Keeper

by

Posljednja dva puta kada sam bio u prilici uživo slušati Zdravkov sad već i ne toliko novi bend Kiper, u funkcijama predgrupe omiljenima mi Dear Landlord i Slates, konformizam je pobijedio osjećaj prijateljske dužnosti, pa sam u Attack (okej, odsad tako zovem Mediku!) stizao neposredno prije nastupa nominalnih zvijezda večeri, iako, zapravo, ti bendovi zvijezde nisu niti u glavama svojih djevojaka, a roditelji ionako ne slušaju tu buku. I Kiper tako, dakle, propuštao. Prvotni sinoćnji plan jest uključivao ostanak doma nakon tekme, ali informacija da bend svira u kvartu – u Hard Placeu, za vas koji ne znate koji je to moj kvart, iako je mudri Vele jednom davno ustvrdio kako on ne živi u kvartu nego u Šubićevoj, ali raspravu o korijenima i urbanističkom planu ostavimo za drugi put – nije smjela ostati neiskorištena. U izvrsnom primjeru neprestane vrtnje kola sreće, ovaj put sam također izbjegao predgrupu, jer nakon sportskih uspjeha ja naprosto moram pogledati sve televizijske unilaterale, samo što su Kiper sinoć bili glavno ime. Sve dođe na svoje.

Pretpostavljam da Kiper, barem dok se na tržištu (ajde, ne da mi se tražiti prikladniju riječ) ne pojavi natuknuti novi album, još uvijek promovira ovogodišnji vrlo dobri EP ‘Opet sam jak’, kojem sam u svojoj recenziji prigovorio samo raskorak između komunikativne svirke i vokala u kojem se jasno čuje pripadnost undergroundu. Uživo se oba elementa još jasnije razabiru, samo što je koncertno okruženje zahvalnije za oporiji pristup, a i Mischov scenski nastup odaje sve veću sigurnost i opuštenost. Iako sastavljen mahom od alternativnih iskusnjara, Kiper danas zvuči gotovo potpuno rokerski, snažne i mišićave svirke u čijoj slici podjednako sudjeluju sva četvorica instrumentalista, te melodija koje u uho ulaze već do drugog refrena. Čak su im i poze totalno kulerski samopouzdane – Six sa raširenim nogama i basom skoro do koljena, Zdravko koji se penje do pojačala i svira solažice preko kitica, Jaga kao pouzdani bekvokalni zaštitnik pomalo opominjuće stature i Pavle koji lupa bez vidljivih znakova zamora. Ono, vidiš ih i odmah pomisliš da tako bend mora izgledati, a onda ih i čuješ i staviš još jedan plusić na imaginarnu tablicu.

Misch, međutim, i dalje pjeva grleno, ponekad derački, rijetko se odlučujući na čiste vokalne dionice kakve, po meni, pjesme kao što su ‘Slušam kako dišeš’ ili ‘Samo jednu noć’ nasušno trebaju. Ne zagovaram ovdje angažman Akija Rahimovskog, niti ljudima s ovoliko iskustva planiram govoriti kako bi i što trebali raditi. Bez ikakvog uvlačenja u šupak, nekako mislim da tipovi njihovih godina rade, ili barem pokušavaju raditi, isključivo ono što žele. Ako smatraju da bi im pjesme bile previše pop-punk ili previše mekane – a njihov zvuk uopće nije jako udaljen od, recimo, Kino kluba, osim što dvije moćne gitare nužno stvari čine odrješitijima – da se ne naoštre specifičnim tipom vokala, to je okej, samo je meni osobno malo žao. Možda zato što sam po mjestu rođenja i obrazovanju indie mekušac. Kakogod, ovo je bio posljednji put da gunđam, neka se svira kako se svira, neka se pjeva kako se pjeva. Pogotovo zato što je 45-minutna svirka bila baš ono steady, ne znam kako bih rekao na naškom, i kul; između dobro mi poznatih i već dragih pjesama i ove koje sam čuo prvi put ostavile su dobar dojam, osim finalne pjesme na bisu koja me je odbila svojim hard rock/core bildanjem, ali time se i opet vraćam na prožvakanu priču.

A za to, ipak, nema potrebe. Kiper je keeper, bez dvojbe.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: