Dan 2 – Miljenici hrvatske natije

by

Pristajanje na možebitno sramoćenje zbrzanim završetkom jučerašnjeg posta ipak mi se bilo isplatilo, jer sam pravovremenim odlaskom na festivalsko poprište stigao i nekoliko minuta prije planiranog vremena. Lovio sam startnih 17 sati kako ne bih propustio niti sekunde svirke novoga najboljeg benda ovih prostora i prostornosti, makedonskih XAXAXA, samo da bih po ulasku u ex-voyarnu od upućenih dobio informacije da će se cijeli program sitno poremetiti zbog tonskih proba važnijih imena i straha od orkanske bure. Osim malo terminskog naštimavanja, drugih modifikacija zapravo nije bilo, i Terraneo je i drugi dan odradio planski. Moj je načelni problem s festivalima sljedeći – tek je drugi dan, a ja sam već zgažen do iznemoglosti. Ne od alkohola, pa ni od nespavanja, nego od svega skupa. A još ih je četiri preda mnom, uf.

Srećom, ukomirane misli i iscrpljene noge najlakše u život povrati razulareno skakanje i junačko pjevanje uz zlatne žice i čelične doboše Vaskove, Nenadove i Đanine melodične jurnjave. Samo što nisam ni razulareno skakao niti junački pjevao – to možda ne bih ni u drugačijim okolnostima, jer sam još uvijek rezerviran kada je riječ o prezentaciji svojeg poznavanja makedonskog jezika – jer se ispred ovih sjajnih aktivista koji se za civilno društvo bore najučinkovitijim oružjem, orkanskom tutnjavom melodičnog punk-rocka i refrenima kojima nema kraja do vječnosti, okupilo tek dvadesetak ljudi. Da ih je toliko u Mediki, opustio bih se bez srama, ovdje baš i nisam mogao. Jest da je super odluka bila festival popuniti brojnim imenima iz domaće sfere, ali termini u kojima nastupaju gotovo da su im medvjeđa usluga. Sumnjam da momcima takve stvari smetaju, iako bi trebale jer su objektivno jedan od dva najbolja benda uopće u konkurenciji onih koji su na Terraneu svirali jučer, samo što bi bilo ljepše da ih čuju i oni od nas koji lošije podnose umor i imperativ gledanja svega što se može, kad je već narukvica oko ruke. Ali, indie znači nezavisnost i konstruktivnu fanatičnost, pa sam još jednom hodao hod, a ne samo pričao prič. XAXAXA su zakon, i inače, i bili jučer.

Man Zero su, za razliku, sebi privukli osjetno više raje, barem iz dva razloga. Jedan je onaj brutalno jednostavni da je naprosto više ljudi bilo na raspolaganju jer su probuđeni zombiji polako počeli dokapavati, a drugi je taj da alternativni Hrvat malošto voli koliko dobar, korektan post-rock. Legenda Darko mi je čak rekao da mu se iz daljine, dok mu stejdž nije ušao u vidno polje, učinilo da čuje Mogwai, pa se pobojao i potrčao da se uvjeri. Koliko bendovoga gitarista Biškupa mogu procijeniti iz površnog poznanstva, on je čru underground, pa mu se možda ova Darkova usporedba i ne dopadne, kao, previše su Mogwai komercijalni, ali mi laici iz nje dosta toga možemo izvući. Uvijek sam osjećao neku neobjašnjivu dozu krivnje što nikako ne uspijevam Man Zero uhvatiti uživo, i sad sam i taj kamen sa srca hitnuo, ali mi nije drago samo zbog ispunjene obaveze, nego i solidnog estetskog užitka.

Koji, s druge strane, sad već godinama ne uspijevam preuzeti od nastupa Nine Romić, koja bi mi se po ne baš svim, ali barem po nekim pravilima morala sviđati znatno više (njezina muzika, ne ona fizički!). Kada sam je slušao prvi put, a bilo je to uživo, njezine su mi se pjesme učinile decentnima, strpljivo zavodljivima, takvima koje će mi se nakon nesumnjivih brojnih kućnih slušanja zarezati za moždano tkivo, ako već ne i lijevu pretklijetku. Onda sam je još nekoliko puta gledao na koncertima, osjetnom frekvencijom izvrtio snimke, i još uvijek ne raspoznajem ni jednu jedinu melodiju! Možda problem jest u meni, i kad god nekome moram izreći svoj sud o Nininoj muzici osjećam se pokvareno jer cura ipak spada u snage dobra (nešto kao novi TBF, grozan je u tri pičke materine, al kako njima išta ozbiljno prigovoriti?), ali nikad od nje uvjerljive kantautorice, barem dok ne nabavi nekoga da joj piše tekstove koji se rimuju i melodije koje postoje. Je li to onda i dalje kantautorica? Recite vi meni. Ipak, nastavit ću je barem iz daljine mentalno podupirati. How Convinient neću, zvučali su mi nepotrebno dok sam pričao s Emirom i Krehom. Jest da su mlada gospoda jadnom bendu nepoštena konkurencija, jer su zanimljivi i duhoviti, ali bend barem ima pojačala da ih nadglasa.

Priča se po gradu da su The Bambi Molesters pod stare dane popizdili. Ne znam koliko u svemu ima istine, ali sudeći po jučerašnjoj raspojasanoj svirci, iskustvom vatrogasca zaključujem kako svakako ima vatre tamo gdje ima i dima. Uhvatio sam ih negdje na pola seta kojim su se bešavno uklopili u pitoreskni zalazak sunca uza njihovih leđa, onaj manje eksponirani gitarist je bio baš uživljen, onaj glavni standardno kul, basistici nije smetala ni ruka u gipsu, Benčić je bio veseo na klavijaturama a to mi je bilo čudno jer ga rijetko viđam da se smije na stejdžu, jednu je pjesmu otpjevao i Chris Eckman, i, naravno, DJ Dosada je bio on a roll. Neka se čovjek ne ljuti, jer bi ugled koji mu dodjeljujem čineći ga jednim od Gorilinih simbola trebao nadoknaditi sitan sprd u nadimku. Volim što postoje The Bambi Molesters, jer su jedan od rijetkih naših prihvaćenih bendova zazor prema kojem mogu racionalno objasniti bez prelaska na bezumno vrijeđanje, što, recimo, Hladno pivo više nisu. S time da od Bambija više i ne zazirem toliko aktivno, dolazio bih im i na više koncerata da su manje zvijezde s manjim cijenama ulaznica, a pusti li netko u svome domu za moje posjete njihov album neću negodovati. Glasno.

Liars sam jednom davno davno, dok je još Ozzy brijao na njih, pokušao svariti i nisam uspio, ali nekoliko sam im razmjerno koncentriranih slušanja ipak bio prepustio, tako da sam nekakva očekivanja od njihove svirke imao, u smislu stila muzike koji sviraju. Zanemario sam pritom činjenicu kako folder ni jednog od albuma koje su izbacivali zadnjih nekoliko godina, a koje sam svejedno svesrdno nabavljao u besplatnom internet shopu, ni jednom nisam niti otvorio, a kamoli pritisnuo play. Tako da moje mlako nekuženje kako su postali nekakva avant-pegla možda i jest temeljeno na potpunoj neupućenosti. No, s obzirom da se nisu svidjeli ni od mene daleko liberalnijima Emiru i Krehi, ne bojim se taga reakcionarnog zločinca koji bi mi pokoji mladi hipster mogao prišiti.

Mogwai su druga spika, i to je kao forward-looking i moderna muzika, ali ipak organizirana oko elemenata koje i moje uho prepoznaje kao podražavatelje ugode, samo što su meni najdraže pjesme benda upravo one koje odudaraju od suštine njihova identiteta. Ja najvolim one kratke, s vokalima, iako su mi okej i one dugačke bez vokala, a volim i to što mi Mogwai uvijek osiguravaju mogućnost kurčenja di sam bio devesprve. U ovom slučaju 1991. je 2001., a bio sam u legendarnoj Nonantoli, na koncertu promo turneje albuma ‘Rock Action’, koji su gremlini završili gotovo polusatnom distorziranom olujnom bukom. Činilo se tad da ćemo umrijeti i hard core i mi, samo ne Mogwai, što se evo pokazalo točnim, jer neumorno piče i dalje, zidaju sonične katedrale ponad glečerskih vrhova, u kovitlacu ruže vjetrova traže put do središta sunca. S kursa svoje misije nisu skretali ni jučer, zbog čega zaslužuju samo pohvale.

Između Liars i Mogwai, gledali smo, iz perspektive logičnih i opravdanih očekivanja, neshvatljivu Janelle Monáe i njezin mnogočlani orkestar (s pozicije na kojoj sam se nalazio, nisam mogao razaznati je li ih bilo dvanaest ili trinaest), za koje mi još uvijek nije jasno kako su to došli u Hrvatsku. Nije da je i najmanje bitno. Izgleda da je jučer, upravo zbog Janelle i benda koji ju je na glavnoj pozornici naslijedio, bilo osjetno više ljudi nego prekjučer, sigurno više od deset tisuća, i činilo se da su je apsolutno svi doista i gledali. Janelle je pravi primjer onoga što ja nazivam hrvatskom varijantom acquired tastea, ono kad domaći površni pratitelji muzike načuju da je nešto kul, ali im se baš i ne da doista i poslušati izvođača o kojem je riječ, nego samo dođu na koncert. U praksi to onda znači da se na odličnom Janelleinom koncertu skupilo pravo more ljudi, ali je ujedno i nevjerojatno malen postotak njih pjevanjem ili bilo kakvom drugom reakcijom pokazivao da prepoznaje ijednu pjesmu osim obrade The Jackson 5. Nema veze, edukativni moment nikada ne treba zanemariti, pogotovo ako je sat digesta crnačke glazbene povijesti bio zapakiran u ukrasni papir vrhunskog showa. A moram se pohvaliti kako je slikarsko platno po kojem je Janelle nešto šaruckala tijekom svirke do Šibenika iz Splita doteglio upravo yours truly, jer se, izgleda, u gradu održavanja nigdje nije moglo nabaviti. Pomoć mi je srednje ime. Iako baš i ne bih trebao pomagati onima koji će domaćim mudrijašima pripomoći u dokazivanju njihova viđenja hijerarhije afroameričke muzike, u kojim pošteni, blue-collar bitchez&gunz pjesnici nužno bivaju zaobiđeni u korist ekstravagantnih umjetnika koji sviraju žive instrumente. Al sad je kasno da se kajem.

Nego, recite vi meni jednu stvar, kako je to i zašto Hrvatska toliko popušila The National? Odličan bend, bez sumnje, a nisam ni ja sasvim nevin po tome pitanju s obzirom na to da je i od mojih kuna financiran njihov prvi dolazak u našu domovinu, koji je zakotrljao lavinu koja nas je do danas sve prekrila. Znam da su kod nas uvijek tradicionalno dobro prolazili mračnjaci svakojakih stilova, ali nije sad taj dark-gothic element u zvuku benda baš toliko izražen. Ili danas već i jest, a ja dugujem prošlosti da u svemu vidim više indieja, americane i popa? Bilo kako bilo, izlaze The National jučer na najveći stejdž, nepregledna masa ljudi je ispred njih, oni lagano kreću u svoj standardni set polu-hermetičnih skladbi za umjetničko opijanje, a svi pjevaju?! Bolnica totalna. Dosad sam ih gledao već četiri puta, i teško mi je bilo biti posebno napaljen na još jedan koncert, pogotovo stoga što mi ‘High Violet’ nije nešto, ali onda kada je najvažnije, dok svirka traje, nisam poželio biti ni na jednome drugom mjestu. Okej, da mi je netko ponudio brzopotezni odlazak na reunion The Boo Radleys, bio bih pristao, ali znate što govorim. Gore sam spomenuo da je bend odradio svoj standardni set; pa, da, jer su opet većinu repertoara sastavili od pjesama s posljednjih dvaju albuma, ali ni u takvom nije nedostajalo pravih iznenađenja. Kao što su, redom, ‘Son’, ‘Lucky You’ i ‘About Today’, pri čemu mi je ova zadnja najdraža stvar benda uopće pa me je duplo razbilo. Doviđenja do sljedećeg susreta. Set lista: Start A War – Anyone’s Ghost – Secret Meeting – Mistaken For Strangers – Bloodbuzz Ohio – Slow Show – Squalor Victoria – Afraid Of Everyone – Conversation 16 – Lemonworld – Son – Available + Cardinal Song – Apartment Story – Sorrow – Abel – England – Fake Empire – BIS: Lucky You – Brainy – Mr. November – Terrible Love – About Today

Ako u desetak makar i ne potpuno koncentriranih minuta ne mogu razaznati koliko me neki bend zanima onda se ne bih ni trebao baviti ovim poslom. Crystal Castles tako nisu imali ni najmanje šanse. Ipak imam 31 godinu.

Jedan odgovor to “Dan 2 – Miljenici hrvatske natije”

  1. Cerulean Says:

    fenomenalan tekst, posebno dio o liarsima.🙂 hvala sto si uspio artikulirati ono sto i ja, a vjerujem i mnogi drugi osjecaju.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: