Zadovoljeno srce

by

Sve i da se vrlo dobrim aktualnim albumom ‘Travels In The Dustland’ nisu iskobeljali iz kreativnog tjesnaca u koji su se kroz posljednjih desetak godina zakopali autopilotskim održavanjem benda na aparatima, The Walkabouts bi u Zagrebu opet mogli računati na solidnu posjetu svojem koncertu. Sinoć su se u našu metropolu vratili nakon nekih 5-6 godina, a odbor za doček, ako smijem suditi po pretpostavljenoj dobi većine od tristotinjak nazočnih u ogradom prepolovljenome glavnom pogonu Tvornice, sačinjavala su uglavnom lica kojima ovo nije bio prvi susret s bendom. Mnoga od njih sigurno se živo sjećaju i prvog dolaska seattleških knjiških kauboja u Zagreb, koji bi usred tadašnje koncertne suše kakvu danas ne možemo ni zamisliti bio znakovit i da se stotinjak kilometara dalje od kluba u kojem su nastupili nije još uvijek ozbiljno ratovalo. Emotivna povezanost s ljudima koji su zaljubljenicima u američki rock pružili tu lijepu dozu osjećaja normalnosti u nenormalnim vremenima, međutim, nipošto nije jedini razlog obljubljenosti benda u nas, nego tek preduvjet, sjajnom trilogijom albuma snimljenih sredinom devedesetih – ‘New West Motel’, ‘Satisfied Mind’, ‘Setting The Woods On Fire’ – pretvoren u čvrst i dugotrajan odnos.

U takvoj priči oko benda ni sam nisam neopterećenog srca, iako osobno nisam imao sreće ili godina biti jedan od prisutnih prvom ukazanju Chrisa i Carle. Dobro, ja gotovo nikad nijednom bendu ne pristupam bez pozitivnih ili negativnih predrasuda, ali The Walkabouts ipak jesu posebna stavka u mojoj zaluđenosti koncertima jer su, naime, prvi bend za čiji sam nastup bio putovao iz Splita, u ljeto 1996. godine, kada su prekrasno razorili Jabukinu terasu. Ni jedan od brojnih albuma koji su taj koncert naslijedili nije me osvojio koliko navedena djetelina s četiri lista kojoj je gorak život jedan otkinuo i time trasirao smjer pjesmama tih ploča, ali bih im se kroz godine ipak redovito vraćao, slučajnim susretima u nečijim sobama ili tuđim sjećanjima. Da se jučerašnji koncert nije trebao održati, slična vrsta prvotnoga površnog pregleda zapala bi i ‘Travels In The Dustland’, no, srećom po mene i moju neutaživu glad za zvukom američke noći, zagrijavanje za koncert u vidu preslušavanja aktualne ploče doista se pretvorilo u pravo zagrijavanje za novi materijal. Stišavši fascinaciju srednjoeuropskom kulturom, koja je ponekad prijetila bend pretvoriti u slovensku ili austrijsku grupu s pjevačem natprosječnog vladanja engleskim jezikom, do mjere u kojoj je se vješto može uklopiti u tradicijsko naslijeđe širine iz koje dolaze, The Walkabouts su snimili svoj najbolji album još od 1994., ili barem 1996., da ne budem bezobrazan prema ‘Devil’s Road’, s kojeg ipak dolazi možda i ponajveći hit benda, ‘The Light Will Stay On’.

Niz pjesama s nove ploče prekidajući tek prigušenošću ‘Follow Me An Angel’ ili ‘Lazarus Heart’, bend je koncert do duboko u prvu polovicu trajanja označio komornim bojama, kakve su ipak izazivale određeno meškoljenje u publici sve dok se Chris uz pomoć novoga gitarista Paula Austina nije prisjetio kako je jedan od osnovnih razloga postojanja gitare sviranje besmrtnih rifova iz radionice Neila Younga. Ostatak benda (klasična postava – basist Michael Wells, klavijaturist Glenn Slater i bubnjarica Terri Moeller, koja je u svojstvu predgrupe pod imenom Terri Tarantula Tvornicu fino sedativizirala u pogodnog receptora tišeg početka koncerta grupe), osim možda Carle koja ostavlja dojam osobe koja se u ovim godinama više vole držati svojeg eteričnog lelujanja, kao da je također nestrpljivo čekao da im se pridruži u motoričnu verziju ‘Long Drive In A Slow Machine’, ovih dana najdraže mi pjesme novog albuma. Prvi hajlajt svirke tako je najavio preorijentiranje na western rock’n’roll, koji je gospodario drugim dijelom koncerta, ovjekovječen odličnima ‘Soul Thief’, ‘Jack Candy’ i ‘The Stopping-Off Place’, pjesmama međusobno udaljenima godinama nastanka ali spojenima istim autorskim instinktom. Na prvom bisu (od dva, potpuno zaslužena) čuli smo i drugu himnu s ‘New West Motel’, s time da je bend sinoć u ‘Grand Theft Auto’ podmuklo uklopio i jednu kiticu Springsteenova ‘State Troopera’, farovima mustanga koji bježi u noć osvijetlivši (slučajnu?) narativnu vezu dvaju pjesama.

Priznajem da sam ususret koncertu bio strahovao kako je osnovni razlog konkretnijeg reaktiviranja benda motiviran neglazbeno. Zapravo, nisam toliko strahovao zbog toga – zadovoljavajući rezultat umije nadoknaditi podozrivost prema motivaciji – koliko zbog mogućnosti da se onaj bend koji sam toga davnog ljeta vidio u Jabuci nepovratno promijenio, što bi bilo i sasvim logično. The Walkabouts se jesu promijenili, ali nisu se odrekli onoga što ih je meni na počecima i učinilo privlačnima. Ne bi se trebali osjećati krivima i da jest, naravno, ali ne mogu se i ne da mi se praviti da mi nije drago što se sinoćnji koncert dobrim dijelom podudarao s onim što sam od benda priželjkivao čuti. Srce koje će za The Walkabouts uvijek čuvati ugodnu parcelicu sinoć je bilo zadovoljeno.

2 Odgovora to “Zadovoljeno srce”

  1. Anonimno Says:

    Super tekst, sve je to u redu, al me zanima di se to 1996. stotinjak kilometara od Zagreba još ozbiljno ratovalo?🙂

  2. Gogo Says:

    Možda se nisam najjasnije izrazio, ali ja sam osobno na Walkaboutse prvi put išao 1996., a napisao sam kako NISAM imao sreće otići na njih kada su se prvi put pojavili u Zagrebu. To je bilo mislim 1994. ili 1993., kada su Chris i Carla svirali također u Jabuci. Tad se jest ratovalo. Stavio bih smajlića, ali nije prilično.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: