Gorilini naj albumi 2011: #43-#41

by

=43. Butcher Boy – Helping Hands
[300 bodova / 1 glas]
Škotski pop. Ja volim škotski pop. Dodaj toj tradiciji još malo gudača, neka frajer piše pjesme s metaforama koje nisu prvoloptaške, neka mu iz glasa izbija drama s velikim ‘D’ i eto me, upecan sam.

I onda, kada sam već upecan i kada opsesivno slušam album zato što ne znam i ne mogu drukčije, onda shvatim da je taj album koji slušam zbilja dobar. Shvatim da je prokleta šteta za većinu ljudskog roda što vjerojatno neće doći u dodir s njim, jer znam da bi im se svidio i da bi ih promijenio na bolje. Bi, bi, znam ja, vjerujte mi, nisu ljudi baš takva stoka kako se to često čini.

„I Am The Butcher“, recimo, jedna od pjesama s albuma, poslušao sam je stotinu puta, pisao tekst o njoj, slušao je nekoliko dana na slušalicama neprestano, na repeat, samo nju. Malo me emocionalno iscrpilo sve to, mora se dogoditi, ali danas kada je čujem dođem u napast ponoviti isto, nešto toliko zamamno ne čuje se svaki dan. Sve nestane kada je opet čujem, zaboravim sve proživljeno i proživljavam iznova, u tom trenu, sasvim novo, a opet nekako poznato.

Najbolje je što ona nije jedina. Ma kakvi! Imaju skoro sve takvog potencijala i jednom kada vas uvuku u svoj svijet neće im se biti lako othrvati, ali za tim, srećom, neće biti ni potrebe. Bezopasna droga, reklo bi se. Ne mogu se sjetiti postoji li nešto bolje od toga. (AŠ)

=43. King Creosote & Jon Hopkins – Diamond Mine
[300 bodova / 1 glas]
Tako ih je lako bilo promašiti, propustiti, jednostavno ne zamijetiti, poput šuma automobilskih guma na gradskom asfaltu, žamora kafića, ambijentalne muzike u pozadini, sirene vatrogasaca i hitne pomoći, nekog uličnog glazbenika.  Ali nisam – nekom kozmičkom slučajnošću sam pojačao glasnoću, zabio slušalice u uši i izronio je blagi klavir koji me osvojio, nježne melodije, žešća melankolija u praktično potpunoj tišini. Dalje je bilo lako, iako gotovo da ničeg i nema na ovom albumu: Jonovi šumovi, harmonije, gitara, jareći Kingov glas, tamo negdje na “Bubble” pojavi se i naznaka ritma. Sve zajedno, „Diamond Mine“ zvuči više kao nacrt nečeg većeg, nekog „pravog“ albuma, ali ta samozatajnost krije sedam epohalnih pjesama, na granici stvarnosti i opskure, tih sedam dijamanata koji za doručak (kod Tiffanija) ponižavaju svu konkurenciju. Jedino što ih je, velim, lako promašiti. Ali ja nisam. (OM)

=43. Vampillia – Alchemic Heart
[300 bodova / 1 glas]
Vampillia je jedanaesteročlani samozvani “brutalni orkestar” iz Osake. Njihov prvi album se sastoji od dvije kompozicije na kojima gostuju ex-pjevačica Swansa i Merzbow, a za 2012. su najavili još pet albuma. Biškup kaže da su dobri! (TK)

42. Lykke Li – Wounded Rhymes
[303 boda / 3 glasa]
Nije da svojevoljno tražim ovakve stvari, nego naletim na njih kad slušam radio na poslu. Tako mi je za uho zapeo i hit o curi koja slijedi tog svog frajera jer je valjda luda za njim, pa sam poslušao cijeli album. Jebeni Šveđani, nisam znao da su toliki mlitavci. Kako je uopće došlo do toga da Lykke Li snimi ovakav album, pun kontrasta? S jedne stane mračan, hladan i hipnotičan komad nordijskog indie-popa, koji se sudara sa zavodljivim, toplim i strastvenim naslijeđem garage rocka i popa ženskih vokalnih sastava 60-ih na drugoj strani. Iz svih tih motiva u tekstovima o čežnji, kontroli, gubitku, tuzi, ljubavi, vidim da je netko od tih švedskih bezveznjaka s kojim je Lykke Li petljala previše laprdao a premalo upirao kad je trebalo, čim se ova toliko zaokupila tim temama. Hvala bogu da se kod nas još drži do nekih vrijednosti kojih se nikada nećemo odreći – da je došla u ruke nekom našem čovjeku, pjevala bi samo o Gospi i sinovima koje će mu roditi. (NF)

41. Jay-Z & Kanye West – Watch the Throne
[317 bodova / 4 glasa]
Ne volim rap, i ne volim hip hop. Odnosno, ne volim ono što brzo i nerazgovijetno mrmljaju afroamerikanci, propovijedajući kulturu koja ne samo da mi je strana, nego mi je i dosta odbojna. Ali volim taj ritam, sviđa mi se njegova odrješitost i agresivna asertivnost, tako da sam uglavnom birala francuski i meksički rep u kojem je, budući da jezik ne razumijem, lirika stopljena sa zvukovima pa mi IAM, Shurik’n ili Control Machete zvuče daleko prihvatljivije nego bajanje anglofone ekipe, a i stilski su mi puno bliži. Pariški mi je swag draži od gheto-bootie-chav-bling-blinga. Zašto onda “Watch the Throne”? Odgovor je vrlo jednostavan – Yeezy bought me. “My Beautiful Dark Twisted Fantasy’ album je kojem sam se dugo opirala, ali kad sam ga napokon pustila u svoj iPod vrtio se u njemu sve dok nije počeo izazivati fizičku mučninu. Iako ne dizajniram kupaonice u pauzama između odlazaka u Sirup i na Pecha Kuchu i ne volim baš sve što vole mladi, neke su me numere s tog albuma toliko zaludile (poput “Devil in a New Dress” i “Lost in the World”  – Bon Iver, naravno ;)), da uopće nije isključeno kako se u toj fascinaciji sublimirala i ekstaza otkrivanja jednog novog samodopadnog i kul svemira, u kojem je Gay Fish zaslužio da ga se počne nazivati pravim imenom. Wow, Kanye i ja. Skori izlazak “Watch the Throne” tako je u mojoj nevinoj i neupućenoj naivnosti označavao MBDTF vol. 2, a hajpanje albuma među ljudima čijem ukusu vjerujem samo je pojačalo moje iščekivanje – dva glazbena titana rade nešto što će sigurno biti ekstaza. A onda je “Prijestolje” izašlo i, o slatka bebo Isuse, nakon prvog slušanja nije bilo ekstaza već hladan tuš. Pa sam ga slušala opet, tražeći u njemu potvrdu da nisam nasamarena. Pa opet. I opet. Ulazila u polemike unaprijed osuđene na propast, braneći stupidne tekstove i moronsko zaključivanje dvojice bezobrazno bogatih muškaraca koji se ponašaju kao da su popili svu pamet svijeta.

Luxury rap, the Hermes of verses. Sophisticated ignorance, write my curses in cursive.

Otprilike tako doživljavam ovaj Jayev i Kanyeov album. Puno naoko zavodljive forme, nešto malo smisla i sadržaja (i to kako za koga), i dosta skupog stila koji je već neko vrijeme mnogo više skup, a mnogo manje stil. O demonstraciji monetarne sile u i na ovom albumu pisalo se svugdje gdje se o ovom albumu pisalo, i koliko god mi mrska bila reciklaža ona nije idejna, već činjenična – ovako doista zvuči kapitalizam. Nouveau riche koji Petrossian zalijeva Pepsijem.

A uspjeli su Kanye i Jay na ovaj album ugurati svašta što volim, i upravo u tome i je najveći problem. Kada pjevaju o kujama, kmicama, nakitu i tome kako se međusobno ubijaju, moj emocionalni angažman ravan je nuli. Jednostavno uživam u onom kul ritmu kojim su podložili svoje nebuloze i kojim ja podlažem svoja kruzanja bajkom po gradu, ali kada u diskurse uvode Maison Martin Margielu, Driesa Van Notena, Sokrata, Platona i judaizam upakirane u Riccarda Tiscija ne mogu a da ne budem razočarana kada vidim među kojom ekipom i lošom rimom se nalaze (“Is Pious pious cuz God loves pious?”). A možda sam tek kroz drage mi i poznate pojmove uvidjela koliko je čitava ta rap/hip-hop priča i inače bedasta i šuplja. Nadam se da su svjesni vlastite gluposti, pa “Blades of Glory” i citiraju autoironijski (“I don’t even know what that means. No one knows what it means, but it’s provocative, it gets the people going!”).

Moje razumjevanje ovog albuma zbog manjka hip-hop iskustva vjerojatno je neobjektivno i otcijepljeno od njegovog konteksta, ali “Watch the Throne” bi mi bio draži da su momci ostali u sferi onoga što sam u njih jednom davno upisala – kul repanje o nepoznatom svemiru bitches’n’hoes u kombinaciji s kul muzikom. Ovako je to album s kojim ne znam što bih počela. Tu je, ali nikako da se desi. Ostao je zaglavljen u procjepu želje i realizacije i visi kao lacanovska žudnja negdje u međuzraku, pretvarajući svojom aktualizacijom sve što je mogao biti u prah. Ostavila sam nakon opetovanog preslušavanja albuma momke da se valjaju u Gucciju i Versaceu štipajući debeloguze afroamerikanke po kožnim sjedalima svojih Maybacha dok pjevaju o tome kako su uspjeli u Americi pa sada napokon mogu kupovati u Parizu, i vratila se svojim Parižanima. Tu su odavno i cijenim ih, srećom nisam morala i fizički preko oceana da shvatim veličinu ovog što mi je pod nosom odnosno već u iPodu. “Otis”, “No Church in the Wild” i “Niggas in Paris” svejedno ostaju kul numere za vožnje bicklom do faksa i posla, ali rispekt ipak zadržavam za Europu. (PB)

(pisali: Andrija Škare, Ozren Milat, Tonći Kožul, Neven Fitnić, Petra Belc)

9 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2011: #43-#41”

  1. Tonći Says:

    “francuski i meksički rep u kojem je, budući da jezik ne razumijem, lirika stopljena sa zvukovima pa mi IAM, Shurik’n ili Control Machete zvuče daleko prihvatljivije”

    meni je pak – koliko god često prilikom slušanja američkog hip hopa znao gotovo pa skroz ignorirati tekstove – očito ipak užasno bitna opcija da *mogu* razumijeti o čemu se priča, jer dosad u životu nisam uspio zavolit skoro pa ništa hip hopa na jezicima koje ne razumijem… ono, koliko god dobar bio beat, pa i flow – uvijek kao da mi fali nešto za što se mogu uvatit, tako da mi je to “nešto” očito bitnije nego što mi se obično čini

    no s ostalom muzikom mi to uopće ne predstavlja problem! npr kod čalge mi je fora što bugarski i hrvatski dijele neke riječi pa mogu dobiti neke šture skice (“seksi kukli, mnogo seks” hehe!) a za ostalo mašta odradi svoje, dok bi kod k-popa volio da je još *manje* upadica na engleskom, jerbo mi nasumičnost tih upadica zna katkad zvučati baš blentavo

    (dobra crtica btw!)

  2. Gogo Says:

    Je, crtica je totalni hip hop – duga, hejta se, nadmena i citiraju se old skul majstori.🙂

  3. Tonći Says:

    hehehehe!

  4. Ivan Says:

    Jay-Z kao najjaci zivuci MC (covjek je biznis kako voli za sebe reci) i Kanye West kao jedan mi od boljih MC producenata te poslije Otis singla bio sam siguran da cu ga slusat ali nisam. Zasto? Mozda zato sto nije bilo jos tako dobrih singlova a mozda i zato sto me Game iznenadio jako dobrim The Red albumom.
    Meni se svidila crtica iako nisam posluso album.

  5. bojan m Says:

    Upravo su albumi ekipe s vrha biznisa i repa poput ‘Watch the Throne’ puno dragocijeniji izvor informacija i smjernica za razmišljanje od većine bezličnih, dosadnih i jadnih intelektualnih promatranja i pisanja o američkoj ekonomsko socijalnoj situaciji ili o lošoj kapitalističkoj sadašnjosti ili beskorisnosti takvog života kojeg žive, ili još gore kada se kaže – kojeg propagiraju, Jay-Z i Kanye West.

    Promotrimo samo stvar ‘No Church In the Wild” i tzv. lošu rimu “Is Pious pious cuz God loves pious?” jer nakon nje dolazi lajna “Socrates asked whose bias do y’all seek?” što daje sasvim drugačije značenje “Is Pious” lajni. Osim toga, stvar se nastavlja s lajnom “All for Plato, screech, I’m out here balling, I know yall hear my sneaks” koja ima veze s hard core US politikom, posebice u segmentu rasnih odnosima u suvremenom SAD-u te ulogom repera u toj političkoj igri i njihovom utjecaju na bratiju koja ne da nije beznačajna, već je itekako važna i prisutna.

    Dodatni info:
    http://www.newyorker.com/online/blogs/books/2010/11/jay-z-tk.html

    http://fora.tv/2010/11/15/Decoded_Jay-Z_in_Conversation_with_Cornel_West

    http://en.wikipedia.org/wiki/Cornel_West#Views_on_race_in_America

    Eto zato je ponekad važno razumjeti što to oni repaju, čak i ako se čini loše.

    King Creosote & Jon Hopkins – Diamond Mine. Dosta je dobro, potpuno mi promaklo.

  6. bojan m Says:

    “Luxury rap, the Hermes of verses” – piece of art.

  7. Tonći Says:

    nije valjda da hoćeš reći da razmišljanja o 1% smatraš vrijednima jedino kad potječu *od* 1%?

  8. Tonći Says:

    RE: 1% – jako dobar članak:

    http://www.theatlantic.com/magazine/archive/2011/04/secret-fears-of-the-super-rich/8419/1/

  9. bojan m Says:

    ma Tonci, naravno da ne, samo se danas furam na RATM.

    Come on!
    Yes I know my enemies
    They’re the teachers who taught me to fight me
    Compromise, conformity, assimilation, submission
    Ignorance, hypocrisy, brutality, the elite
    All of which are American dreams

    i nedavno sam procitao

    http://www.nytimes.com/2007/08/21/books/21kaku.html

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: