Mala plava stvar

by

Prije koju godinu, imao sam post o tome kako u posljednjih ne znam koliko godina granicu lijepe nam domovine nisam prešao ni jedan jedini put, a da startni impuls koji mi je guzicu pokrenuo nije bio neki koncert. Spoje se na njih i turistički motivi, i šoping, i posjete prijateljima i rodbini, ali upravo koncerti služe kao isključivo pogonsko gorivo mojeg otkrivanja svijeta. Čak i na domaćem terenu situacija nije znatno drukčija, jer sam jučer pola sata pokušavao prokljuviti kako stići do Scene Gradec, na kojoj je nekoć voljena američka kantautorica Suzanne Vega održavala svoj drugi zagrebački koncert. Ne čini me dobrim prijateljem činjenica kako nikad nisam otišao do Saše dok je radio u Klovićevim dvorima, nisam išao ni u gornjogradsku niti u bilo koju drugu zagrebačku gimnaziju, orijentir tipa Crkva svete Katarine (ili neke druge svetice) ateističkom đavlu u meni ne znači mnogo, tako da sam, kad sam napokon obišao ljepote gornjeg grada i pronašao koncertno mjesto, pomislio: Pa šta mi nitko nije rekao da je to tamo gdje su Monika i Hrvoje odradili vjenčano fotkanje! Logično da nije, kad za upute nisam pitao nikoga tko je na vjenčanju i bio. Ajde, baš je super što se netko domislio ovakav intimni nastup organizirati na ipak pomalo neuobičajenom mjestu, i što je to mjesto na otvorenom, iako prigušeni Suzannein kantautorski pop baš i nije muzika uz koju bi se ljudi pretjerano znojili i unutar klubova. Taj netko je Koncertna direkcija Zagreb, koju ovdje uopće ne bih spominjao ni po dobru ni po lošem, da između nastupa otvarajuće Viktorije Novosel (sestra supruge Mile Kekina, pobjednica jednog od muzičkih reality showova, Menartova nova uzdanica i sasvim pristojna izvođačica relativno neiritantnih pjesama, ali zato sasvim iritantnog smijeha, a koliko je cura doista dobra znat ću kad je poslušam na miru od početka do kraja, a ne ulazeći na pola u prostor, što se možda nikad i ne dogodi) i zvijezde večeri na stage nije izišla neka cura iz organizacije i objasnila nam kako za koncert uvelike moramo biti zahvalni baš navedenoj direkciji. Vidi vraga, tko bi rekao da koncerta ne bi bilo da ga organizator nije organizirao? Svašta čovjek čuje na svirkama, nije stvar samo u prizemnom upražnjavanju žudnje za agresivnim skakanjem i/ili večernjom melankolijom. Zato ja i idem na sve, kulturno uzdizanje stalan je proces koji valja iznimno ozbiljno shvatiti i predano mu prionuti. Od nekadašnje granične mainstream zvijezde, koja nikad nije doista uspjela nešto žešćom prodajom ploča naplatiti beskrajne vrtnje istovremeno zaraznih i decentnih singlova, Suzanne Vega se do šestog desetljeća svojeg života i trećeg desetljeća karijere preobrazila više u kult posvećenih, a koje danas čine uglavnom filozofični arty tipovi, a manje pravu legendu, kakva je s obzirom na teško dostižnu ljepotu prvih dvaju albuma gotovo i morala postati, s obzirom na to da se u legende upisuju i oni koji imaju manje solidnih pjesama negoli ona odličnih ploča. Međutim, Amerika je kantautorski bum prethodne dekade odradila na tradicionalističkom roots terenu, a njujorški je boho šik muzičko utjelovljenje počeo češće pronalaziti u bendovima za web-dizajnere, vizualne umjetnike i PR-agente, pa je Suzanne ostala nekako u sredini. Što je, zapravo, značilo po strani, odnosno barem u drugom, ako već ne i trećem redu. Ništa od toga ne bi bilo previše važno da je putem nisu napustile i muze, koje je počela zazivati angažmanima na područjima gdje se status važnog umjetnika traži od pamtivijeka, kao i potezom na koji nisu imuni ni legendarniji (Overflow, Randy Newman…), a to je snimanje starih pjesama u novom ruhu. A ne bi ni to bilo kritično da su pjesme iz predstave ‘Carson McCullers Talks About Love’ iole dovitljivije ili duhovitije, ili da nije očito kako kredite treba poplaćati na sve moguće načine. Jednostavno, ovome tipu ugodnog popa, a pogotovo autorici pjesama kao što su ‘Luka’ (jebiga, zavidim svim jučer nazočnim ljudima koji nose ovo ime, da bih ja na koncertu čuo pjesmu nazvanu mojim imenom morao bih ići na, ne znam, Maju Blagdan?) ili ‘Small Blue Thing’ nikako ne priliči pokazivanje i nuđenje svojeg novog CD-a publici u pauzama između pjesama. Pusti da koncert bude obred, misa, ugodno snatrenje, večer provedena u stanu osobe u koju si zaljubljena, romantična šetnja, štogod, ali nemoj ga pretvarati u dolazak putujućeg trgovca. Srećom, u skoro 80 sveukupnih minuta koncerta ipak je stalo više lijepoga i romantičnog, kao što su bile predivne izvedbe uvodne ‘Marlene On The Wall’ ili moje omiljene ‘Gypsy’ (mada, baš je mogla odraditi barem još ‘Ironbound/Fancy Poultry’!), otpjevane još uvijek kristalno čistim i toplim Suzanneinim glasom. Autorici je gitarsku pratnju osiguravao i Gerry Leonard, jako dobar, ali i jako nepotreban gitarist – s obzirom da su jedine pjesme na kojima i Suzanne sama nije svirala svoju akustičnu gitaru bile ponajmanje dojmljive na cijelom nastupu, možda ipak smijem zaključiti kako bi bilo bolje da je repertoar bio malo proroštan u korist nekih drugih pjesama. Posebna pohvala ide (logičnoj, ali svejedno) posveti ‘The Man Who Played God’ neprežaljenom Marku Linkousu, koja me učas prisjetila njegova totalno neočekivanog, totalno neprikladnog i totalno fantastičnog nastupa kao predgrupa R.E.M. u Padovi 2003. godine, a posebna, ali nevelika pokuda ide odluci da se jedna od dvije Suzanneine vizitke svira u inferiornoj verziji. Znam da je upravo u remiksu DNA ‘Tom’s Diner’ postala hitčina, ali osjećam kako je DNA Suzanne Vega ipak bliži kišnoj a capelli originala. Set lista: Marlene On The Wall – When Heroes Go Down – Small Blue Thing – Caramel – Frank & Ava – Gypsy – New York Is My Destination – Song Of Annemarie (Terror, Pity, Love) – Harper Lee – Tombstone – Blood Makes Noise – The Man Who Played God – The Queen & The Soldier – Some Journey – Luka – Tom’s Diner – BIS: In Liverpool – Rosemary

A, u jasnoj prezentaciji analne komponente mojeg bloganja, koristim ovu priliku za jednu malu nadoknadu. Naime, kad sam i ove godine odlučio o svakom koncertu na kojem završim na Gorili napisati barem rečenicu-dvije (s time da ove godine to svakako namjeravam do kraja i ispuniti), nekako nisam računao da će mi se dogoditi da u ponedjeljak navečer sasvim nenadano završim na Strossu, gdje su svirale Vuge, ansambl koji, valjda, izvodi stare narodne pjesme Međimurja i sličnih krajeva. Mislim, ne govorim napamet, od pet poslušanih stvari prepoznao sam samo ‘Ljubav se ne trži’, a tekstove ostalih nisam razumio, pa zaključak proizlazi iz toga. Ali, to mi se jest dogodilo, pa eto.

Jedan odgovor to “Mala plava stvar”

  1. sokoj Says:

    kraaa, nisam imao pojma o ovome, ko ni da su istovremeno jarboli svirali u purgeraju. 20-godisnji sokoj bi me izudarao stolnom lampom da cuje kaj sam sve propustio ovaj tjedan…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: