Institucijica

by

U petak, prije tri dana, Zagreb je gorio. Ne na Šalati, taj smo voćno-rokerski požar ugasili prije petnaestak godina, nego na mnogim lokacijama u gradu, od kojih jedna nema nikakve veze s mojom najdražom temom/metom, koncertnom ponudom metropole. Smlavljen i razočaran naslućenim zgarištem, tijekom vikenda nisam uspio skupiti mentalne snage za pisanje o koncertu čije su otvorenost i srdačnost doista zaslužile da im se odužim čistoćom uma i srca, koliko mi je to u ovim okolnostima moguće. Dječaci su nakrcali KSET, elektroničari Tvornicu, a ja sam se bio odlučio na nešto sasvim drukčije od tih dvaju raspašoja, ugodno snatrenje uz Kimiko i promociju njihova debitantskog albuma ‘From Our Room To Yours’ (super izgleda, a bome dobro i zvuči!) u Močvari. Odugovlačenje s ovim tekstom nekako je i u skladu s mojim višegodišnjim ignoriranjem benda samoga, što ova pametna i dobrodušna institucijica našeg indie-popa nije zavrijedila. Ono što sam od benda i o njemu čuo bilo je dovoljno da znam da mi nikad neće postati all-time favoriti, ali i jednako toliko dovoljno da pretpostavim kako bih se s njihovom muzikom mogao zbližiti do razine dragih znanaca.

Želeći provjetriti pregrijani mozak, povukao sam se u stražnji dio prostora, ujedno planirajući i potvrditi svoju pretpostavku kako će me bend osvojiti svojim topljivim melodijama i razigranim zaljubljenim robotima skrivenima u instrumentima. Pogađanje zvukovnog igrališta benda obavio sam bez greške – izgleda da su onih nekoliko pjesama koje sam čuo i česte usporedbe s The Notwist i Stereolab obavile dobar posao – ali sam kiksao u procjeni mirnog pozadinskog sudjelovanja, jer sam susreo neke kolege i prijatelje i zasigurno progovorio i koju riječ više i glasnije od količine koja bi se smjela tolerirati. Žao mi je, ispričavam se ako sam ikome pokvario užitak. U svoju obranu, međutim, moram napomenuti da su se bendove pjesme sasvim uspješno borile s našim bezobrazlukom, zaobilazeći sedamdesetak posvećenijih slušatelja i zavodljivo me mazeći po ušima. Slušam ovih dana album, koji sam spremno i s radošću kupio poslije svirke, i baš uživam, ono, dobri su mi čak i instrumentali! Okej, samo ‘Penguin In A Golden Coat’, izvedena i na koncertu kao opojan uvod, jer mi je ‘Moscow’ malo pre. Mislim, da se uslijed sveopće dobavljivosti sve muzike na svijetu nisam bio odlučio na dodatnu specijalizaciju u smjeru gitarske rokenrole, Kimikom bih se možda oduševio i još više.

Jeste li uspjeli nabaviti ovaj posljednji Jobsov mega-gadget, iPad 45, koji uz empetrice vrti i stare vinilne singlice? Nisam ni ja, ali Kimiko izgleda jesu, pa su po svoj vjerojatnosti s njega vrtjeli podloge na kojima su Lora i Zoran (pa to se čak skoro i rimuje!, oduševio bih se da sam još uvijek indie-mekušac, ali primjer Sonic Youth nam je pokazao da se ne smijemo zanositi) gitarom, basom i simbiotskim vokalima izvodili odlične pjesme kao što su ‘Take A Bow’ i ‘Golden Dress’, da navedem samo one koje mi se danas najviše sviđaju. Paru iz benda kao gosti na koncertu pridružili su se i kantautor Felon (koji je program obogatio i u funkciji predgrupe, nizom pjesama koje spajaju melodijske strukture Elliotta Smitha, vokalne izvedbe ranoga Conora Obersta i tekstove koji zvuče kao prevedeni s engleskog jezika bez osjećaja za specifičnosti hrvatskog), zbor LeZbor (kojima bih zbog efektnosti imena mogao oprostiti i heteroseksualnu orijentaciju ponekih članica) i moja fakultetska kolegica Tajana Josimović pjevajući ‘Nothing To Me’, koja mi je uživo ipak zvučala toplije nego na albumu. Iako me takve redaljke načelno znaju nervirati, ovo svjetonazorsko i prijateljsko pojačavanje ipak je druga priča, koja je tiho uplovila u sigurnu luku prevladavajuće atmosfere. Poslije koncerta, članovi benda okupljenima su dijelili i tortu, koju su ljudi hvalili, a ja ne mogu zato što torte ne jedem.

Dani kada sam radarskim laserom pratio sva područja indie-popa daleko su iza mene, pa bih se osjećao nekompetentno Kimiko smještati u kontekst odgovarajućih im strujanja u svijetu ili kod nas. Možda ovako simpatičnih i dobrih bendova, zvuka koji možda nije ne-znam-koliko originalan ali je zato samosvojan i proživljen, ima na vagone. Ako je tako, onda ja propuštam mnogo, ali barem je nešto uspješno doputovalo iz Kimikove do moje sobe.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: