Moglo je i lukavije

by

Osim ako spoznaja temeljem koje procjenjujem svoj cjelokupni život nije tek pomno osmišljen i dizajniran konstrukt nalik na one iz, u ovom kontekstu potpuno neprikladnih, filmova znanstvene fantastike, reklo bi se da mi ide prilično okej. Ajde, onako. Još uvijek sam donekle mlađahan duhom i u zavidnoj fizičkoj formi, iako znam da objektivno nisam ni snažan ni mlad, već duboko zagazio u 32. godinu života. Zdrav sam, mada bih se baš i mogao natjerati na detaljan sistematski pregled – da znam, iako bih u suprotnom volio ne znati. Zaposlen sam za stalno i radim u struci, što donekle nadoknađuje malu šansu da mi firma postane moćan igrač u kojem su bonusi dostatni za rješavanje stambenog pitanja. Živim s curom i baš nam je super. Za nepunih mjesec dana napokon bih se mogao okruniti naslovom prvaka kvizne lige, a smiješi se i odavno priželjkivan nastup na Kutiji šibica. Čitam, pišem, govorim, slušam, gledam. Ne mogu se požaliti na prijatelje. Moj gangsta dawg Mala Lu me obožava čak i kad mi se ne da igrati s njom. Dakle, da vas nešto pitam – imam li ja uopće pravo ponekad biti melankoličan?

Prošetati se Maksimirskom poslije posla, difuznih misli i rastočenih osjećaja, eventualno se tuširati u mlakoj vodi, pogasiti svijetla, stropoštati se na kauč, upaliti TV i smanjiti ton, da mi ne smeta u slušanju Mojave 3 ili Counting Crows? Sjećate li se tog osjećaja, ili su ga obaveze i odgovornosti odraslih ljudi u koje smo se pretvorili bez da nam je itko dojavio brutalno zatukle iza kontejnera u slijepoj ulici? Bez da moram žuriti na nekakav basket, koncert, večeru kod djevojčinih prijatelja, kino, ili bilo koju drugu aktivnost koja nužno zahtjeva fokusiraniji tok misli. Imam li? A da me najbliži sa svih strana ne izbombardiraju podsjećanjima na činjenicu kako je meni, zapravo, jebeno dobro u životu i zamjerkama temeljenima na zabludi da su svi moji osjećaji rezultanta preklapanja skupova svih naših postojećih odnosa. Znam da ovo zvuči kao klasičan woe-is-me raskorak vanjske stvarnosti i unutarnje realnosti, ali nekad me jednostavno pukne, čemu doprinosi i slutnja da se s melankolijom više ipak ne smijem družiti kao nekad, u starome studentskom stanu. Fleet Foxes, koliko se meni čini, smiju, a ja onda često posegnem za njihovim albumima kada odlučim opasno živjeti.

S jedne strane, oni su umjetnici, što ovom prigodom ne govorim ni s najmanjom dozom prezrivog podsmijeha, a to planiram i inače početi prakticirati, iako će to biti teško ispoštovati jednome rokeru u svijetu u kojem se krčanje prodaje za eksperimentalni artizam koji utabava nove staze. Umjetnici svoje muze imaju pravo tražiti na svim zamislivim mjestima, pogotovo ako će ih pronaći tamo gdje mi ostali, je li, više ne smijemo odlaziti i time nam osigurati bilo utjehu bilo zamjenu. Uz to, barem je šef benda Robin Pecknold još uvijek skoro klinjo, a koliko god isprepletene brade ostalih članova bile ni one ne uspijevaju prikriti njihove nježne dobi. Kao takav, u svojim srednjim dvadesetima taman se nalazi na prekretnici, čiji se jednom sukob a drugi put susret u stvaralaštvu Fleet Foxesa ponajprije čuje u plutajućem zvuku nesigurnosti u kojem čvrste odluke još uvijek nisu donesene. Impresionistički tekstovi efektno naznačuju baš te trenutke kada ne znamo zašto se osjećamo kako se osjećamo, iako zapravo ne govore o konkretnim dvojbama – žalim, ali Why in the night sky are the lights on? Why is the earth moving round the sun? iz ljupke ‘Blue Spotted Tail’ ipak doživljavam kao napušeno kvazimistificiranje s ciljem da se ulovi ženska, a ne kao aktivnu nedoumicu mladog čovjeka na pragu otkrića.

Nije, stoga, čudo da u tako postavljenom okviru, koji su Fleet Foxes izdjeljali od vječnih ostataka američke opuštenosti Laurel Canyona, britanske prog-folk pastoralnosti i nužne mjere urbane zbunjenosti Simona & Garfunkela jer, ipak, žive u kišnome gradu, najsnažniji otisak, a bome i utisak, ostavljaju iznenađenja u vidu plastičnih tragova stvarnog života. Djevojka iz himne ‘Mykonos’ će mir nakon kaotične svađe potražiti krstarenjem Mediteranom, a brat u možda i ponajvećem hitu benda ‘Blue Ridge Mountains’ propušta let, što izgleda potpuno nadrealno u svijetu pjesme i albuma koji zvuče kao snimljeni na prvi Alvin fonograf, ako je taj u ponudi uopće imao tu funkciju. U tim se dvjema pjesmama, za razliku od većinske mirnoće ostatka, isprva sramežljivo, a onda vrlo brzo i izravno, pojavljuje dobrodošla, poletna živost, a život obogaćen živošću ipak je nekako bliži svojoj definiciji. Ili sam to samo ja? Na sinoćnjem koncertu Fleet Foxesa u krcatoj Tvornici (iskrena ljubav, koliko se moglo zaključiti po doista ekstatičnoj reakciji) baš su one, uz bajkoviti madrigal ‘White Winter Hymnal’ čiji je repetitivan uvod dušu dao za zborno pjevanje svih okupljenih, označile vrhunce, odnosno momente u kojima namjera benda, koliko god plemenita i pohvalna inače bila, nije sama sebi pucala u noge.

Jer, te su dvije pjesme konkretnog proživljenog iskustva, u kojem minuciozan autor, kakav Pecknold jest, uočava i odbljesak nekih starih istina i traganja, što pjesme automatski čini opipljivijima od onih koje su plod isključivo razmišljanja o smislu života, negdje u zabačenoj kolibi. Ne kažem da bi Pecknold trebao prestati razmišljati, nedajbože, kažem samo da se pjesme sastavljene od ukroćene eteričnosti, kao što su ‘Bedouin Dress’ ili ‘English House’ (iako mi slatki refren whoooa my love uvijek slomi srce), uživo mogu malo raspasti, odnosno razletjeti prostorijom, pa je logično da ih ne mogu svi čvrsto uhvatiti. Razmišljanju se, naprosto, moramo prepustiti, a barem iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti da uloženo vrijeme ne jamči uzvratom kvalitete proizvoda. Pastoralna idila Fleet Foxesa zvuči odlično ne samo u ideji, nego i na studijskim izdanjima, odličnom EP-ju ‘Sun Giant’, sjajnom eponimnom debiju i nešto slabijem ali i dalje dobrome aktualnom ‘Helplessness Blues’, ali i ona zahtijeva da joj se potpunije posvetimo. Da sad odem negdje u Gorski kotar u nečiju vikendicu, provesti nekoliko dana izvan užurbane vreve gradskih ulica (koju ja, inače, obožavam, ali ostanite sa mnom u svrhu efektnosti primjera), ne bih se opustio u trenu skidanja ruksaka s leđa i vješanja jakne na lovački trofej na zidu. Nekoliko sati prešaltavanja bilo bi mi nužno da se stvore minimalni uvjeti u kojima vikendica može odraditi svoju čaroliju.

Jučer mi je za to trebalo nekih pola sata, jer me čak ni ‘Mykonos’, inače odlično smještena u set listu jer je uvijek dobro pjesmu koju svi očekuju izvesti čim prije i prepustiti se svojem planu, nije osvojila do kraja. Kroz tih prvih pola sata činilo se kako doista nema smisla očekivati živi spektakl od benda prema kojem su čak i The Mamas & The Papas opaki mamojepci na golemim motorima, iako sam prije tri godine baš uživao na festivalu u Göteborgu. Samo, jedno je kondenziranih četrdesetak minuta, a nešto sasvim drugo cjelovečernji nastup specifične dramatske strukture. Velike pauze između pjesama i prekardašeno ugađanje instrumenata uspijevali su zauzdati i nagovještaj leta nakon što bi se u onim rijetkim energičnijim trenucima Foxesi dotakli i teritorija jednih Band Of Horses. Srećom, upravo negdje po sredini koncerta, na potezu od ‘Your Protector’ do ‘He Doesn’t Know Why’, sam bend je zajahao svojeg vranca, doduše pripitomljenog, a i ja sam se osobno uljuljkao u ugodno meškoljenje iz kakvog me nije prenula niti nebeska/iritantna ‘The Shrine/An Argument’ i njezin zavijajući kraj. Iz svijeta urednih okućnica i pitke kišnice ne može vas, prijatelji, izvesti pokušaj jazz-freakouta, mada je ona iritantna cura iza mene nestvarno pištavog glasa čak i krenula u orijentalno uvijanje. O, bože…

Sličan problem, ali ipak na znatno nižoj prečki kvalitativne ljestvice, sinoć je imala i Alela Diane, nastupajući u svojstvu predgrupe. Njezina varijanta tradicionalnih formi countryja i folka jest muzika koja bi meni načelno morala odgovarati, samo što mi sinoć uopće nije odgovorila, ni na jedno postavljeno pitanje. Najbolja je bila u pjesmama kada bi se njoj i pratnji oca i muža pridružila i pokoja lija, neilyoungoliki bubnjar Joshua Tillman ili babyface Skyler Skjelset, što je potpuno logično jer su njih dvojica, baš kao i ostatak benda, frajeri koji ne sviraju samo svoje instrumente, nego i ono što pjesme od njih traže. U tome je smislu jedina zamjerka koja doista drži vodu izbor da pjesme ne teku jedna iz druge, što bi prilično skladno povezalo pjesme u čijoj pozadini ionako povremeno zažubori kakva rječica, nego maratonsko (svaka sekunda u tom je kontekstu kao sat!) naštimavanje i koncentriranje na slijedeću stvar. Pjesme Fleet Foxesa ne traže rock i njegovu energiju, ali ni pop i njegov polet, i te kategorije svatko od nas, ako ih uopće podnosi, treba potražiti na drugim adresama. One su ugodne, smirene, kontemplativne, dorađene, precizne, mekane i nježne, samo što su te osobine po svojoj prirodi barem djelomično suzdržane i mogu se previdjeti u direktnom kontaktu. Kod kuće ih slušamo posvećeno ili kao sigurnu zaštitnu mrežu, i u njima tada doista možemo čuti sve što želimo, slobodniji smo i pozvaniji na istraživanje. Uživo od njih dobivamo tek ono što daju, što može biti apsolutno sve, ali nekad nam nije dovoljno ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što smo navikli u njihovo ime sami sebi poklanjati i ono što u njima ne postoji. Set lista: The Plains/Bitter Dancer – Mykonos – English House – Battery Kinzie – Bedouin Dress – Sim Sala Bim – Your Protector – White Winter Hymnal – Ragged Wood – He Doesn’t Know Why – Lorelai – The Shrine/An Argument – Blue Spotted Tail – Grown Ocean – BIS: Sun It Rises – Blue Ridge Mountains – Helplessness Blues

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: