Tako sam zgotovio ljetne praznike

by

Još uvijek omamljeni vrhunskim pijanstvom Terranea, koji se već nakon prvog izdanja prometnuo u hrvatski naj festival, mnogi su se kolege muzikoljupci zaželjeli odmaranja ušiju i vraćanja u nešto ležerniji, uhvatljivi ritam, a i sam sam ovdje na Gorili jadikovao u tome smjeru. Samo, jedno je ishitrenost trenutnih odluka, temeljenih na potpunoj slomljenosti – Neću više nikad popit ništa u životu, majke mi! ili Znaš šta, dosta mi je muzike bar još misec dana, ako ne i do Fleet Foxesa – a nešto sasvim drugo neupitno životno opredjeljenje hranjenja srca i duše najkvalitetnijim sastojcima. Roditelji često mene i moje prijatelje zaskoče pitanjima o nužnosti konačnog uozbiljenja i preraspodjeli prioriteta, ali to čine ne shvaćajući da je muzika u rangu kruha, vode, ljubavi i narančaste lopte. Bez nje, i njih, nema života. Pa dok ste se vi vraćali doma, tročlana ekspedicija (Ugledni, Trener Đira i vaš reporter, poznat i kao Jedini koji donosi pravu istinu) iz Šibenika se u nedjelju odvezla u Zadar, na dugo iščekivani i u ovom kontekstu potpuno neočekivani prvi hrvatski nastup legendarnih The Bouncing Souls. Pitate se kako nam se dalo? Odgovorio sam maloprije. Što me sjeća i na razgovor koji sam koji dan nakon koncerta The Pogues vodio s jednim znancem, koji je ujedno i znanac većine etabliranijih muzičkih novinara u nas, i koji mi je rekao da su se sve te kucačke face tada žalile kako im je dosta koncerata ove sezone i da jedva čekaju ljeto, da se malo odmore. Ja i moji sudrugovi se umaramo bez koncerata. Zato mi i znamo, a oni ne.

Prema informacijama kojima raspolažem, a koje su valjda istinite s obzirom na to da nisu nimalo skandalozne, The Bouncing Soulsima su tijekom organizacije festivala bili pristupili i Terraneovci, da bi ih ovi odbili zbog već obećane i dogovorene svirke u Zadru. Naime, a zato sam koncert i okarakterizirao kao potpuno neočekivan, ovim se neumornim melodičarima još prošlog ljeta na evropskoj turneji prikrpao jedan hrvatski doživotni fan, uspio ih nagovoriti na turistički dolazak kod njega u Zadar, kao i na obećanje da dogodine moraju svirati i u nas. I, vidi vraga, obećanje nije bilo ludom radovanje, nego prva stepenica u konkretnoj organizaciji. Smješten na prekrasan Trg 5 bunara, uz doista vrhunski razglas kojem nije odmagalo ni potpuno sjajno akustičko okruženje, koncertu je nedostajalo samo jedno, nešto malo više publike. Jesam bio dvojio u poplavu zaljubljenika u specifični pop-punk benda, ali da se mogla prodati i koja ulaznica više (ako je bilo više od negdje 150 ljudi, nije od 180), mogla se. Doušnik sa scene, Ugledni, odmah je situaciju objasnio požalivši se da je to razlika metalaca i pankera, prvi uredno štede pare za svaku svirku, drugi uredno ne propuštaju srati kako je puno davati određeni novac za upad, kad se za iste pare ispred može fino piti. Ne želim se miješati. Guštao sam i ovako, čak me previše nisu utlačile ni predgrupe Rewolti (kompetentno melodično, ali hipijevštinu bosih nogu i ofucanih tekstova pjevača koji se ne bi bunio ni da zamijeni Zorana Mišića u Općoj opasnosti – čekaj, hm, čekaj… – ne mogu zanemariti) i Crasso De Odio (zajebanija banda pravovjernih pankerskih boraca, kojima je jedna pjesma čak zvučala nalik na ‘Casanova, Baby!’, a kod kojih mi je zasmetalo samo ono soliranje gitarista kad se i s drugom rukom ide po vratu gitare).

The Bouncing Souls se upravo nalaze na seriji svirki gdje u jednom gradu održe po četiri koncerta, na svakome svirajući po dva kompletna od svojih osam studijskih albuma, pa nije bilo sumnje o mogućnosti da se doista čuju ama baš sve stvari benda, i bend je to na određeni način i isporučio, od ‘Joe Lies (When He Cries)’ s debija do tek dvije pjesme s omiljenog mi ‘Ghosts On The Boardwalk’, plus dvije obrade, akustarom potpomognuta ‘Hybrid Moments’ Misfitsa i svojevrsno obećanje povratka za kraj, ‘We’re Coming Back’ od Cock Sparrer. Žanr koji su sebi prisvojili još prije dvadesetak godina, i kojem su do danas postali jedni od istaknutijih stjegonoša, ionako se vrti oko limitirane količine strukturalnih i izražajnih šema, ali maksimalne količine strasti i energije, pa nas ne treba čuditi određena zvučna ujednačenost gotovo svih pojedinih pjesama, samo što je ipak rijetko doživjeti ovoliko tečan koncertni flow kakvim su se u nešto malo manje od sat i pol The Bouncing Souls prošetali svojom karijerom. Priznajem da sam počesto imao dojam da je bend pomalo suzdržan, ali na razini pojedinih pjesama, bile to romantične ‘Sarah Saturday’ ili ‘Late Bloomer’, navijačke ‘¡Olé!’ ili ‘Here We Go’, ili jednostavno mi najdraže ‘Gasoline’ i ‘Hopeless Romantic’, nisam primjećivao nikakve utege oko nogu.

Greg Attonito je dokazani car, i svojim je imidžom košulje i šoumenske kravate te za žanr neuobičajenim tenorom odavao dojam mrtvog pijanog kuma na svadbi u četiri ujutro, ili tipa na team buildingu na karaokama, također jednako nakvašenog alkoholom. Samo što takvi najčešće nisu kadri napisati pjesmu poput ‘Lean On Sheena’, jel. Svojeg mekušavog frontmena ostatak je benda, koji čine nabildane zvijeri, štitio raspjevanim, melodičnim, veselim pankom koji posebno lijepo sjeda u toplu kolovosku večer, i koji je tek na dva ili tri mjesta bio toliko sprinterski ubrzan da se činilo kao da svaki od sviraca svira svoju pjesmu. U tim je trenucima Greg štitio njih (uopće prije nisam kužio koliko gitarist Pete Steinkopf sliči Džuki!), pojeći svoje slatkaste ode odrastanju i neodrastanju toliko uvjerljivo i uživljeno u patentiran mu papučarski trans da smetnji nije moglo biti. Tako da jest prava šteta što su se neki od prisutnih odlučili dokazivati na najdebilnije moguće načine i time posredno sramotiti i legendu. Okej, znam da je stage-diving (i eventualni crowd-surfing) tradicionalni element raspojasane svirke, pankerske ili koje druge, ali nekakva bi granica morala postojati. Neka skoči jedan tip, dva, tri, pet. Neka skoči dva, tri puta. Mislim, neka skoči. Ali, jebemu mater, jel moraš baš napravit pet krugova oko pjevača, čekajući da se ionako nevoljka raja smjesti ispred pozornice da bi ti mogao na nju doskočit? U takvim bi se trenucima Greg micao u stranu, nastavljajući pjevati i ne pokazujući da mu smeta čak ni čaša piva koja mu je u lice doletjela s dva metra, a popizdio je čak i Ugledni, spreman posebno iritantnom frajeru zavitlati punu limenku drito u facu. Srića da je nije imao, da ne moramo bježati navrat nanos!

Ali, valjda je i to punk, i tko zapravo zna na kakve su sve tlačitelje Soulsi dosad nailazili, pa možda i ovakvim trpljenjem odaju svoju pripadnost sceni koju su dobrim dijelom muzički napustili dorađenijim, gotovo potpuno rokerskim posljednjim albumom. Samo što bi moje negodovanje izostavljanjem većeg broja njegovih pjesama značilo i svjesno negiranje bendovih korijena, koje ne bi imalo smisla, a nije baš da ne volim još uvijek suludu ‘Kate Is Great’ ili kultnu ‘True Believers’. Volim, i to jako, a u nedjelju mi se svidjelo i očito zadovoljstvo samih članova benda (spomenimo i mrcinu Bryana Kienlena na basu, te stabilnog udarača Michaela McDermotta) svojim katalogom. Sviraju, putuju, vesele se, a nema ni dramatičnih priča o preživljavanju i sličnim kategorijama u kakvima se natječu mnoge žanrovske i izvanžanrovske kolege. Što onda zaobilaznim putom dovodi i do ponešto suprotnog zaključka, da im je od odanosti sceni koja ih je iznjedrila važnija itekako aktivna sposobnost muzičkog napredovanja i sazrijevanja, ali bez gubljenja tinejdžerskog poleta razrogačenih očiju. To onda više nije samo punk, nije bome ni kišobran mu rokenrol, to je dizajn za život sam. Set lista: Sing Along Forever – Say Anything – That Song – Private Radio – Sounds Of The City – Kid – Joe Lies (When He Cries) – No Rules – East Coast Fuck You! – Hopeless Romantic – Hybrid Moments – The Ballad Of Johnny X – Fight To Live – Sarah Saturday – Late Bloomer – Never Say Die/When You’re Young – Lamar Vannoy – Lean On Sheena – Kids And Heroes – The Gold Song – Gasoline – Manthem – Kate Is Great – Gone – True Believers – BIS: ¡Olé! – Broken Record – Here We Go – Anchors Aweigh – We’re Coming Back

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: