaju veze sa sposobnošću stvaranja inteligentnih kantautorskih uradaka. Woon piše i pjeva u najvećoj mjeri o sebi, ponekad razarajuće iskreno i bolno i za slušatelja, predbacujući si krive korake, posesivnost i loš tajming u ljubavnim vezama, ali i opisujući krajolike – bilo urbane prizore, koje promatra hodajući ulicama svog grada ili sjedeći uz rijeku, bilo prirodu u kojoj najviše uživa noću (kao u hitu “Night Air” u ko-produkciji Buriala), kad čovjek ima dovoljno prostora i vremena za upiti sve podražaje. Relativni pojmovi prostora i vremena su i inače pivotalne glazbene teme kojima se album bavi, rastežući pojedine tonove do krajnjih granica, sve dok ne osjetiš olakšanje što su završili, ubrzavajući ostale do neprimjetnosti.

Svatko tko pokuša pomiriti toliko suprotnih atmosfera i glazbenih stilova zavrijeđuje pohvalu, a kad još u tome i uspije, i to toliko bešavno i smisleno, ne bi mu trebalo biti neugodno kad ga se naziva nadom za spas posrnulog R&B-žanra, nepomičnog, regresivnog čak, kakav je bio proteklih dosta godina. Ne bi mu trebalo biti neugodno postati ogromnom pop-zvijezdom, kako mu proriču, no čini se ipak kako mu pretjerano izlaganje znatiželjnim pipcima javnosti ne dolazi prirodno. Iako bi Woon glasovnim sposobnostima sve trenutno popularne R&B-pjevač(ic)e mogao natjerati da otrče doma plakati mami ili svom vocal coachu, on svoj vokalni instrument (a neke je pjesme u potpunosti kreirao bez ijednog “drugog” instrumenta, služeći se samo looperom) koristi suptilno, s mjerom, bez previše meandriranja i ad liba. Ne želi se pretjerano isticati. Da ih je barem više poput njega. (LB)

36. Fleet Foxes – Helplessness Blues
[359 bodova / 4 glasa]
Vozila sam A1-icom na poslovni sastanak u Dalmaciju kao mnogo puta dosad, s klijentima u autu, zbog kojih ta putovanja najčešće izgledaju tako da oni šute cijelim putem i primaju i šalju mejlove svojim blackberryjima, samo povremeno izranjajući iz stupora da prokomentiraju vremenske prilike i moj, za njih očito upitan ukus u glazbi: WHAT is that music we’re listening to? – It started off well with Kasabian… – But went downhill from there! – Hahaha! – Haha!

Ovog puta povod za burn bili su Fleet Foxes i “The Shrine/An Argument”. Otprilike četiri sekunde nakon početka nervoznog atonalnog sola na saksu pred kraj pjesme, jedan od njih užasnuto upita: “Did his instrument break or something?!” Htjela sam zaustaviti auto i zaderati se “Get out!!!”, ali tek smo u Teslinom kraju, a i tako se ne ponaša prema sredovječnim Englezima na čijoj ste platnoj listi, pa sam se samo ugrizla za obraz i nastavila voziti ostavivši njegovo pitanje da visi u zraku. Odhrvala sam se i svojoj povremenoj potrebi da se svidim i udovoljim pa nisam brže-bolje skipnula na neku sljedeću pjesmu, prihvatljiviju konzervativnijem uhu iz rudarskog predjela Otoka. Nisam skipala jer “slon” na kraju “The Shrine/An Argument” sjeda ko budali šamar i baš ga neću skipati samo zato jer smo u skučenom prostoru i buka u njemu postane neizdrživija ranije nego u nekom otvorenijem. Makar traje cijelu minutu, upravo sam u autu testirala je li i neizdrživ, ili možda – u krajnoj liniji – nepotreban. Meni nije. Svaka nota i svaki stih ovog albuma točno su na onom mjestu na kojem trebaju biti kako bi izazvali osjećaje kakve dobra glazba u meni obično izaziva.

Da, naravno, možda album nije toliko pun poskočica kao prethodni i malo jest depresivan (Robin je baš prekinuo s dugogodišnjom curom, give the man a break!), pa zato možda nije “na prvu”, ali tu je sve što volimo kod FF: folk i country (u nekim pjesmama pomiješan s bliskoistočnim notama u omjeru Zapad : Istok 50:50), prekrasne harmonije (još elaboriranije, zahvaljujući tome što su kreirane kompjuterskim algoritmima), ponešto žešćeg rocka s ranijih EP-ja, na završecima pjesama nagle promjene atmosfere i tempa, koji nepogrešivo zadaje Joshua Tillman, sjajni tekstovi koji pogađaju zeitgeist (“What’s my name, what’s my station, oh, just tell me what I should do […] Bow down and be grateful […] to the men who move only in dimly lit halls and determine my future for me”). No najvažnije od svega, ima “slona”, za kojeg je zaslužan novopridošlica multi-instrumentalist Morgan Henderson.

”Someone You’d Admire” i “The Shrine/An Argument” su najljepše pjesme s albuma, i ako nećete ostalo poslušajte barem te dvije, ali mislim da biste ga ipak trebali slušati u cjelini, i to dok se ne izliže, jer sad kad je Tillman otišao iz benda a Wescott+ Wargo imaju projekt sa strane (Poor Moon), izgleda da je svijet stvarno otišao k vragu i da Fleet Foxes više nikad neće zvučati ovako dobro. Svatko tko misli drugačije može odmah izaći iz auta i nastaviti pješke. (Osim ako mi ne plati da ostane.) (LB)

(pisali: Goran Pavlov, Dino Rudić, Lana Brčić)

11 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2011: #40-#36”

  1. Ivan Says:

    Yuck – odlican album i odlicna crtica a meni je prvi put sjeo kad mi je pobjego bus pa sam moro sat vremena cekat drugi. Nervozan stavio sam slusalice u usi i krenio setat gradom da ubijem tih sat vremena ali na kraju sam proveo nesto manje od 50 nezaboravnih minuta, kako Goran kaze, a cinilo se ko tren.

  2. bijela misa-o Says:

    osim tih par koji su na mojoj listi, mogu zaključiti samo da me ova lista dosad ostavlja skroz ravnodušnim:-)

  3. bojan m Says:

    Obozavam crticu o Jamie Woonu.

  4. Tonći Says:

    meni je puno bolja ona o Fleet Foxes, i kunem se da to nije samo zato što je u toj o Woonu dosta tvrdnji s kojima ne slažem😉

  5. bojan m Says:

    A Tonći, koji si ti laf! Meni Woon nevjerojatan zbog nekoliko razloga, pravi looper.

  6. Tonći Says:

    album uopće nisam doživio kao nešto inovativno, zvučao mi je kao klasična britanska electro-soul kantautorijada tipa Finley Quaye ili Lewis Taylor

  7. bojan m Says:

    Krivo smo se razumjeli – mislio sam na crticu, ne na album koji zaista nije inovativan.

  8. Lana Says:

    E, sad ja ne mogu skužit jel Bojan ironičan ili iskren u obožavanju crtice (držim fige za iskrenost)… Hm…

    Tonći, Jamie Woon je bolji od Lewisa Taylora, tak da znaš.

  9. Tonći Says:

    mislim da Bojan nije ironičan!

    nisam ni ciljao na to je li bolji od LT-a ili ne (i meni je JW bolji), nego na to kako album ni po čemu nije revolucionaran – mislim da je komotno mogao biti snimljen prije 10-15 godina s neznatno drugačijim začinima du jour… što, okej, na kraju krajeva i nije toliko bitno – meni se ne sviđa jednostavno zato što nikad nisam baš posebno lud za tom školom i što mi je album preravan (za razliku od npr Jamesa Blakea čiji album nije ništa manje bespoštedno tugaljiv al je isto sve skupa uspio učiniti, onak, reljefnijim)

  10. bojan m Says:

    Taj stav – ovo je savršeni pop album.

  11. Anonimno Says:

    Nisam siguran da razumijem tekstove Lane Brčić i te samodopadne crtice. “Pivotalne” ne postoji kao riječ, kao prvo. Kao drugo, što su to maloumni hitovi s x factora? Oni koje pjevaju na samom showu (dakle, hitovi renomiranih izvođača) ili one koje snime nakon showa?? Tipa Bleeding Love? To je maloumni hit? Kakav god da je, može parirati bilo kojoj pjesmi s albuma Jamiea Woona. Ali kad bi se dotična znala izražavati, a ne iskompleksirano upotrebljavati riječi koje ne postoje, u tekstovima “me myself and I” karaktera u kojima je bitna ona i samo ona, možda bi i napisala nešto smisleno i zanimljivo. Mislim da je poanta da ljude zainteresiraš za album, a ne da im ga zgadiš svojim egocentrizmom i potrebom da se u sve ubaci nešto o svom životu. Ali barem je u zadnjoj rečenici sve rekla, platitte joj i radi sve za vas, pa i protiv sebe. Smijuljija teška.
    Pozdrav;-)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: