Goriline naj igre svih vremena: #20-#16

by

20. Starcraft (1998.)
[96 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Bunkerom se širi smrad bljuvotine. Smrad straha. Sunce se polako spušta za obronke stravičnih planina na Mar Sari, sjene postaju sve dulje, a jednom kada nestanu – poljana pred ulaskom u bazu pretvorit će se u pozornicu na kojoj će se odigrati krvavi horor. Već četiri dana odbijamo navale Zerga, te brutalne, ljigave, neljudske vrste koja je odlučila istrijebiti sav život iz sektora. Umorni smo, prazni, bez ikakve nade, odsječeni od ostatka kolonije. Zalihe minerala i plina na niskoj su razini, a ventilatori u farmama ne rade već danima. Osuđeni smo na propast. Zapovjednik ulazi u bunker i urla na jadnog Stevea, mladog dečka koji je tek prije dva mjeseca prošao temeljnu obuku. Zapovjednik je razočaran Steveovom nesposobnošću da zadrži sadržaj svog želuca unutar svog tijela. Zapovjednik očito nije vidio ostatak jedinice koja se sastoji od mladića koji nisu uspjeli zadržati svoje želuce i crijeva i ostale organe unutar svojih tijela, iskasapljeni sitnim no okrutnim kandžama zerglinga. Čudno da ne pokazuje znakove sućuti. Zapovjednik zna o kakvom se okrutnom neprijatelju radi. Polovica njegovog lica unakažena je kiselinom koju je gigantski hydralisk ispljunuo u njegovom smjeru, no unatoč tome on ne posustaje. Nije posustao ni kad ga je mutant napao; sasuo mu je rijeku vrelog plamena iz svog bacača ravno u gubicu. Strah se uvlači u kosti ljudi dok zapovjednik svojom galamom pokušava otjerati glasine o novoj, neprimjetnoj vrsti koja se navodno spustila na Mar Saru. Ljudi kažu kako se Protosi nečujno šuljaju po mraku, kako imaju ogromna sječiva za klanje i kako ih je gotovo nemoguće ubiti. No postoje i druge glasine iz udaljenih baza koje tvrde kako su se nebeski ratnici Protosa spustili na planet da bi otjerali Zerg. Ne znamo što je istina. Poznajemo samo strah i nadamo se da će konačno proći. Dok sjedim na pragu bunkera i gledam stravične planine na Mar Sari, dok stežem svoju C-14 pušku i provjeravam ispravnost svog stimpacka, razmišljam o tome kako budućnost sektora ovisi o nama. O meni. Kvragu, za neke se stvari isplati umrijeti. (HF)

19. Zuma (2003.)
[103 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Detaljno se sjećam svojeg jedinog gejmerskog orgazma. Bilo je oko pola 3 u noći s petka na subotu, u onome kratkome ali intenzivnome proljetnom periodu 2005. godine tijekom kojega vikendom nisam izlazio nego sam pucajući iz žabe ubijao kugle različitih boja. Bio sam kupio novi komp, Ozzy ga je instalirao, prebacio hrpu muzike te šačicu igara, uz preporuku da njemu dobro dođu kad poželi malo odmoriti mozak. Ajde, nije da ću ih ikad zaigrati, ali nije ni da zauzimaju mnogo mjesta. Racionalno objašnjenje mojeg posezanja za “Zumom” ne postoji, pa ću se ipak morati osloniti na ono kako je sve zakuhala Velika Sveta Žaba u Svemiru, liznuvši me svojim sveprostornim i svevremenskim jezikom umočenim u vrelu otopinu halucinantne istine upravo u doba mojih velikih unutarnjih previranja. Dobio sam svoje poslanje i smjerno ga izvršavao, iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve dok nisam otkrio da mi ni apostol Ozzy nije mogao reći sve. Pričajući mu kako me “Zuma” pukla gotovo koliko i istoimena ljepotica Neila Younga, dobio sam mig da devet vidnih nivoa drevnih hramova nisu jedini, nego se probijanjem kroz posljednji od njih stiže do dodatna tri, u kojima se vodi vječna bitka, ne samo još otkako su se konkvistadori iskrcali na obale Južne Amerike i preplašile preživjele na kraju Gibsonova “Apocalypta”, nego otkad su se reptili prvi put odlučili igrati stolnih igara na planetu koji nikako da prestanemo pogrešno nazivati svojim. Znojan, prljav i malaksao, s mislima na sve bivše drage i sve buduće koje nikad neću upoznati jer će mi kosti čekati Indianu Jonesa i Martija Misteriju, da zajedničkim pothvatom razbistre gdje je nestao jedini čovjek kojega  su žabe cijenile bratom, s brdom osvojenih dodatnih života, gomilom zapravo bezvrijednih bodova i nevjerojatnim nizom oborenih rekorda iza sebe (samo jedan nije moj) – uletio sam u taj mitski, posljednji trodijelni grad hramova, znajući da je kraj preda mnom. I might as well go down swingin’, rekao sam si, leteći na buzzu tek progutane treće Coline dvolitrenke, bum bum bum, šaltam boje, slažem kombo, postajem Picasso podzemnih tobogana, kugle nestaju u prah, Mudri me upozorava Falija si, ali vrlo brzo i pohvali Jedan po jedan mama e, pada prvi hram, drugi, evo pada i treći, ZAVRŠIJA SAN SVIH DVANAJST LEVELA!!! AAAAAAAAAAAA!!! Ne znam gdje sam ni što sam, svršavam kao kad se u središte cilja zabija strijela ispaljena iz luka Sveznajućeg prije toliko vremena da ga ne možemo pojmiti ni obujmiti, iscijeđen i zgnječen predajem život na oltar pravde, kad mi se odjednom obrate Glasovi, nazivajući me Mighty Oneom i Brotherom. Još nije gotovo, ne budi naivan i lud, ovo je bila tek audicija, sad idemo zajedno u Svemir, u trinaesti nivo, za koji nitko unaprijed ne zna i ne smije znati, jer bi obećanje o borbi u Svemiru pomutilo mozak i usporilo reflekse svih onih koji u nj žele doći, pa bi ih kugle zatrpale. Tebe nisu, o Moćni! Nisu. Kako bi uopće i mogle? Gogo je legenda. Gogo je Žaba. Gogo rješava Svemir, okej, iz druge, ali imao sam 35 života, pa jedan nije bačen, nego žrtvovan za strategiju. Gogo je puka. Igra je odigrana i zato Gogo više ne igra igre. (GP)

18. Doom II: Hell on Earth (1995.)
[106 bodova / 3 glasa]
Postoje neke bazične stvari u gameplayu koje su vječne neovisno o (ne)razvijenosti platforme: nakon što se udubiš u ovu ili onu igru, srce će ti zatitrati čim ugledaš paket prve pomoći bez obzira na to je li paket od 50 ili 500 piksela; krvoločno čudovište će ti uvijek testirati reflekse, bilo ono 2D-palačinka ili trodimenzionalno istesano u dlaku… S druge pak strane, naravno da jako jest bitno ako je neka igra rađena na moćnijem hardveru (te shodno tome i moćnijem engineu) jer to ne omogućuje samo atraktivniju grafiku i animaciju i tome slično, nego i više onoga što je temelj užitka u bilo kojoj igri – a to je interakcija s različitim simbolima, na različite načine! I kao što je po tom pitanju “Doom” pružio osjetno bogatiji doživljaj od “Wolfensteina 3D”, nimalo ne sumnjam ni da u usporedbi s kasnijim first person shooterima “Doom” djeluje kao priprosta smijurija; nimalo ne sumnjam da bih, da sam igrao manje-više bilo koji od milijuna kasnijih FPS-ova, glasao za nj umjesto za “Doom” i “Doom 2” – samo što ih, eto, igrao nisam, kao što nisam igrao ni 99.9% drugih igara koje su se u međuvremenu pojavile jer sam u nekom trenutku u životu s laganim žaljenjem odlučio da ću radije trošiti slobodno vrijeme na neke druge stvari, tješeći samog sebe fantazijom kako ću se, jednog dana kad budem potpuno star i nepokretan, zatvoriti u silos pun droge i nadoknaditi gejmerske zaostatke, bjesomučno drkajući po svim mogućim konzolama sve dok ne otegnem papke! Uglavnom, da skratim priču… Moja igračka nostalgija nema niti ideološku, niti militantnu komponentu. Smatram da se, za razliku od muzike, može dosta objektivno utvrditi da igre u globalu iz godine u godinu postaju sve bolje i bolje; nisam glasao za pubertetsko-adolescentsko-studentske favorite zato što mislim da predstavljaju “bolju prošlost” igara, nego zato što je ta prošlost – jedino što ovaj tudum zna. Jebiga. (TK)

17. Indiana Jones and the Fate of Atlantis (1992.)
[111 bodova / 4 glasa]
Da se razumijemo – tko nije volio Indianu Jonesa, nije volio pustolovine. Zajedno s drugarima s Dugog dola kao klinjo sam bio blagoslovljen gustom šumom nadomak roditeljskog doma, bogatom vjevericama, sljepićima i lijanama u samom srcu metropole. Tada smo živjeli za pustolovine, a Indy nam je, uz Gunise, bio jedan od neupitnih heroja i izvora inspiracije. Kad smo malo odrasli igranje u toj šumi, gradnja kućica u krošnjama i kopanje nenamjenskih podzemnih bunkera su izgubili draž, da bi virtualna pustolovina u potpunosti zamijenila zbiljsku onoga dana kada me Teo, dragi prijatelj iz ulice, nazvao i rekao da mu je tata za rođendan kupio igru “Indiana Jones and the Fate of Atlantis”. Prilici da ne samo gledam Indianu Jonesa, nego da BUDEM ON nije bilo teoretske šanse odoljeti. U to vrijeme nisam, jadan, imao svoj kompjuter, pa nije bilo druge nego otići kod Tea i zajedno s njim upustiti se u avanturu. Igra nas je obuzela od prvog pokretanja, čim je zasvirala ona legendarna tema na špici, a Indy okinuo bičem i popravio obod šešira. Koliko se sjećam, priča je bila u rangu s bilo kojim od Indyjevih filmova, grafika za ono doba sasvim na nivou, a zagonetke koje je valjalo odgonetati bile su čak i prezajebane, toliko da je Teo (par godina mlađi od mene) u jednom trenutku odustao jer smo zapeli na otoku 300 kilometara od Grčke, kada nismo znali kako upotrijebiti neko posebno kamenje, biserje ili štoveć. Dalje sam nastavio sam, do sitnih noćnih sati, i tako i narednih večeri, fenomenalno se zabavljajući i ne mareći pritom što je Teovim starcima možda smetala buka koju smo Indy i ja proizvodili. Iskreno, ne sjećam se kako sam i jesam li uopće došao do kraja, ali znam da sam ovu igru u gejmerskim ćakulama uvijek isticao kad bih rekao kako mi nema do avantura. A kako je u virtualnom, tako je i u pravom svijetu. (PP)

16. Doom (1993.)
[117 bodova / 5 glasova]
Nikad nisam obožavao pucačine. Uz par iznimki. Prvo je došao “Wolfenstein 3D” i svima nam pokazao da pucanje na naciste u (tada vrlo) krutom 3D-prostoru može biti vrlo zabavno i stimulativno, a onda… Godina je 1993. Prijepodne. Frend iz kvarta mi je dao disketu s nečime što MORAM vidjeti. Ubacim ja to oprezno u drive, pokrenem i —- majko mila, šta je ovo? Napadaju me, svuda, iz mraka, aaaaaaaa, mrtav sam već, ajmo opet, i opet, i opet, i opet… Kada sam slijedeći put podignuo pogled, bila je večer. Takvih dana je bilo mnogo. Previše za nabrojati. Taj prvi kontakt neću nikad zaboraviti.  Priču je bolje ne prepričavati (u pucačinama je ionako ona samo isprika za, jel, pucanje):  neki svemirski marinci, čudovišta iz pakla i bijeg iz vojne baze tik do Marsa. “Doom” je bio i ostao kralj svih FPSova (prvotno nazivanih “Doom”-klonovima), trenutak u (igračkoj) povijesti kada je novi žanr ušao na velika vrata i tamo se čvrsto utaborio. Jedan je “Doom”, ostalo su kopije. (LR)

(pisali: Hrvoje Frančeski, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Petar Panjkota, Luka Rukavina)

17 Odgovora to “Goriline naj igre svih vremena: #20-#16”

  1. oto Says:

    Dobro, da bi riječ reko. Da nisam slučajno zaboravio na nju, Zuma (Deluxe) bi bila i više. Gogo, šteta samo što si onda propustio nastavak koji nije baš toliko težak, ali su zato Iron Frog mod i dodatni izazovi samo za prave junake.

  2. cute2701 Says:

    “smatram da se, za razliku od muzike, može dosta objektivno utvrditi da igre u globalu iz godine u godinu postaju sve bolje i bolje; nisam glasao za pubertetsko-adolescentsko-studentske favorite zato što mislim da predstavljaju “bolju prošlost” igara, nego zato što je ta prošlost – jedino što ovaj tudum zna”

    evo, ja recimo nemam puno prijatelja, ne izlazim van i većinu vremena provodim za kompom, što je poprilično tužno, al jebiga, nećemo se sad žalit. enivej, poanta je da obožavam igre, igram igre, nove igre, svakakve igre i jednostavno se ne mogu složit s ovom konstatacijom. na kompu trenutno imam instaliran batman arkham city (odličan), nba 2k12 (njeh), fifa 12 (eh), mlb 2k11 (bljak), skyrim (morrowind je bio super, u oblivionu i ovom ima previše jebenog grajndanja), bastion (simpa klon diabla), deus ex human revolution (dobar, ali ni blizu originala) i homm VI (užas).

    na stranu to što te igre ne nude skoro pa ništa novo u odnosu na igre koje su ili osmislile ili revolucionirale žanrova fora je da one zakazuju upravo na stvarima koje navodiš, na interakciji sa simbolima. nezgrapne su i u odnosu na starije igre jedino što nude je eye candy ili, u slučaju sportskih igara, sulud pokušaj da se približe realnosti. u posljednjih pet godina pojavila se jedva šačica igara (govorimo o mainstream igrama) koje se fakat mogu stavit rame uz rame sa starijim naslovima, redom witcher, batman arkham asylum, starcraft 2, company of heroes i mass effect te manji ali jako popularni indiejaneri kao što su užasno zabavni plants & zombies i world of goo. postoji razlog zašto momci i cure od 17-19 godina i dalje modificiraju stare igre ili pak kupuju nastavke starih igara koji osim grafike, manje više, ne nude apsolutno nikakve promjene.

  3. Ivan Says:

    neznam sta bi reko na ovo al S.T.A.L.K.E.R. sto se tice pucacine je jedna od jacih a od novijih pucacina najjaca, Menhunt najjaca horor igrica, Dragon Age odlican noviji rpg a da nespominjem najnoviji Alone in the Dark, koji nezaostaje za orginalom. tak da bi se ipak slozio s T.K. konstalacijom.
    ps
    nastavci koji zaostaju za orginalom po meni je Far Cray, orginal nenadjebiv

  4. Tonći Says:

    ok, možda serem bezveze! pravo govoreći jedino u čemu bih se tu i tamo malo oprobao od naslova izašlih u ovom tisućljeću su post-Tomb Raider 3D-akcije i kod toga mi je novije uvijek bilo = bolje…

    jel igraš samo na pc-ju ili su i konzole u igri? možda je i to bitan faktor, ili…?

    moje “praćenje” igara se uglavnom svodi na skrolanje po rlslogu – primjetio sam da je u opticaju pun k indiejanera (+ da su užasno popularne hidden object igre – možda i ponajveća rupa u mojoj općoj gejmerskoj kulturi)… “Limbo” mi izgleda zgodno, mogo bih jednom isprobat

    “momci i cure od 17-19 godina i dalje modificiraju stare igre ili pak kupuju nastavke starih igara” –> imaš li za preporučiti neki članak na tu temu?

  5. Tonći Says:

    ovo gore bilo upućeno Hrvoju, jel

  6. cute2701 Says:

    @ ivan – tonći je ustvrdio kako se “može dosta objektivno utvrditi da igre u globalu iz godine u godinu postaju sve bolje i bolje” dok ja tvrdim kako je kvaliteta igara (koje sam igrao i na konzolama, iako ne posjedujem ni jednu, a igrao sam i masu konzol-portova) jednako subjektivna kategorija kao i kvaliteta filmova ili muzike. jedino što se objektivno može ustvrditi je da je kvaliteta grafike danas bolja. i to je otprilike sve. ne kažem da nema dobrih novih igara, samo kažem da nove igre nisu apriori bolje od starih.

    ps dragon age: origins je drek koji pozajmljuje sve svoje ideje iz milijun godina starih igara i/ili fantasy klišej priča i to kombinira s poprilično lošim combat sustavom i bogteubio 3d kamerom koja igranje čini strašno nepreglednim (nešto što mene jako nervira i kod petog i šestog nastavka homm serijala).

    @ tonći – nemam članaka, samo upise po forumima.
    ali kad jednom pređeš bg i bg2 u njihovom izvornom obliku preporučujem “big mod” koji sipa u igru još 40+ novih klasa i bar 10 sati gejmpleja u vidu. a ako voliš sportske igre (u što sumnjam, baš sam pun predrasuda :D) toplo preporučam likove koji su modificirali mvp baseball 05 (promijenili stadione, igrače, cybrefaceove, layout, fiziku i otišli do te mjere da su iz igre izbrisali sve i napravili posvete legendarnim sezonama poput 1927 ili 1968. godine) ili pak ekipu koja je u potpunosti izmodificirala nhl 2004 i učinila ga 10 puta boljom igrom i od ea sports i od 2k sports inačica koje su izišle ove godine.

  7. oto Says:

    Da, slažem se s Hrvojem, neke od novijih igara definitivno zaslužuju mjesto u samom vrhu, ali tamo još uvijek pripadaju i neki (pra)stari naslovi.

    No ono što bih svakako rekao je da se u zadnjih 10-15 godina težište kvalitete prebacilo na konzole – uglavnom zato što je i fokus cijele industrije većinom na njima.

  8. cute2701 Says:

    ali se većina igara porta sa konzola na pc (iako ne sve), a i nekim žanrovima (rpg, shooteri, rts da ne govorim) konzole jednostavno ne pašu.

    btw ivane, ako voliš horore probaj amnesia: dark descent. mali indiejaner za veliko umiranje od straha.

  9. oto Says:

    Ne bih se složio ni s time da nekim žanrovima konzole ne pašu (možda tek kompleksnim strategijama na poteze, ali i tu ima izuzetaka poput Romance of the Three Kingdoms serijala), ni s tim da se _većina_ igara porta na PC. Dobar dio third party hitova se porta, ali ogroman broj first i third party igara, pogotovo onih manjih (a one znaju biti i najzanimljivije, produkcijskim nedostacima unatoč), nikad ne dođe do PC-a. Handheld konzole da ni ne spominjem.

  10. oto Says:

    Doduše, u ovoj generaciji situacija je povoljnija po PC nego prije jer su zapadnjački developeri preuzeli primat nad Japancima.

  11. Tonći Says:

    ovo je jako zanimljiva i informativna diskusija i zbog nje mi je odmah manje žao što sam se tako prosrao sa svojom crticom🙂

  12. cute2701 Says:

    ha, lako je moguće da je pasanje/ne pasanje stvar osobnog ukusa i navike, samo znam da kad god bi igrao rts na plejki bi dobio slom živaca ili kad sam nekidan počeo igrat skyrim sa gejmpedom sam ispalio na živce.

    što se portanja tiče slažem se da se dio jako zanimljivih igara ne porta i da je to prava šteta, ali dio se porta tako da s pisijem dobiješ najbolji omjer zabave i cijene. jedini razlog zašto nemam konzole je taj šta sam siromašan, ne što sam pc snob što se možda dalo iščitati iz nekih komentara/moje liste. tješim se samo što programiranje emulatora fino napreduje pa si vrijeme kratim igranjem odličnih naslova sa nesa, snesa, gameboya, sege, nintenda 64 i plejke, i nadam se da ću za 10 godina, ako mi igre i dalje budu napete, moć igrat igre koji ovih dana izlaze za trojku/xbox360.

    btw oto, da li je tvoja ljubaf prema daleki istok mjuzi limitirana samo na k-pop ili se prenosi i na igre (jrpg), filmove i ostale stvari?

  13. cute2701 Says:

    @tonći – ono, ja ne bi rekao da si se prosrao nego rekao mišljenje kojeg jedan broj ljudi ionako dijeli. ali po meni je to mišljenje jednako mišljenju osoba koje smatraju da se kvaliteta muzike može objektivno odrediti, a znam da se s tim ne slažeš.

  14. cute2701 Says:

    btw svaki put kad nešto ovako napišem mislim da zvučim kao condesending prick…

  15. Tonći Says:

    prosrao sam se zato što sam rekao da se “objektivno” može utvrditi da su novije igre u globalu sve bolje i bolje – iako ja osobno od tih novijih igara nisam igrao praktički ništa! dakle, nije toliko mišljenje koliko je površno-laička spekulacija predstavljena kao mišljenje

    “btw svaki put kad nešto ovako napišem mislim da zvučim kao condesending prick”

    haha, prvo sam ti na onaj komentar o tinejdžerima koji i dalje briju na stare igre mislio napisati “citation needed?” al sam onda izbrisao iz istog tog razloga

  16. Ivan Says:

    @cute2701- i za tarantina vele da ideje uzima od japanaca i to je istina al to neznaci da su zato losi.sto se tice amnesia: dark descent igro sam ju i nije losa slicna penumbri (isti autori) al ja bi tebi preporucio menhunt prvi dio ako budes igro probaj bez radara.

  17. oto Says:

    Hrvoje, volim sve, dalekoistočno, bliskoistočno, dalekozapadno, kakvo god. Što se tiče konkretno JRPG-ova, nisam ih igrao puno, ali bazirano na onima koje jesam, preferiram WRPG-ove. Iznimka je Shining Force serijal (bez ovih novijih Shining Force Exa/Neo/kurac/palac), ali to ionako nije klasični JRPG, već SRPG (borbe su na taktičkoj mapi, kao u strategijama na poteze). Ima i azijskih filmova koje jako volim, ali generalno nisam ljubitelj njihovih horora.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: