Goriline naj igre svih vremena: #15-#11

by

15. Day of the Tentacle (1993.)
[119 bodova / 4 glasa]
U jednom času recentne povijesti (sredina 90ih) studio LucasArtsa bio je meka za avanture. Svaka igra se iščekivala kao malo čudo, sve što bi izbacili bilo je sjajno i postavljalo nove kriterije: “Monkey Island”, “Sam & Max”, “Full Throtle”… A “Day of The Tentacle”, jedna od najboljih i najluđih igara avanturističkog usmjerenja, je sequel (“Manic Mansion 2”). I onaj rijedak slučaj kad je nastavak bolji od jedinice. I prvi put da se u avanturi koristio voice acting (spominjem tek kao kuriozitet; na mom ripu nije bilo tih fajlova, pojma nemam kako je to zvučalo – hmm, a možda još nisam ni imao zvučnu karticu?). Osjećaj je kao da igraš jako smiješan, pomalo nadrealan i stiliziran crtić u kojem se putuje kroz vrijeme u portabl-zahodu. Zabavno je to, pogotovo kad imaš 12 godina. (LR)


14. Bubble Bobble (1986.)
[130 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Malo je reći da ne spada među muževnije igre, jer ne samo da upravljate slatkim malim dinosaurićima (ajooooj!) koji simpatične neprijatelje (ćao-ćao!) zarobljavaju s mjehurićima sapunice (hi-hi!), papajući usput torte i kolačiće (njami-njami!) i preskačući nivoe kad god nalete na mali kišobran (kisi-kisi!), cijelo vrijeme praćeni naaaaaajslađom osmobitnom melodijicom ikada – nego i igra udvoje čak ni ne suprotstavlja igrače jednog protiv drugog, tjerajući ih umjesto toga da… surađuju. KO MALE CURICE!!! Šalu na stranu, ovo je jedna apsolutno genijalna platformska igrica – koju sam mnogo, mnogo godina kasnije opet igrao na PC-emulatoru šezdesčetvorke te mogu potvrditi da nije izgubila ama baš ništa od svojih draži. I stvarno je super za igru udvoje, posebno kada prokužiš sve njene cake: kako doći do tajnih nivoa, na kojim nivoima se pojavljuju koji objekti od pomoći, i koji nivo treba s kišobranom preskočiti jer se na njemu igra zblokira zbog lošeg kreka. (TK)


13. Deus Ex (2000.)
[132 boda / 3 glasa]
Hm, da li da reknem nešto o legendarnom studiju Looking Glass i njihovim progresivnim idejama koje su nadživjele matičnu kompaniju te dale oblik jednoj od najcjenjenijih video-igara svih vremena? Ili da započnem sprdanjem s nesretnim Ion Stormom Johna Romera, koji je u svega nekoliko godina postojanja uspio izbaciti niz naslova s možda i najvećim rasponom kvalitete u povijesti medija? Možda da spomenem zanimljiv splet okolnosti kojim su Warren Spector i Harvey Smith nehotice predvidjeli rušenje tornjeva World Trade Centra godinu dana prije nego što se tragedija uistinu i dogodila? Toliko mogućih pristupa, niti jedan od njih neprikladan. I to je upravo ono što leži u srcu uspjeha “Deus Exa” – fenomenalno osmišljen dizajn koji u gotovo svakom trenutku igraču pruža slobodu da rješavanju problema pristupi na način koji mu najviše odgovara. Želiš se skrivati u sjeni, u pravom trenutku opandrknuti stražara pendrekom po glavi, a kad te napokon otkriju, skočiti s krova tridesetmetarske zgrade i izgubiti se u kanalizaciji? Možeš. Ili bi radije uletio usred gužve opremljen lanserom raketa, lajtsejbrom i elektroničkim uređajem koji neprijateljske projektile skreće u komšijino dvorište? Pa, što da ne? Misliš da bi bilo zabavnije kulerski hakirati obrambene sustave tako da se okrenu protiv ljudi koji su ih tamo postavili? Samo zamahni multitoolom i reci “ščegetalček!” S narativnog aspekta “Deus Ex” ima prevelike apetite i ono što započne kao zanimljiva i ozbiljna paralela s današnjom globalno-političkom situacijom, vrlo brzo degenerira u apsurdni džumbus svih teorija zavjere ikad. No puno veći problem predstavlja kontrast između visoko prilagodljivog načina igre i rigidnog razvoja priče koji isprva nudi solidan privid nelinearnosti, ali on na određenim mjestima pada u vodu jer krucijalni događaji koje su scenaristi zamislili se jednostavno moraju dogoditi, ovako ili onako. Možda najveće razočaranje predstavlja sam kraj koji igraču omogućava da se posere na sve odluke koje je donio do tog trenutka i odabere bilo koji od ponuđenih završetaka. Ion Storm, kukavice! No svim problemima (i nastavcima) unatoč, “Deus Ex” i dan-danas predstavlja strahopoštovanja vrijedan komad igretine koja neonski jasno ocrtava sve dobre strane interaktivne zabave – ali i izazove, prvenstveno s nelinearnim pristupom pripovijedanju, koje tek treba prevladati. (OL)


12. Warcraft II: Tides of Darkness (1995.)
[134 boda / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Kad sam nekim glasačima govorio da probaju nažicati kojeg od svojih frendova da dobace dragocjene bodove njihovim favoritima za koje nitko drugi nije glasao – pa, kužim da je to moglo djelovati očajnički s moje strane, ali nije uopće bilo tako! Naime, neki drugi su – i to bez da sam ja išta nukao – angažirali frendove da glasaju, i ovi to odradili u čas posla. “Warcraft 2” je, naprimjer, upao na listu samo zato što su se kod jednog od glasača, dok je slagao listu, našla dva brata: rekli oni “hej, pa što ne bi i mi?”, i svaki na licu mjesta skockao nabrzaka svoj top 10 – s “Warcraftom 2” na jednom prvom i jednom drugom mjestu, što bi ga i bez moje siće (27. mjesto) katapultiralo u top 15. Eto, samo kažem, da znate za drugi put! U neku ruku bih volio – SPOJLER! SPOJLER! – da je itko živ glasao za “World of Warcraft”, ali u drugu ruku je vjerojatno ipak bolje da nitko nije jer to govori da svi imate barem nekakav život.🙂 A inače, “Warcraft 2” je jedna od rijetkih real-time strategija koje sam igrao, i u lijepom mi je sjećanju ostala ona bujica adrenalina kad istovremeno na jednoj strani mape ratuješ, na drugoj gasiš požare, na trećoj dovršavaš građevine, a na četvrtoj pitaj boga šta. E, i onog patuljka-bombaša sam u svojstvu Mind Takera semplirao u glazbenoj numeri “Lude Noći u Michiganu / Kobra Dance”! (TK)


11. Half-Life 2 (2004.)
[138 bodova / 3 glasa]
Borba protiv represije se odvija na raznim mjestima, na i pod zemljom, u zatvoru, laboratoriju, gradu… Igrica obiluje masom odličnih likova, od murije i vojske, koji koriste svo moguće oružje u provodbi represije (raznorazne moderne kamere koje lete po zraku, klasični pištolji i puške, najsuvremenije letjelice…), do ludih znanstvenika i njihovih opaljenih izuma, te životinja iz svemira. Neki od njih vole ljudima papati mozak te njihovo tijelo koriste kao oružje protiv tebe. Za njih je najbolji lijek pumperica, dok kod drugih moramo ženki iscupati srce da bi sva njena vojska ratnika bila pod našom kontrolom. Kad me pitaju za “Half-Life 2”, prvo čega se sjetim je dio kad u podzemnoj garaži moram štiti partnericu da osbosobi lift za izlaz na površinu. E sad, da bi u tom uspila ona mora ostati na životu (logično); municije imaš, ne baš za razbacivanje al sasvim dovoljno, no problem je što gamad koja izlazi iz rupa u podu nije baš, ono, glupa i spora. Tak da u početku ja kokam jednog po jednog, to ide jedno vrijeme, al kako oni sve brže i brže izlaze (a njoj treba vremena) – oni me okruže, i uvijek netko od nas dvoje izgine. Tek pred zoru mi sine ideja: ak ne pomažu bombe, vatra, meci – ostaju mi auti da s njima prekrijem rupe, i kako se oni probijaju ja pičim gore, dole, te roknem one koji izađu pa vratim auto nazad (sve to pičiš u 5. brzini) dok ona ne oslobodi put. Lego ujutro, digo se u podne, pio kavu i gušto na suncu te upijo energiju pred nastavak. (ID)

(pisali: Luka Rukavina, Tonći Kožul, Oto Lukša, Ivan Debelić)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: