Senatori okruga Pakao

by

Sinoćnji koncert legendarnih nježnih divljaka The Pogues, meni jednog od najdražih bendova svih vremena i, brat bratu, jednog od najviše dvadeset najvažnijih rock bendova otkad je vinilnih singlica i električnih gitara, održan na odlično popunjenoj Šalati (više ljudi negoli na Dylanu na istome mjestu), zabavio me u potpunosti, često tjerao na skakanje, jednako često i na nujno njihanje, a bome sam skinuo i majicu po prvi put još od koncerta Darka Rundeka u paklu Tvornice negdje 2002. godine. Tada mi je samo bilo nesnosno vruće, sinoć uz to još i nisam mogao izdržati unutarnju eksploziju proključale krvi kad su gospoda na pozornici uklizala u programatsku ‘Boys From The County Hell’. Međutim, uza sve te ekstatične utrobne reakcije oduševljenja, koje su se gotovo neprestano nizale tijekom bendova slaloma kroz veličanstveni repertoar, kao post festum cijele priče koncert mi je izazvao i misli koje bih prije desetak godina s gnušanjem odbijao, trseći se biti na pravovjernoj liniji bez otklizavanja, a sad ih prihvaćam kao golu činjenicu, kojoj naposljetku podlegnu svi. Svi smo mi tek navijači pojedinih bendova, s time da je ovo naše muzičko navijanje više kul od sportskog jer odanost jednom bendu ne priječi odanost drugome, trećem, pedesetom, stotom.

Naime, The Pogues su sinoć odsvirali ono što spada u sam vrh rokersko-dinosaurskih grijeha, naplatu nostalgije fanova koji nisu bili u mogućnosti uživo svjedočiti nezaustavljivosti izvornog juriša, pa za nekih 10-15-kolkoveć godina hodočaste na koncerte povratničkih turneja. Tijekom same svirke nekoliko su puta napravili sviračke greške koje bi inače bile potpuno oprostive i zanemarive, samo da nisu očit rezultat izostanka nešto većeg broja pripremnih proba. Naravno da su članovi benda redom majstori svojih instrumenata i da im je, nakon što su ih u zenitu svoje karijere odsvirali stotine puta, sviranje tih divnih pjesama kao vožnja bicikle (da, ne zaboravlja se, nećeš baš oplesti po podu, ali svejedno malo krivudavo colaš dok se ne ušemiš u potpunosti), ali izgleda da disciplinarni problem ne spada u domenu samo jednog čovjeka, od kojega bi to bilo uputno očekivati. Set lista je najvećim dijelom bila sastavljena od sigurnih zgoditaka već bezbroj puta iskušanih u popisima brojnih bestofova i povratničkih svirki. Jeftini, smrdljivi pankerski benzin koji ih je na početku postojanja benda i ispalio u samo srce bitke spašavanja rokenrola do danas je isplahnuo toliko da mu ni ostatke ostataka mirisa ne mogu osjetiti ni oni s najoštrijim nosnicama. Da, The Pogues posljednjih nekoliko godina igraju na sigurno, bez da se opreznijim i fokusiranijim pristupom doista i osiguravaju da im se ne može dogoditi loš koncert.

Ali, znate što? Ne može. Dogoditi loš koncert, jel. Mislim, kako će? Mogao bih sada jednu po jednu točku prethodnog odlomka pokušati objasniti i nivelirati suprotstavljenim osobinama, ali cijelu bi priču to odvelo u vode donekle razboritog, argumentiranog raspravljanja o realnoj vrijednosti i važnosti nečega čije su sve vrijednosti toliko emotivne i upravo takve da s razumom i argumentima nemaju nikakve veze. Pjesme Shanea MacGowana ti ili slome srce ili podignu crvenu krpu ispred tvoga unutarnjeg bika, ili istodobno srede i jedno i drugo. Nema zašto ili kako. Ima samo osjećaj kako su The Pogues u svojim, heh, aktivnijim danima ukrotili sve vragove pakla, prebili sve prevrtljive pičke, popišali sve gradske kvartove, ali i zaveli sve prekrasne djevojke i do jutra pili sa mudrim precima, slušajući puno, pričajući malo. Pjesme kojima i uz koje su sve to napravili tu ljepotu i mudrost i prkos i snagu imaju još uvijek, makar uživo izvedbe ponekih od njih malo doista kaskaju u usporedbi. Samo što ni za kakve usporedbe nema pretjerano mnogo vremena, jer kako se uopće obraniti od navale koju, izvedene zaredom, čine lako moguće najbolja anti-ratna pjesma svih vremena, lako moguće najveselija pogrebna pjesma svih vremena, lako moguće najpank pjesma svih vremena i lako moguće najbolja rodoljubna pjesma svih vremena? Pogotovo što dvije od njih nisam očekivao ni u snovima (ni nakon milanskog koncerta prije dvije godine). Stvarno ne znate o kojim pjesmama govorim?

‘The Band Played Waltzing Matilda’ je odsvirana u svojevrsnoj digest verziji, iz koje smo doznali samo kako je narator bio vjetropir u mladosti i da sad bend svira pjesmu iz naslova. Jebiga, jest da je izostavljanje nekoliko punih kitica logičnije adresirati na Shaneov alkoholni tank, ali možda je stvar samo u tome da je rat zajebana stvar o kojoj svi znamo i više nego bismo htjeli, pa nas dobra stara pijandura nije željela podsjećati. ‘Body Of An American’ me, iz normalnim ljudima jasnih razloga, uvijek natjera umrijeti kao policajac, što je zapravo debilno jer ja uopće ne želim postati policajac! ‘Boys From The County Hell’, koju sam želio žilama i spermom i suzama i noktima i bodljikavom bradom, ali kojoj se baš i nisam nadao, jednostavno nije samo pjesma, to je buldožer pravednosti i inata, kao i vjekovna rokerska spomenica benda koji danas svoje iskonske punk-folk budnice svira u mekšim aranžmanima 7-77 fešte, ali čiji članovi (standardna osmeročlana postava iz druge polovice osamdesetih) vrlo dobro znaju gdje su bili 1991. I onda još i ‘Thousands Are Sailing’, pjesma kakvu bi u nas mogao napisati samo možda Marijan Ban, ali i to samo kad bi manje koketirao s ustašijom, a više se ponosio splitskim partizansko-ljevičarskim nasljeđem. Je, moj je dida mahao zastavom kad su partizani po oslobađanju ušli u Split, jel kome možda smeta?

Eto, takve mi se nekako misli rojile dok su ovi huliganski veterani širokih srca, koja, doduše, danas nešto slabije pumpaju krv, pošteno odrađivali svoj jednoipolsatni koncert, koji je opet, kao i prije dvije godine, svako toliko prekidan nekom manje karakterističnom pjesmom (pjeva Spider, instrumental, pjeva Phil, pauze za bis) da bi stari dobri Shane mogao uhvatiti malo zraka i pripremiti se za novo kreveljenje. A kad ti se po glavi roje te i takve misli, onda je valjda jasno kako je koncert koji ih izaziva, ono, baš dobar, normalan, ljudski. Tvoj. A takve onda najviše i volim. Da, iako nisam bio nazočan, mislim da sa sigurnošću mogu tvrditi kako je puno luđe bilo 1985. u londonskim pubovima, ili koju godinu poslije u New Yorku, kad su ovi frajeri svojeručno spasili razum cijele irske dijaspore u Americi. Ali, što onda? The Pogues danas uglavnom uspješno balansiraju doziranu pribranost koja im defakto i omogućuje rekreiranje startnog ludila s još uvijek nesputanom i pomalo autodestruktivnom životnom radošću, kao i vječnost svojeg čarobnog kanona s prolaznim pokušajima utjelovljivanja arhetipova vlastitih mitologija u sadašnjosti. Neće još puno izdržati, rekao bih. Ja sam ih sinoć s guštom pozdravio. Set lista: Streams Of Whiskey – If I Should Fall From Grace With God – The Broad Majestic Shannon – Greenland Whale Fisheries – A Pair Of Brown Eyes – Tuesday Morning – Kitty –The Sunnyside Of The Street – Repeal Of The Licensing Laws – The Band Played Waltzing Matilda – Body Of An American – Boys From The County Hell – Thousands Are Sailing – Dirty Old Town – Bottle Of Smoke – The Sickbed Of Cúchulainn – 1. BIS: Sally MacLennane – Rainy Night In Soho – The Irish Rover – 2. BIS: Poor Paddy – Fiesta

2 Odgovora to “Senatori okruga Pakao”

  1. Gogo Says:

    Naravno, piše Sale u Jutarnjem da su svirali i Boat Train i London Girl, što, još naravnije, nisu.

  2. L.P. Says:

    Ja nisam skužio da su i drugi put otišli sa stagea, štoš, alkohol.
    Bio je ovo poprilično “održiv” koncert, što je, u danim okolnostima, jedino bilo i moguće. Istina, nema više te oštrine koju su onomad davno demonstrirali, primjerice u Town and Country Clubu 1988.
    Ali nema veze, bojao sam se flopa, a ipak je ispala fiesta!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: