Malo mrtvih

by

Ako ne znaš svirati, piši recenzije! Stara narodna maksima koja je svima nama bez apsolutnog sluha i sprinterskih prstiju omogućila nekakav vid aktivnijeg sudjelovanja u muzičkoj sceni istodobno je i dušu dala za razotkrivanje spoznajnih limita svih nas piskarala koji mislimo da smo uhvatili boga za gitaru. Što god ja napisao, uvijek mi možete prigovoriti kako je lakše suditi nego stvarati, pogotovo ako su moje instrumentalne vještine ispod nivoa onih čiji rad procjenjujem. U ovoj prigodi ćemo zanemariti činjenicu kako kvaliteta nije mjerilo vrijednosti, kao i onu kako sam doista opaki držač temeljnih akorda, i zaigrati vašu igru. Možda ja uopće ne bih trebao pisati o najvećoj većini žanrova i stilova. Ali, natrag u danu, u sezonama 2003. i 2004. bio sam najjebeniji freestyle mamojebac u državi. Ili barem jedan od dvojice.

Naime, u sklopu promocije filma ‘8 milja’, Blackout je 2003. godine u Aquariusu organizirao prvo veliko natjecanje u MC freestyle battleu, na kojem sam sa zemljom sastavio četiri nesretnika i u finalu izgubio od kultnog Špice, odnosno Magellana, ili kako li se već majstor danas zove. Bio sam bolji cijeli turnir, još se i danas prepričavaju pamtljive lajne mojih ubojstava, i čak sam i u finalu u prvoj rundi bio jači. Samo, pobjednik se odlučivao klasičnim uličnim principom odobravanja publike, a kao faca iz Splita nisam imao šanse pobijediti lokalnog tipa i njegovih 300 frendova/poklonika/članova rodbine u klubu. U drugoj rundi finala me dobio. Vidi se kako sam poraz uspio preboljeti, zar ne?

Svejedno, ako išta znam, znam repati i fristajlati, napisati tekst i procijeniti mu težinu i kvalitetu, dakle, sve što ima veze s verbalnim izražavanjem u hip-hopu moje je dvorište, na kojem se još uvijek vrti kolo bicikle dječaka koji se povukao u haustor da se ne bi našao usred dilerskog obračuna. Buraz. Tko onda od mene pozvaniji da kaže koju o sinoć u Tvornici održanome zagrebačkom susretu regionalnog Red Bullovog natjecanja u betlanju, s kojeg će najbolja petorica otići u Sarajevo i pridružiti se najboljima iz Bosne i Srbije? Nitko pozvaniji ali i svi sretniji, jer mi je jako žao primijetiti kako se nivo u odnosu na period od prije desetak godina osjetno snizio.

Ne kažem da nije bilo jako dobrih, čak i odličnih fristajlera – konačni zasluženi pobjednik Adam je od početka do kraja držao visoku razinu, uspijevajući nadoknaditi minus činjenice kako je svojim previše bahatim stavom i imidžem cajkaroša izgledao kao netko kome u klubu ove večeri nije mjesto. Ja za takve uvijek volim navijati, prisjećajući se svoje zelene plišane majice s kojom sam bio stigao do finala. Zasluženo slavlje okaljalo mu je samo prelaženje ionako tanke granice prihvatljivosti kada je u finalu simpatičnog Rimu, Osječanina rođenog s cerebralnom paralizom ali i mozgom koji radi dvjesto na sat, nekoliko puta vrijeđao na osnovi hoda i izgleda. Mislim, jebiga, ne dolazi u kavez ako ti smeta tigar, ali publika je u nekoliko navrata oštro protestirala njegovim verbalnim polu-doskočicama. Rima, s druge strane, nije pokazivao da mu to smeta, vjerojatno i sam svjestan da je prvi krug, protiv zanimljivog Pendreka, dobio na nekakvu varijantu žirijeva suosjećanja.

Četvrtfinale i polufinale, međutim, Rima je, nakon što se malo opustio, potpuno razorio, za razliku od Adama koji je u drugom krugu (mislim, nisam stoposto siguran, jer nisam ništa zapisivao, a većina izravnih dvoboja bila je potpuno dosadna; loši MC-ji se loše kurče i inate, bez rima, bez ritma, bez flowa, bez ičega) muku mučio sa Suicidalom, mojim starim znancem i inače skroz kul momkom, kojemu jedini problem predstavlja prevelika uživljenost. Da se može kontrolirati i da mu je stalo samo mrvicu manje, da se na njemu ne vidi kako će se ubiti ako izgubi, vjerujem da bi lakoćom zadržao fokus i smlavio protivnika, a ovako se gubio kako su reprizne runde odmicale. Okej, moj glas ima i zato što je te opjevane 2003. naprosto ubio Špicu koji je bio prošao na kredit publike i poslije se neviđeno dignuo.

Od repera ću spomenuti još samo dvojicu Splićana, jedan se zove Aki, drugog nisam zapamtio i nije mi ni na kraj pameti provjeravati po netu. Zašto? Pa, brale, ne zna se koji je bio gori. Ljudi, ako već vas nije sram zbog sebe samih, dajte nemojte mi sramotiti grad, lijepo molim. Trešeta se nekad igra na tko manje, nekad tko više, ovi su sinoć fristajlali kao da igraju na tko će izgubiti, samo ni tome nisu bili previše vični. Šteta. Šteta je bila i to što je u ovom natjecanju odluka prolaska dalje na žiriju, što možda i ne bi bio problem da je žiri u sastavu Phat Phillie, Kanđžija i Koolade, sve redom imenčine našeg hip-hopa, malo češće pokazivao nešto drugo osim želje da se nikome ne zamjeri. Gotovo su im sve odluke, osim spomenutog eliminiranja Pendreka, bile na mjestu, ali broj drugih, trećih i četvrtih rundi, uslijed njihove neodlučnosti, prevršio je svaku mjeru. Znam da je atraktivno slušati dva dobra borca kako se pljuju i dalje, ali ovaj se vid rješavanja sinoć češće koristio u slučajevima kada se nije znalo tko je gori, što bi bilo posebno jadno.

Kao iskusni poznavatelj, mogu prigovoriti i strukturnim nelogičnostima. Naime, poenta MC battlea je međusobno vrijeđanje i spuštanje – kome to smeta, neka ne dolazi gledati. Isto tako, postoje razlike između freestylea i battlea, drugo nužno uključuje prvo, ali prvo ne podrazumijeva nužno drugo. Tako da u događaju organiziranom kao battle, a ne freestyle natjecanje, po meni nema mjesta tome da žiri natjecateljima zadaje teme na koje oni moraju fristajlati. Jasno je da takav pristup minorizira mogućnost tekstova pripremljenih unaprijed, ali meni osobno nije pretjerano zanimljivo slušati kako netko nemušto improvizira o Zdravku Mamiću ili narodnjacima. Jebite si mater međusobno i ja zadovoljan. Druga, znatno ozbiljnija stvar, bila je izbor beatova. Sistem inače funkcionira tako da DJ (sinoć legenda Oli Dobolli, osiguravač mojeg upada i VIP tretmana) vrti podloge manjih ili većih hitova, a sinoć su se vrtjeli samo Kooladeovi, čini mi se, isključivo novi i nepoznati beatovi. Dušu su dali za fristajlanje, svakako, ali jedna od najvećih atrakcija u betlanju, kao i krunski dokaz o stvarnom stvaranju rima na licu mjesta, jest igranje riječima na naslov pjesme čiji beat jašeš. Toga je sinoć bolno nedostajalo.

U popratnom programu nastupila je nekolicina poznatijih i manje poznatih repera, izvodeći dvije do tri stvari, od kojih sam sa iskrenim zanimanjem poslušao samo legendarnog Generala Wooa. Glas ostaje glas. A ja se pretvaram u tipove koji tvrde kako se najbolji nogomet igrao romantične 1954. i kako nakon prelaska Dylana na električnu struju pjesma više nije bila ista.

2 Odgovora to “Malo mrtvih”

  1. Matej Says:

    kad uključim sinestet ghetto blaster, lažni sami odustanu, pa nestaneš ko casper!

  2. Gogo Says:

    Čru det!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: