Kompleksnost je kompleksna

by

Pokušavajući se posljednjih tjedana pripremiti za ovogodišnju životnu rupu u obliku NBA utakmica i žalosnoga gledanja konačnog umiranja Steveove ere – ali, dok god Steve igra, ljepota ne umire, a ispred mene je internetski link – bacio sam se u nešto sustavnije proučavanje američkog nogometa. Već sam odavno skužio genijalnost tog sporta, samo što mi je ciljano navikavanje uspjelo pokazati tek koliko će mi nedostajati prava stvar, košarka. Da ne duljim, američki sam nogomet u ovaj osvrt uveo kao, rekao bih i potapšao se po ramenu, izvrsnu paralelu za muziku kakvu stvara John Vanderslice, koji je sinoć ponovno nastupio u polukružnoj dvorani Teatra &TD (moj prvi ovogodišnji koncert u toj dvorani – još do lani ovo bi zvučalo nezamislivo!), gotovo do u datum dvije godine poslije prvog posjeta. Pokaže li se usporedba neumjesnom ili polu-prokuhanom, bit će jasne dvije stvari. Prva je ta da su mi trice i blokovi još uvijek bliži od pass-igre i safetyja, a druga, koja je jasna i sama po sebi, govori kako John sinoć nije održao pretjerano inspirativan koncert, što je više rezultat tehničkih poteškoća negoli izostanka uvijek lijepe, decentne muzike. Naime, američki je nogomet, koliko ga ja smijem prosuđivati, spoj tehničko-taktičke predoziranosti iza koje stoji cijeli trust mozgova i čiste, potpune, gotovo nadljudske fizičke snage. Nacrtaj ti brainbanging akciju i ugradi kompjutere svim igračima negdje iza malog mozga, ali ako nemaš divove koji su uz to što lakoćom dižu po dva puna ormara sposobni još taj teret tegliti pedesetak metara brzinom dovoljnom za sprinterskog prvaka Hrvatske, prika, možeš se slikat! Slušajući bilo koji od brojnih albuma Johna Vanderslicea čut ćete studijskog kontrol-frika na djelu, minucioznog aranžera i razigranog skladatelja za kojeg me ni najmanje ne bi iznenadilo doznati da u biografiji ima i posjedovanje indeksa na nekakvoj serioznoj (riječ je iskorištena zato što zvuči ozbiljnije od ozbiljnoj) muzičkoj akademiji. Sve bi mu to, međutim, u razmaženom svijetu popularnog indieja – zapravo, baš sam debil, uopće ne bi, danas najviše i prolaze takvi bendovi, čijim članovima srce pukne tek kad im pukne žica na gitari ili čip u kompu – bilo uzalud da svoju studijsku nezaustavljivost ne pokreće tek kada za odskočnu dasku ima neizdrživu emociju, preplavljujuću impresiju ili čvrsti stav koji naprosto mora iznijeti. I sam sam često glasnogovornik škole koja podučava da se takve emocije moraju ispaliti bez pimplanja da bi ih nepatvorene mogla osjetiti i publika, ali što ako je prava istina donekle suprotna? Što ako se prava nijansa može uobličiti samo predanim istraživanjem i kopanjem do samog srca trenutka, ljuštenjem slojeva i naglašavanjem sitnica? Što? Nije što, nego tko, a taj tko je upravo John. Koji već cijelo desetljeće snima jako lijepe i ugodne albume, među kojima je meni najdraži ‘Romanian Names’ (iako još uvijek ne znam na koju se to točno srpsku obalu odnosi stih završne pjesme – Dunava? Ili je napisana prije crnogorske samostalnosti?), a u čijem se društvu ni aktualni ‘White Wilderness’ ne mora ništa sramiti. Koncerti koji se temelje na toliko naizgled komplicirano, detaljno strukturiranim pjesmama ipak su ponešto drukčija priča, što se sinoć osjetilo u nemogućnosti postizanja nužnog zamaha, kakav je Johnov pretprošlogodišnji zagrebački nastup uvrstilo među ponajbolje nastupe sezone. Problem s gitarom, problem s pojačalom, s čime već, i krhka atmosfera pukne, pogotovo što je Johnova muzika inače elegantna i zavodljiva, i dolazi iz svijeta u kojem ne postoje poteškoće tog tipa. Za nešto bogatiji zvuk nedostajao je i još jedan član benda, klavijaturist se ovaj put nije pridružio Johnu i majstorskom bubnjaru Jasonu, pa se tijekom nekoliko pjesama činilo kao da kroz njih puše vjetar i stvara ne baš poželjan propuh. ‘Too Much Time’, recimo, jest jedna od najljepših pjesama svih vremena, ali u ovom je ruhu zapravo tek podsjećala da to može biti. Johnov je šarm neporeciv, a njegova uživljenost neupitna, i susret s njim i velikim nizom divnih pjesama kao što su ‘White Dove’ ili ‘Sunken Union Boat’ ne može biti doli ugodan, ali od razgovora s dragim prijateljem kojeg nisi vidio koju godinu očekuješ obilno nadoknađivanje, ne standardnu šemu vrime-posal-sport-televizija, kakvu odrađujem s ljudima koje viđam svaki dan. Moglo je biti bolje, prije dvije godine i jest, ali mi uopće nije žao što sam bio.

6 Odgovora to “Kompleksnost je kompleksna”

  1. L.P. Says:

    Fakat, kompleksnost i gledanja i igranja američkog nogometa je fascinantna. Neki kažu da to nije sport za Europljane, da nemamo taj smisao za organiziranost koja se u tom sportu traži. Znači, na sljedećem kvizu Tiketa možemo očekivati pitanja o američkom nogometu.
    John sinoć možda nije postigao onaj stupanj emocije kojeg smo doživjeli prije dvije godine, ali nije niti ostao dužan. Ako postoji neko posebno čulo za harmoniju, onda na koncertima Johna Vanderslicea dolazi do izražaja.

  2. Matej Says:

    kaj fali običnom nogometu?

  3. Gogo Says:

    Termin u dvorani, Matej!

  4. Gogo Says:

    L.P. (ne mogu spojit inicijale nikako drukčije nego Lovel?), teško football u kvizu Tiketa, još ga ni ja potpuno ne kužim, a mene zanima. Ostatak bande ne.

  5. templar Says:

    čuj, daj tekst razdjeli u odlomke, ovako je grozno težak za čitati.

  6. Gogo Says:

    To mi je neko moje debilno pravilo, da razdjeljujem odlomke samo kad pauziram u pisanju, bilo zbog pišanja, drugog posla, poziva, bla bla… Kad odradim u komadu, onda je ovakav, čim se dignem prvi put u glavi je druga koncepcija pisanja. Ali potpuno si u pravu, trebao bih malo to prošejkat.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: