Sobovi u Dalmaciji – nepropustivo!

by

Pišući o rujanskom koncertu My Buddy Moose u atriju Teatra &TD, bio sam čvrsto odlučio kako će upravo oni postati prve kolateralne žrtve mojeg zavjeta o dokumentiranju svake svirke koju vidim i čujem. Toliko sam im koncerata vidio, o svakome (gotovo) ekstatično pisao, da mi je došlo iz guzice u glavu kako doista više nema smisla vrtjeti istu priču. My Buddy Moose su najbolji bend u državi, možda jedan od, štajaznam, trideset najboljih bendova na svijetu, ali tko to nije osjetio sam, sigurno neće ni čitajući ove tekstove, koji po mojem vlastitom mišljenju nekako uvijek ostanu kratki i nedostojni bendove ljepote i kvalitete. Plan je, tako, bio da sve do nekog znatnijeg sadržajnog ekscesa (primjerice: promjena instrumentalnih uloga, prihvaćanje elektronike, nastupanje u crkvenim kukuljicama, Jelena Rozga kao gostujuća pjevačica u polusatnom bloku obrada Tammy Wynette…) samo arhiviram set liste, čime bih i oponentima smanjio broj prilika da mi seru jer hvalim bend s čijim sam članovima ili prika ili baš pravi prijatelj. Putovanje u Split, gdje je bend preksinoć svirao kod Švabe u Quasimoda, činio se idealnom prilikom za početno provođenje plana nakon onoga što je trebao biti tek još jedan standardan i standardno dobar bendov nastup.

Samo što se eksces, i to vrlo lijep i vrlo inspirativan eksces, doista dogodio, pri čemu sigurno ne mislim na sramotnu posjećenost kluba. Možda nekih šezdesetak ljudi, doduše, pjesme jest pozdravljalo srdačnim pljeskom, a za pozornici najbližim stolovima zamijećeno je i otvaranje usta uz tekstove brojnih pjesama, ali svi su se skupa mogli malo više približiti muzikantima, a i nije valjda da Split toliko ne podnosi rock’n’roll? (u sebi znam da nažalost ipak jest) Mislim ovdje na golemu dozu svježe krvi ubrizganu u set listu, kojoj je umalo pa 50 posto zapremine u bisagama zauzeo potpuno novi materijal. Dakle, tri obrade, devet starih pjesama i devet potpuno novih, od kojih sam čak i ja sam, kao predani hodočasnik svih bendovih svirki, njih čak pet čuo po prvi put. I jedva ih čekam ponovno čuti u četvrtak u Tvornici. Naime, uspije li se sva ova prekrasnost koja mi je u subotu napila uši i pomazila dušu snimiti na traku, odnosno bitove i bajtove – a nema razloga da se ne uspije, pogotovo što izvori unutar benda najavljuju i snimanje tipa uživo u studiju – smiješi nam se barem najbolji album benda samog, iako ja osobno onda znam i da je doseg daleko zavidniji.

Uvodno tam-tamanje s početka ‘If You Don’t Know’ najavilo je prepoznatljiv country-garage raspašoj pijanog western soliranja i refrena širih od Rječine, kakav su poduprle i ‘She Knows’ i ‘Girl’, davni demo klasik iskopan za potrebe povratka benda izravnijem prženju s debitantskog albuma, inače fino podebljanom gušćom supom američke tradicije na preklanjskom ‘Wonderful Feeling Of Emptiness’. U tom kontekstu ‘The Blues’ je, kako sam već slično pisao povodom Terranea, gotovo finalna točka bendove fascinacije muzikom američkog Jugozapada, totemska pjesma za kraj. Međutim, ostale izvedene pjesme (a samo jednoj nisam uhvatio ime, ali dovoljno što o njoj trebate znati jest stih I know I’m not the one you wanted) više razotkrivaju drugu polazišnu točku grupe, onu žešćega gitarskog pop-rocka šezdesetih godina, od kojeg je ono najbolje i najopskurnije sačuvano na kompilaciji ‘Nuggets’. Naslovi ‘Shine Shine Shine’ i ‘Love Love Love’ dovoljno govore i sami za sebe, s time da se melodije pjesama koje se njima diče odmotavaju upravo u stilu riječi iz tih naslova. Ako me sjećanje ne vara, trenutačni izbor za prvi singl je ‘Lack Of Imagination’, vesela pop prskalica koja završava pjevanjem sve četvorice i skakanjem barem ove trojke koja svoje instrumente ne svira sjedeći. Izbor je napravljen odlično, ako se mene pita. Bit će to moćna ploča.

Kakav je, zapravo, bio i koncert. Ne može posjeta biti toliko loša ili razočaravajuća – s time da ovdje treba pošteno priznati da se ništa od eventualne razočaranosti na bendu nije osjetilo tijekom svirke, možda tek nešto malo kasnije, u pijanstvu zabinja – koliko se bendu može guštati u sviranju i premijernom predstavljanju novih pjesama za koje zna da su odlične. U svjetlu čega mi se čini da je završni tercet obrada ipak bio ponajprije namijenjen njima samima a ne publici, kao nagrada za fino obavljen posao, iako me i za Douga Sahma i Townesa Van Zandta jedan frajer pitao čije su pjesme. Ne znam da li je moju ekspertizu odao stav nepogrešivog znalca ili uživljeno pjevanje tekstova, ali s radošću sam mu osigurao odgovore. Set lista: If You Don’t Know – Bad Day – Shine Shine Shine – Something To Cry About – Streets – Love Love Love – Girl – She Knows – I Know I’ve Gotta Stop – Scary Feeling – The Blues – Lack Of Imagination – Finally – Music – Ocean – Traveler – nova pjesma – Awakening – Give Back The Key To My Heart – The Ghost Of A Smile – Waiting Around To Die

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: