Supreme birthday bash

by

Nemoguće je izbrojiti na koliko ste mjesta dosad, tijekom svih ovih godina, imali prilike čitati ili u kojim sve prigodama slušati o važnosti Blackouta, isprva samo radijske emisije a poslije i kišobrana cjelokupne scenske inicijative, za razvoj hip hopa ne samo u Hrvatskoj, nego i na području cijele bivše Jugoslavije u razdoblju nakon srpskih agresija. Pa ću se ja čvrsto potruditi ne otkrivati toplu vodu. Nemoguće je, zapravo, tu važnost uopće i izmjeriti. Phat Phillie i Frx su, mislim da slobodno smijem reći, izgradili našu scenu gotovo u potpunosti, pri čemu su iznimno rijetke pojave koje se u naš hip hop nisu upisivale jednim od dva puta – kroz Blackoutovu superviziju, ili odlučno usmjerene kontra njega. Ljudi iz Zagreba, koji su emisiju mogli slušati od samih početaka, zasigurno imaju zanimljivije priče o pionirskom razdoblju i, shodno tome, vjerojatno su u cijelu priču upućeniji od mene. Ja samo mogu ilustrirati koliki je uspjeh, zapravo gotovo nevjerojatan, Blackout ostvario u odnosu na pojedince koji vole muziku.

Naime, emisiju ja osobno uopće nisam slušao sve dok se krajem devetog mjeseca 1998. godine nisam preselio u Zagreb, pa mi je njezinih prvih pet godina bilo potpuna nepoznanica. Međutim, samo njezino postojanje na radijskim valovima doživio sam kao nešto potpuno normalno – s obzirom na to da me je ona u Zagrebu dočekala, doživljavao sam je kao nešto što je tu bilo oduvijek, ne zamarajući se stepenicama koje su ljudi iza projekta morali prijeći da bi do tadašnjeg nivoa došli. Potpuno normalno? U tome i jest kvaka, ako radijsku hip hop emisiju u kojoj slušaš najnovije američke stvari puštene u promet tek koji tjedan ranije, kao i skroz dobre pjesme na hrvatskom jeziku, potpuno normalnom smatraš u društveno-kulturnoj atmosferi u kojoj smo se tada svi skupa nalazili – Tuđman još živ, mp3 još u povojima – onda si ili ti sam Don Quijote ili je netko odradio opak posao. A ja se nikad nisam previše zavaravao ili zanosio, pa je onda očito o čemu se radi.

U Zagreb sam, dakle, iz Splita došao s velikim entuzijazmom za hip hop i tek dvadesetak albuma snimljenih na kazete, da bih se, posredstvom Blackoutova programa i sve redovitijih partyja, kroz godine potpuno navukao. Moja je priča s Blackoutom, tako, isključivo osobne prirode – koliko god cijenim sve ono što su napravili za hip hop u cjelini, meni je važnija činjenica da sam upravo u njihovom eteru prvi put čuo vječne favorite kao što su ‘Ms. Fat Booty’ ili ‘Izzo (H.O.V.A.)’ ili ‘Time’s Up’, u čijoj je premijernoj najavi Phillie odaslao shoutout Grgiću i meni, kao najvećim fanovima Jadakissa u gradu. S time da mi nipošto nismo bili jedini, u svakom je izdanju emisije netko bio pozdravljan, netko gostovao, netko spomenut, netko pozvan… Kao da je Phillie i osobno poznavao ili imao namjere upoznati svakoga tko u nas hip hop imalo voli, što je svakim danom rastuću scenu doista povezivalo, bivajući jednim od njezinih ključnih temelja. Priču o tome kako je na proljeće 2003. naša prekrasna, melankolična ‘Na pola puta’ (Grgić i Pavlov feat. Jose) bila puštena u čak četiri emisije zaredom tek ću, ponosno, spomenuti.

Blackout je sinoć, dakle, u svojem generalnom štabu u Aquariusu proslavio svoj osamnaesti rođendan i, kad već nisam to napravio uživo, sretan ću im rođendan čestitati sad, u tekstu. Neka ih bude još deset puta toliko! Iako sam posljednjih godina, uslijed promjena i nadogradnje osobnih hobija i interesa, ali i opadanja šireg interesa za hip hop zbog koje su, među ostalim, ukinuti kultni petci, malo prorijedio svoj tulumaški angažman, barem sam rođendane posjećivao redovito, što bih bio napravio i ove godine, čak i da su doveli zadnjeg bruklinskog anonimusa da nastupi zajedno s b-ligašima domicilne scene. Ali nisu. Doveli su čovjeka koji bi, po svim kriterijima i prosudbama, kao i po svačijim osobnim preferencijama, trebao imati osigurano mjesto u svakoj priči o deset najboljih MC-ja svih vremena. Ghostface Killah! Najpraviji od pravih, Geoffrey Chaucer kvartovske hustle’n’grind igre, prljavi Toney, gospodar rime, čovjek čije bismo ime komotno smjeli uzeti u razmatranje kad odlučimo da izrazu flow treba ribrending.

Ghostface Killah je toliko dobar i toliko kul da mi je nepatvoreni klinački ushit izazvan najavom njegova dolaska u drugi plan bacio i sasvim opravdan skepticizam po pitanju živih hip hop koncerata američkih repera, jer se čak i njegovi kolege iz Wu-Tanga u nas nisu posebno proslavili, zanemarimo li RZA-u koji je 2003. u Tvornici razorio kako spada. Kad sam se već gore počeo kurčiti literarnim asocijacijama, parafrazirat ću i starog Lava tvrdnjom da su svi dobri hip hop koncerti dobri na svoj način, a svi loši su loši u istom smislu. Uvijek se pozdravlja pale vojnike, pa ko puši travu, jeeee, ajmo ruke livo desno, di su pravi mamojebci, Croatia is the shit, bla bla, truć ser… Lako za to što se ove dosadne priče ponavljaju kao na tvorničkoj traci, pravi se problem pojavi onda kada ova disciplina ispuni skoro polovicu koncertne minutaže. A vjerujte mi da sam takvih koncerata vidio i previše. Ruku na srce, nije ni Ghostface bio imun na zarazu – i kako će? – ali te su se umobolnosti pojavljivale ili u pauzama gotovo dvadesetominutnih blokova neprekinutog repanja ili čak i tijekom instrumentalnih uvoda pjesama koje su sačinjavale te medleyje. To još i mogu podnijeti.

Praćen pouzdanim Trife Da Godom i još jednim, meni neidentificiranim likom, Ghostface je na scenu uletio pun swaga, kula, energije i rima, pokazujući da uvjerljivost svojeg flowa ne duguje nikakvim studijskim trikovima, nego vlastitoj prirodnoj nadarenosti, koju je tijekom aktivnih godina kanalizirao u sredstvo kojim može doslovno sve. Moram priznati da mi je to osobno ponekad čak i znalo zasmetati, jer bih uživajući u tome sjajnom plačljivo-frajerskom stilu često zaboravljao obratiti pažnju na tekstove. A ni u toj kategoriji Ghostface nema dovoljno pravih takmaca. Uživo, situacija se donekle obrće, jer tekstove ili već znaš napamet otprije ili ih nećeš ni naučiti – u takvoj konstelaciji snaga upečatljiv je flow doista nužan za nepomućen užitak. Tijekom uvodnih dvadeset minuta, u kojima su posebno zasjale ‘Ice Cream’ i manje poznata ali itekako prikladna ‘We Celebrate’, Ghostface je zvučao kao skinut s ploče, da bi se, kako je koncert odmicao, njegov glas ipak lagano gubio, odnosno mijenjao u nešto promukliju varijantu. Naravno, izlišno je spominjati da nikakvog gubitka ritma ili daha nije bilo.

Kombinirajući pjesme sa svojih samostalnih albuma, kultne stvari domicilne bande i solo pjesme svojih suboraca, Ghostface se prošetao kroz cijelu karijeru, istodobno dajući i sasvim lijep prikaz real-NY-shit hip hopa uopće u razdoblju posljednjih dvadesetak godina. Počast svojim mrtvim i živim prijateljima odradio je izvođenjem himni kao što su GZA-ina ‘Liquid Swords’ ili ODB-jeva ‘Shimmy Shimmy Ya’, dok je za izvedbu klasika ‘Protect Ya Neck’ na stage pozvao momke iz publike, da odrepaju odgovarajuće kitice. Jedan od njih je bio izrazito dobar, priznajem, ali takvi me eksperimenti načelno nerviraju. Poštujem želju za zajedništvom i dijeljenjem, ali ja sam došao slušati zvijezdu, a ne neke klince, od kojih ionako bolje repam. Riječ! Ako već netko treba gostovati, neka to onda bude Killah Priest, član šire Wu-familije, koji je sinoć izveo svoju sjajnu ‘B.I.B.L.E.’ i još se malo besciljno muvao po pozornici – nije da bi koncert bez njega patio, ali nije prika koncertu ništa ni oduzeo, onako nabrijan i inspiriran. Kad već putuje besplatno, neka zaradi barem doručak!

Najbolji dio koncerta, naravno, otpao je na izvođenje pjesama s Ghostfaceova najboljeg albuma ‘Supreme Clientele’, još uvijek jednog od definirajućih klasika razdoblja koje ja osobno, u inat povijesti i čru-znalcima, nazivam  pravim zlatnim dobom hip hopa, razdoblja s prijelaza tisućljeća. Čuli smo fantastične verzije hitova ‘Nutmeg’ i ‘Cherchez LaGhost’, ali i deep-cut dragulje ‘Child’s Play’ i ‘Ghost Deini’, od kojih mi je ova druga označila osobni vrhunac svirke. Hm, svirke ipak ne paše… Kakogod, unatoč tome što je jedan od najpostojanijih i najprofesionalnijih američkih repera underground orijentacije, koji je nizom albuma uspostavio izuzetno visok prosjek uboda, ni Ghostface ipak nije svemoguć, ili barem cijepljen od klasičnih boljki podupiranja ekipe i ljute hiper-produktivnosti, pa smo u pauzama između totema ‘Wu-Tang Clan Ain’t Nuthing Ta Fuck Wit’ i ‘C.R.E.A.M.’ bili primorani slušati i mixtape-opskuru ‘Smith Brothers’ ili po osobnom sudu manje uspjelu ‘Holla’, da ljigavo for-the-laydeez dodvoravanje uz ‘No No No’ Dawn Penn i ne spominjem. Srećom, koncert je kraju priveden uz još kvalitetne glavobolne head-noddin’ akcije, na čelu s legendarnom paranojom ‘I Can’t Go To Sleep’, pa su svi segmenti koncerta koji su zavrijedili barem sitnu zamjerku ostali u debeloj sjeni.

Blackoute, sretan rođendan! I hvala na poklonu.

Jedan odgovor to “Supreme birthday bash”

  1. zoki m. Says:

    rza i meth/red su razorili, a ghost i rae su proveli po sat vremena na bini pokusavajuci skuzit znaju li u kroejša engleski i kuže li oni uopće what i’m talkin’ about. bzvznjaci.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: