Gorili naj albumi 2011: #50-#46

by

50. The Go! Team – Rolling Blackouts
[250 bodova / 1 glas]
Pozdrav svima od administratora Gorilinih naj albuma 2011! Kao autoru sistema bodovanja, meni se sistem – logično – sviđa; mnogi se žale da im se ne sviđa, pa ću kad sve ovo završi napraviti javnu anketu kroz koju ćemo definitivno odlučiti kakav ćemo sistem koristiti ubuduće (… za izbore albuma godine, hoću reći; svi ostali izbori će se, kao i dosad, bodovati klasično). Ali dobro, nije to zapravo sad ni važno, spominjem taj sistem bodovanja zato što – u kombinaciji s demokratskom naravi izbora, otvorenog svima – zna jadnog administratora dovesti katkad u situaciju da neki album upadne u top 50 zahvaljujući jednom jedinom glasu, a čovjeku koji je glasao za njega se ili ne da pisati, ili ne stigne napisati crticu! Mislim, nema veza, pozivam glasača «Rolling Blackouts» da glasa i dogodine🙂 ja vam samo objašnjavam zašto crticu piše pak čovjek koji… album nije ni poslušao kako spada? Ali mogu spomenuti par stavki koje mu idu u prilog: a) nije riječ o mashupovima stvari s «Blackouta» Britney sa stvarima od Stonesa, b) smuca mi se na hardu već dugo, dugo vremena i bio sam nedavno htio prebaciti ga u folder za arhiviranje tj. potpuni zaborav, ali onda sam malo preletio po njemu i… pa, nije uopće zvučalo loše! E sad, druga je stvar što nikako da skupim volje da mu pošteno dam šansu, treća što mu je malo tko dao ikakvu šansu: čini mi se kao da to čak ni nema toliko veze s tim je li im muzika bolja ili lošija u odnosu na njihovu muziku nekad, nego kao da The Go! Team… baš jako ne korespondiraju s zeitgeistom, do te mjere da skoro nikome ne trebaju. Ili je možda stvar jednostavno u tome da je drugi album ljude toliko ekstremno razočarao da su skroz digli ruke od njih? Nemam pojma, vi mi recite. (TK)

49. Real Estate – Days
[250 bodova / 2 glasa]
Sve ono što se dalo naslutiti u prvom albumu Real Estate, na “Days” je do kraja rečeno – melodije su postale melodičnije, ritmovi ritmičniji, hitovi hitoidniji. Kada bi čovjek život sudio samo prema Real Estateu, izgledalo bi kao da je svijet postao puno bolje mjesto nego je to bio prije dvije godine. (EF)

48. Tim Hecker – Ravedeath, 1972
[264 boda / 2 glasa]
Volim misliti da Tima Heckera slušam posvećeno. No, sa sve više sati provedenih na poslu pred monitorom dolazi i do sve veće potrebe za ambijentalnom podlogom koja će ukrotiti nervozu koja guši koncentraciju i smisao uopće. Iako sam si često ponavljao da taj pristup nije fer, njegov je posljednji album “Ravedeath, 1972” – zajedno s popratnim skicama (“Dropped Pianos”) – postao neizbježan sedativ o kojem sam sve više ovisan. Nešto čega se hvatam prije nego uopće skužim što je pošlo po krivu. “Ravedeath, 1972” je za mene “Discreet Music” i “Ambient 1: Music for Airports” s početka 21. stoljeća, album koji pri slušanju otvara prostor u kojem se kaosu svakodnevnice suprotstavlja prigušena melankolija sa svojim idealnim slikama, snovima i nezapočetim planovima. On je sve to istovremeno – drone, bijeli šum, melankolična meditacija uz nasumično nabadanje crkvenih orgulja… ogroman prostor u kojemu se kotrlja neosviještena gomila emocionalnog otpada.  Šok i nevjerica za one hrabre i katarza za one koji traže samo izlaz. Nadam se da sam uvijek negdje između. (DS)

47. Adele – 21
[273 boda / 3 glasa]
23-godišnja Adele Laurie Blue Adkins izdanak je britanske neo blue-eyed soul-škole, iza koje je već četiri godine uspješne karijere te povijest bolesti lančane pušačice. Zbog upaljenih glasnica zamrznula je karijeru na neodređeno, a kako je u međuvremenu zagrijana žlica odnijela svoj danak u vidu djevojke kojoj se nije išlo na rehab, ljubitelji žive soul-svirke morat će se zadovoljiti s inačicom Dusty Springfield, Duffy.

Dobitnica Grammyja, vlasnica četverostrukih platinastih izdanja, Adele je s dva između prvih pet na ljestvici singlova ponovila ono isto što je i Beatlesima pošlo za rukom prije 50 godina. Na svom je novom albumu učinila zaokret prema spoju countryja i soula, u produkciji Paula Epwortha i Ricka Rubina. Nezaustavljive “Rumour Has It” i “Rolling in the Deep” otvaraju album na plesnom podiju, dok vas od “Set Fire to the Rain” potpuno prolaze žmarci, a “I Won’t Go” je neotpjevani Staxov evergreen.

Iako zna blebnuti da se od majke odselila kako bi se prestala opijati, ovaj album koliko je fingiran – toliko je i mladalački iskren materijal, te ima pravo odmjerenu zeru onog patosa o kojem je Lisica pjevala na “Dnevniku jedne ljubavi”. (VJ)

46. Gil Scott-Heron & Jamie XX – We’re New Here
[280 bodova / 2 glasa]
Nikad neću zaboraviti što mi je jednom rekao jedan lik iz Indije: kad si došao na svijet, ti si plakao a svi oko tebe su se radovali; učini tako da, kad budeš napuštao svijet, svi plaču a ti se jedini smješkaš. (LNT)

(pisali: Tonći Kožul, Emir Fulurija, Dražen Smaranduj, Vid Jeraj, Lav Nikolajevič Tolstoj)

15 Odgovora to “Gorili naj albumi 2011: #50-#46”

  1. Lav Nikolajevič TOLSTOJ Says:

    hvala na svim pohvalama za moju crticu, NEMA NA ČEMU

    P.S. obavezno kupite moju novu zbirku neobjavljenih priča, “Lion: The Hidden Treasures”

  2. bojan m Says:

    ‘Rolling Blackouts’ uopće nije loš, riječ je o njihovom najboljem albumu bez obzira što nije u zeitgeistu, ali što je uopće akutalni glazbeni zeitgeist? Preslagivanje interneta ili Tim Hecker i dronovi?

  3. bojan m Says:

    Drago mi je što je sto su se konacno pojavili dronovi u indie zeitgeistu.

  4. Tonći Says:

    njihov miks elemenata (frenetično + kolažno + organski) doživljavam kao nešto što je mnogim ljudima bilo privlačno u devedesetima, ali je nakon toga malo koga više privlačilo… naravno da ti elementi jesu i bit će sami po sebi uvijek u igri, ali kombinacija *sva tri* istovremeno je nešto čije je vrijeme prošlo (…i tek treba treba doći?)

    okej, možda serem; možda sam skroz krivo detektirao kombinaciju elemenata zbog kojih su The Go! Team manje tražena roba nego u doba prvog albuma (koji doživljavam kao zadnji izdisaj devedesetih), i možda sam uzeo skroz krivi primjer za ono što mi je zanimljivo – kako neke ideje i kombinacije zvukova u nekim trenucima jako teško nalaze publiku, a u nekim drugima puno, *puno* lakše… možda bolje da uzmem primjer nečega u što se kužim – npr kako je revival 2stepa i speed garagea prije nekoliko godina bio nešto što je zaokupljalo tek užasno usku šačicu geekova, kad je skoro doslovno bila situacija da su na takvu muziku brijali još samo oni rijetki koji su je nastavili raditi, dok danas pak imaš masu raznoraznih ljudi koji briju na “Bax”, remikse Mikea Delinquenta i sl… ili npr kako je Todd Edwards u onih desetak godina prije nego što ga je prigrlio novi val french touch-producenata bio praktički nitko i ništa, iako je u tom periodu napravio mnoge od svojih najboljih stvari ikada…

    cinici bi rekli da je to sve posljedica pomodarstva, ali meni je puno zanimljivija mogućnost da *jest* riječ o djelovanju zeitgeista (ma kako god da ga bilo teško – ili čak nemoguće – definirati), da nekom znatnijem broju ljudi određena muzika – ma koliko god da bila dobra sama po sebi – paše tek ako se na neki način uklapa u nekakvu generalnu klimu

  5. bojan m Says:

    Pasanje u nekakvu generalnu klimu i *jest* zeitgeist, ali generalna klima je nešto što u realnosti nije nužno vezano uz glazbu koja se proizvodi (osim jednim dijelom na chartovima) unatrag cca dvije godine. Uzmimo samo za primjer Jamesa Blakea – većina će reći da je on iznikao na dubstepu, ali zapravo nije. James Blake ima puno više zajedničkog s njemačkim microhouseom i microelektroničarima iz prve polovice 00-ih, nego s dubstepom. On je u zeitgeistu dubstepa samo zbog toga jer je iz UK.

  6. Tonći Says:

    “generalna klima je nešto što u realnosti nije nužno vezano uz glazbu koja se proizvodi (osim jednim dijelom na chartovima) unatrag cca dvije godine”

    ni ne mislim da je uvijek baš *nužno* vezano, ali mislim da često igra značajnu ulogu – npr. trenutno je osjetno više plesne elektronike ispod 120 BPM-ova nego prije recimo nekoliko godina i osjetno je popularnija, tek u zadnjih par godina se stvorila u klima u kojoj su uspjeli stasati glitch hop i moombahton

  7. peziq Says:

    Meni je “thunder, lightning, strike” bio totalni zakon kad sam ga prvi put čuo, i jedno sam ga vrijeme puno trošio, ali mi je nekako poprilično brzo dodijao. Nije da mi se zgadio, nego je upao u čudnu kategoriju “muzike-koja-mi-je-super, ali-je-skoro-nikad-ne-slušam”. U rijetkim trenucima kad si zavrtim neku stvar s njega zaključim da je moje prvotno oduševljenje njime bilo sasma opravdano, samo ga se iz nekog nedokučivog mi razloga danas rijetko zaželim.

    A ova sljedeća dva albuma naprosto mi nisu imala neku caku, ono nešto neuhvatljivo što čini odličnu muziku. Preletio sam i ja “Rolling Blackouts”, mutno pamtim neke lijepe trenutke, ali bili su nedovoljno lijepi da mu se ozbiljnije posvetim. Jbg. I dalje je to bila ista šema kao i na TLS, i nije da je loše, ali naprosto to više nije to. Zbog ovog što sam gore napisao mislim da nije bio problem u meni, prije da je kvaka u tome da su G!T bend koji je samo jednom imao snage iz svog templata izvući nešto posebno. A sve što su kasnije napravili zvučalo je kao recikliranje prvijenca, uz neizbježno razvodnjavanje.

    Sad, imaju li ostali ljubitelji muzike sličan dojam kao i ja, ili pad popularnosti G!T fakat ima veze jedino s njihovim nekorespondiranjem s cajtgajstom, ne znam. A moguće je i da su oba faktora u igri, da G!T rade ne baš tako spektakularno dobru muziku kakva se uz to još i ne slijeva tako lako u današnje uši. Odnosno, da bi bili dobro prihvaćeni da su se s TLS pojavili 2011., pa makar odskakali od trenutnog prosjeka, ali im slabiji uratci na istom fonu danas teško mogu proći.

  8. Goran Says:

    NE ZNAM ŠTA BI REKO PA ĆU PEJSTAT TVIT SA NICK NOLTE’S MUGSHOT PROFILA:

    “I once stabbed a man for jiggling the door too loud while I was on the shitter. I’d do it again.”

    LOUD NOISES!!!

  9. Goran Says:

    HTIO SAM ZAPRAVO REĆ KAKO JE UŽASNO KAD LJUDI PRIČAJU O MUZICI UMJESTO DA KNUCKLE BUMPAJU.

    “KAKAV TI JE BON JOVI, NEW JERSEY ERA?”
    PUT IT RIGHT THERE BRAH!!! PRAS!

  10. bojan m Says:

    Rekao bi da je na stasanje moombahtona dosta utjecao house na US chartovima, ali ne samo na moombahton, nego i na aktualni dron kod hrpe US indie bandova.

  11. Tonći Says:

    a čuj, i na stasanje glitch hopa je dosta utjecao brostep – pa je isto osjetno sporiji od njega, baš kao i moombahton od housea… veći dio nultih plesna elektronika ispod 120 BPM-ova je bila ful demode a sad je *jako* mode i to mi je recimo jako zanimljivo

  12. bojan m Says:

    Pa da, i meni se sviđa povratak chill out floorova.

  13. dejo Says:

    ja vas ništa ne razumijem.

  14. vedro Says:

    meni se cini da je ova “sporija elektronika” dobila na popularnosti na valu indie rocka koji je sad u sirokim krugovima jako slusan.

  15. Tonći Says:

    to možda i vrijedi za kućnu sporiju elektroniku, al ja sam više mislio na klupsku sporiju elektroniku (nu-disco, slowhouse, moombahton, glitch hop…) čija popularnost i nije baš vezana za afinitete indie-publike

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: