Najbolji koncert na kojem (ni)sam bio

by

Tko to kaže, tko to laže, Slovenija je mala? Dva nam je sata kašnjenja i propuštanje četiri sedmine (cirka, trajalo je od 20.10 do 23.35, mi stigli točno u 22) koncerta dala. E, da, iako je četveročlana ekipa Zagreb u petak napustila već debelo do 16 sati, i po svim logikama i nelogikama imala na bacanje vremena za stići u Beč do početka večernjega koncerta i pankerskog tamburanja The Revival Tour (lijepo je rekla ulaznica: einlass 19, početak 20 sati), mi smo putem kiksali i izgubili dva sata i ko zna kolko već kilometara. U maniri Marka Popovića, koji je na posljednjem Eurobasketu jedini od naših igrao sa srcem, mudima i očajem, a poslije kapetanski na sebe preuzeo svu krivnju za ispadanje, drvlje i kamenje posut ću po sebi. Da, kriv sam što nisam vozača upitao zna li put dovoljno dobro. Da, kriv sam što nisam upitao imamo li isprintanu rutu puta. Da, kriv sam što nisam kupio i apdejtirao najnoviji GPS. Da, kriv sam što cijelim putem sa svojeg stražnjeg sjedišta nisam pratio table i oznake. Da, kriv sam što nisam uporno i dosadno ukazivao: pazi i skreni za Maribor. Pazi i skreni za Maribor! PAZI I SKRENI ZA MARIBOR! MARIBOOOOOOOOOOOOOOOOR!

Nisam, i nismo. Nego smo krenuli prema Ljubljani i onda kurčina. A kad nam je iz prvih redova bečke Arene (moj omiljeni inozemni koncertni prostor) stigla poruka da je koncert počeo, a mi smo još uvijek bili u Sloveniji – mislim, ne moram vam opisivati otužnu atmosferu u automobilu. Pogotovo što su svi suputnici (Trener Đira za volanom, polu-legenda Suljo koji bi prefiks izgubio da se nije negativno izražavao o Truckersima i The Hold Steady, te Mala Maja, uletjela kao Fitnićeva zamjena) bili napaljeni na Chucka Ragana, a jedino je meni na prvom mjestu bilo vidjeti Briana Fallona, pa sam se donekle skulirao, znajući da je moj favorit ipak najveća zvijezda i da bi trebao svirati posljednji od četvorice. Naravno, htio sam ja vidjeti i Ragana, i Dana Andriana, koji ima baš krasan, osvježavajući albumčić, te kulera Davea Hausea, ali lista mojih prioriteta bila je jasna. Đira je potom nagazio gas, više se nismo gubili i pred Arenu smo stigli taman da stignem naručiti pivo, poslušati finalnu pjesmu Andrianova seta, lijepu ‘The Last Day We Ever Close Our Eyes’, te se posvetiti Fallonovu nastupu.

Samo, prvih mi se nekoliko pjesama bilo izrazito teško potpuno opustiti i prepustiti muzici, jer su se u glavi još uvijek rojile misli o kašnjenju, imperativ doznavanja koga smo sve propustili, što jesu a što nisu svirali, kalkulacije koliko će još vremena tamburanje trajati i hoće li se put naposljetku ipak isplatiti i slično. Volim imati barem malo vremena, stići petnaestak minuta prije početka, uhvatiti zrak i iza sebe ostaviti sve dnevne brige i preokupacije. Jedino se tako muzici posvetim bez ostatka. Dok sam ovdje uspio uhvatiti to blaženo stanje svijesti, Fallon i kolega mu Ian Perkins već su bili na posljednjoj pjesmi iz repertoara The Horrible Crowes, koji je osigurao uvodni Brianov mini-set. ‘Crush’ mi od te tri svirane jest najdraža, ali mi je ipak prilično žao što su tik uz mene ‘Black Betty & The Moon’ i ‘Ladykiller’ prohujale bez rukovanja. Ali, zna Brian odakle mu, ajde, možda ne baš pare, ali barem rokerski krediti, pa se nakon toga sam zaputio u sićušan, ali sladak presjek kataloga The Gaslight Anthem, u kojem su svoje mjesto našle pjesme sa svih četiriju izdanja. ‘Old Haunts’ je možda i trebala prepustiti svoju poziciju nekom klasiku, ali ‘Boomboxes And Dictionaries’ i ‘1930’ su zvučale jednako odlučno kao i u bendovskim verzijama, a glupo bi bilo izostavljati ‘American Slang’. Ostavljen sam na vjetrometini, Brian nije uspio zamaskirati činjenicu kako mu glas uživo ne uspijeva uvijek doseći više registre, ali strastveno udaranje akustare i ostajanje na pravoj strani granice prihvatljivosti glupiranja i potvrđivanja statusa rock-zvijezde pričama o druženju s Bossom taj su nedostatak činile tek šarmantnim dokazom ukotvljenosti u stvarnost. Prekrasne verzije dvaju mojih pa možda i najdražih pjesama ne samo benda, nego čovječanstva, ‘Here’s Lookin At You, Kid’ i ‘Blue Jeans & White T-Shirts’, rastopile su me u lokvicu sakersko-rokerske teen romantike, što se dogodi ama baš svaki put kada ih slušam, a posebno u ovakvoj, izravnoj komunikaciji.

Pravo iznenađenje, međutim, Fallon nije izazvao izvlačenjem iz rukava nekih svojih starih stvari, nego obradama još starijih pjesama, za koje barem ja osobno pojma nisam imao da ih ikad običava svirati. Ovaj put je potpuno zaobišao standardan punk-rock bazen iz kojeg crpi većinu svojih stavova i ideja (Social Distortion, The Bouncing Souls…) i okrenuo se svojim novopronađenim korijenima klasičnog all-american kantautora, za što nema bolje veze od one kanadske. ‘Heart Of Gold’ i ‘Rockin’ In The Free World’ vjerojatnu jesu Neilove najizlizanije pjesme, ali brate, još uvijek jesu i neke od najboljih, i spojene s neočekivanošću pojavljivanja razorile su me koliko i davna otkrivanja njihovih originalnih inkarnacija. Kad je Chuck ispalio strijelu ravno u moje srce prepoznatljivim rifom usne harmonike s početka ‘Heart Of Gold’, doista sam pomislio da haluciniram, a kad su odrješito a ipak bešavno prešli u drugi dio medleyja skroz sam zaboravio na sve pizdarije i probleme oko dolaska.

Na koje me odmah po tom podsjetio fenomenalan ekipni bis, na kojem su četiri imena s plakata, instant kultni brkajlija/dugajlija na kontrabasu Joe Ginsberg i, izgleda ravno iz močvara Everglades, violinist Joe Gaunt pokazali kako sinergija različitih talenata doista jest više od pukog spoja pojedinačnih vrijednosti. Iako ga doista cijenim, mislim da se Dan Andriano svojim soft-popom u ovo društvo derača kojima dok pjevaju iskaču vratne žile i vezuju mornarske čvorove oko ušiju publike nije najbolje uklopio, za razliku od Davea Hausea koji je naprosto briljirao izvodeći sjajnu ‘The Bridge’ svojih The Loved Ones i legendarnu ‘Trusty Chords’ Chuckovih Hot Water Music. Priznanje: jedno sam vrijeme ozbiljno razmišljao o tetoviranju prvog stiha refrena, ali sam kao pravi mačo muškarac zaključio da bi se isti mogao protumačiti kao pičkasto emo sranje, ako promatrač i osobno ne poznaje tu lavinu gitarskog prkosa. Hause ima sjajan glas i odlične pjesme, i na njemu se najviše vidjela iskonska sreća putovanja i tulumarenja – jebiga, Andriano je tih i povučen, Ragan ovo radi svake godine, a Fallon je nekidan potpisao za Mercury. Totalno mi je krivo što mu nisam gledao cijeli nastup, ponajprije u svjetlu minornih šansi da se ikad opet sam nađe u našim krajevima. Ragana ćemo kad-tad vidjeti, pa će ‘California Burritos’ (prava himna pokreta, neplanski simbol) i ‘Revival Road’ (a mora se jedna pjesma napisati i s jasnim ciljevima) u mojim sjećanjima dobiti i dostojno društvo. Kako je bilo očito da se Chuckovim folkerskim petardama potpaljena i raspojasana publika teško može natjerati na povlačenje, Brian je nakon ‘The ’59 Sound’ večer zaključio svojevrsnim raritetom ‘She Loves You’, prikladnom odjavnom špicom ovog kantautorskog festivala.

Tehnički gledano, ispalo je da sam gledao sat i pol solo nastupa Briana Fallona kojemu se kroz dvadesetak odsviranih pjesama pridružilo i nekoliko prvoligaških gostiju iz konkurencije pankerskih Ibrica Jusića. Od toga teško mogu zamisliti išta bolje, istina, ali dobro se zna da poraze pamtimo dulje od pobjeda, pa je zasluženo oduševljenje viđenim i slušanim, ako već ne zamućeno, onda barem dodatno označeno upozoravajućom zvjezdicom. Barem dok se sljedećom prilikom ne uspijem revanširati.

2 Odgovora to “Najbolji koncert na kojem (ni)sam bio”

  1. max Says:

    ajme druškane, nešto si ga često pauzirao ovaj put…😉

  2. Hugin Says:

    Zadnji sam koji bi išta trebao komentirati, ali dobro izdresirani orangutan se može dovesti autom od Zagreba do Beča. Dovoljno je pogledati putokaz i skrenuti na zagrebačkoj zaobilaznici za Krapinu i Maribor, i onda još jednom poslije Graza prema Beču.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: