Praznici

by

Kao i svakome drugome više ili manje zaslužnome, jednom ili uvijek značajnome, raspuštenom pa nekoliko godina poslije nanovo sakupljenom bendu, i The Get Up Kidsima bi, iz perspektive mogućeg kaljanja zaslužnog mjesta u osobnim legendama svih emotivnih dečkića i curica, bilo bolje da se ovogodišnji album ‘These Are Rules’ nije snimio. Ne mislim da je riječ o ostvarenju znatno ispod prihvatljive razine, pristojnih pjesama doista ima, ali album svakako jest nekoliko prečaka na ljestvici niže od vrhunaca za koje svi koji su se ikad utapali u srčanim vrtuljcima ‘Four Minute Mile’ ili ‘Something To Write Home About’ znaju kako su (bili) u domašaju benda. The Get Up Kids, k tome, upravo s obzirom na taj neobuzdani tinejdžerski zvuk, pa, ruku na srce, i na to prokleto definirajuće ime, sebi ne bi smjeli dopustiti odrastanje, odnosno, barem ne one negativne konotacije tog procesa. Vidjevši ih uživo sinoć u solidno popunjenoj Močvari (150-200 ljudi) primijetio sam kilograme i sijede viška, možda čak i spremnike energije manjka, ali se još jednom potvrdilo i mene razveselilo ono što posljednjih godina živim i sam. Odrastanje ne podrazumijeva gubitak strasti prema muzici, i, zapravo nimalo paradoksalno, često se dogodi da radare više ne usmjerava prema eklektičnoj, ozbiljnoj, muzici za odrasle, nego stišće rikverc i vraća nas u doba koje je lako idealizirati.

The Get Up Kids su sinoć svirali s guštom i veseljem od kojih je golem dio nedvojbeno bio onaj standardne prirode ponovnog proživljavanja dana ponosa, slave, pokvarenih kombija, ustajalih sendviča i neopranih gaća, ali je barem nešto sitno otpalo na račun konkretne publike. Moglo je biti i više ljudi, istina, pogotovo u usporedbi s epskim koncertom na istom mjestu prije jedanaest godina, ali gotovo da nije moglo biti više oduševljenih fanova, koji su posebnu vezu s bendom ostvarili odmah tijekom prvih akorda uvodne ‘Holiday’. Kada je već album koji ta pjesma otvara čisto zlato, imali smo se sve pravo nadati da će biti i koncert, i nadanja nisu ostala iznevjerena. Dok su bili mladići koji su svaku svoju emociju vezanu za cure, ili ono malo nevezanih, pretvarali u pjesme, The Get Up Kids su svoju muziku svirali istim takvim dječacima, spremnima u svojim nježnim godinama posebnim djevojkama dati svu svoju ljubav. Do danas jesu donekle odrasli – ali, opet, ne previše, gitarist Jim Suptic danas slavi 34. rođendan, što ipak nije toliko strašno – ali su se promijenili samo za izvanjska iskustva, i svoje melodije u obliku šećerne pjene i tekstove pune najkul posveta na poklonima za Valentinovo sviraju kako istim tipovima današnjih tinejdžera, tako i onim istim facama koji smo ih voljeli i tad, ja osobno taman po upisu faksulteta. Nekad sam bio spreman dati nekome svu svoju ljubav, isti sam i danas, samo što se možda negdje duboko u sebi nadam da sve ponuđeno neće biti i uzeto, da će neokrznuta ostati komora bijesne nevjerice iz koje se mogu, prisjećajući se tužnih trenutaka, na sav glas derati How could you do this to me?, iz sinoć posebno prekrasne ‘Red Letter Day’.

Dakle, svakodnevnim obavezama nepomućeni koncept već je precizno naznačen imenima dvaju spomenutih pjesama, a praznično je uživanje bend stvorio izvođenjem čitavog niza starih klasika iz vremena u kojem emo nije signalizirao loše frizure i našminkane frajerčiće, nego lijepu muziku dječaraca kakve baš ne biste pozvali da vam čuvaju leđa u tučnjavi, ali ispred kojih se ne biste ni sramili pustiti suzu bivajući u epicentru nesretne zaljubljenosti. Takvih je drama u mojem životu, nasreću, danas nestalo, ali pjesme koje su im tada svirale na soundtracku i dalje su neki od najslađih zvukova koje sam ikad čuo. Gore spomenutog, fantastičnog albuma ‘Something To Write Home About’ odsvirane su čak dvije trećine, uključujući i omiljenu mi ‘I’m A Loner Dottie, A Rebel’, a u repertoaru koji je favorizirao bendov katalog još iz devedesetih nisu neugodno stršile ni pjesme s aktualnog izdanja. Sintićem poduprte pjesme kao što su ‘Shatter Your Lungs’ ili ‘Automatic’ ipak više pristaju imenima tipa The Killers ili čak i Fall Out Boy, ali kao predah između eksplozivnih gitarijadica nisu izazivale previše negodovanja. ‘Regent’s Court’, uz to, čak i zvuči kao The Strokes, što ponekim gorljivijim fanovima možda jest jednako udaljeno od esencije bendova identiteta, ali meni paše prilično lijepo. Naravno, prave stvari za ples i lupanje šakama u zrak one su iz prvotne stvaralačke faze, a odlučiti se je li bolja bila Supticova solo ‘Campfire Kansas’ ili Matthew Pryor potpuno posvećen akciji u ‘Action & Action’ nije jednostavna stvar.

Po povratku na bis, na kojem je Luka iz predgrupe Kino klub (uhvatio sam im tek tri pjesme, zbog frke na ulazu kad sam skužio da sam sa sobom ponio krivu ulaznicu, jer i ova za jučerašnji koncert i ona za Scorpios sljedeće subote izgledaju gotovo identično – već drugi koncert zaredom neka komplikacija, nešto se čudno zbiva, kao da nisam fokusiran ili je na mene bačen urok. Hm, da prestanem gledati ‘True Blood’?) čak i poveo raju u zborno pjevanje ‘Sretan rođendan’, The Get Up Kids su predstavili svoje dvije ekstremne varijante. Prvo je Matthew sam odsvirao šonjer-core himnu za upaljače i zaslone mobitela ‘Out Of Reach’, da bi se vrlo brzo cijeli bend raspištoljio i survao u obradu opskurne The Replacements zajebancije ‘Beer For Breakfast’. Znam da su je objavili još na ‘Eudori’, ali nisam joj se usudio nadati, pa se od ekstaze potpunog raspašoja nisam sjetio zapisivati set listu bisa, pa ćete dolje vidjeti da mi fali jedna pjesma, odsvirana prije neočekivane finalne obrade Blurove ‘Girls & Boys’. Nisu je svirali ni s najmanje ironije, vidjelo se da im je pjesma doista draga, pa sam im morao zabilježiti i bodove stručnosti, ali i odvažnosti sviranja disko-simbola britpopa ekipi koju su s punim pravom smjeli očekivati kao panksičnu, te, stoga, ne baš pretjerano otvoreno egzibiciji ovog tipa. Sve je to, međutim, ista muzika, odnosno, dolazi iz istog mjesta, kaže vam mudri čiča Gogo.

U pjesmi imenjakinji ovog divnog benda, R.E.M. su tamo 1988. godine pjevali kako snovi kompliciraju njihove živote. Istina, svima nam se dogodi da želimo nešto ili nekoga a da je ta težnja neostvariva, pa nam se ono što živimo čini manje uzbudljivim, manje zabavnim, manje poticajnim. Bilo bi nam lakše pomiriti se sa situacijom, ali provođenje mudrih savjeta u djelotvornu aktivnost nije uvijek jednostavno. U istoj su pjesmi, međutim, R.E.M. pjevali i kako snovi dopunjuju njihove živote, što je posebno istinito upravo u slučaju opsesivnih obožavatelja muzike za koje se često čini da žive manje u stvarnosti, a više kroz svoje omiljene pjesme. Jednom sam sigurno i sam bio takav, i melodičan indie pankić The Get Up Kidsa bio mi je jedan od najobzirnijih stanodavaca. Volim vjerovati da sam do danas barem malo sazrio, ali postoje i trenuci u kojima mi ta pretpostavljena odraslost smeta. Najbolja stvar vezana za sinoćnji koncert je što sam u njemu mogao potpuno uživati bez ikakvog uživljavanja u nešto što (više) nisam. Izgleda da su The Get Up Kids još uvijek živi, zdravi i jednako dragi. Set lista: Holiday – I’m A Loner Dottie, A Rebel – Regent’s Court – Action & Action – No Love – Automatic – Red Letter Day – Overdue – Shatter Your Lungs – Woodson – Shorty – Pararelevant – Close To Home – Holy Roman – Campfire Kansas – Rememorable – Don’t Hate Me – Walking On A Wire – BIS: Out Of Reach – I’ll Catch You – Beer For Breakfast – Ten Minutes – Coming Clean – Girls & Boys

Jedan odgovor to “Praznici”

  1. Gogo Says:

    Pjesma koja je falila je Coming Clean, upozorila Petra u komentarima Potliste. Tenks!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: