Sakam toj zvukot

by

Ili je ipak točnije samo zvuk? Ako je i ostatak uopće ispravan? Uf… Ima u ‘Spidermanu’ ona scena kad Tobey vozi motor bježeći od nekih zlikovaca i onda se njihovom napadu izmakne tako da odskoči visoko u zrak, napravi salto i bez ikakvih se problema dočeka na noge. Dva klinca razrogačenih očiju gledaju s pločnika i nije im jasno kako on to može. Jedite puno povrća i bit ćete snažni, odgovori im Spidey, a klinac urnebesno odvrati: Ma da, to mi je i mama govorila, ali nisam joj vjerovao! Tako su i meni govorili da vrijedim onoliko koliko jezika govorim, a posljednji koji sam pokušavao naučiti bio je makedonski. Nije da sam ga baš želio naučiti, jednostavno sam na faksu morao slušati jedan slavenski jezik, a termini predavanja makedonskog su mi se najbolje uklapali u raspored. S obzirom na to da sam svoje posljednje sate odslušao u proljeće 2002. godine, a da sam na ispit izišao na jesen 2008., mislim kako je prilično jasno da je moja razina poznavanja jezika bila ispod svake razine, mada mi je profesorica dala do znanja da mi dvojku nije poklonila, nego sam je sam zaslužio. Ha, ha, ha, mogu se samo nasmijati njezinoj nemuštoj vještini laganja, ili, bolje rečeno, XAXAXA, imenom benda koji je sinoć u Mediki odsvirao jedan od tri najbolja koncerta koja sam ove godine vidio (Dear Landlord i još jedna otvorena pozivnica za slučaj naknadne pameti), a koji bi mi možda bio i još fascinantniji da sam razumio i umio otpjevati još koji stih osim naslovnog prekrasne ‘Ova e tvoj grad’ i već sad legendarnog Indie znači nezavisnost, konstruktivna fanatičnost iz refrena uraganske ‘Indie=Independent, Fan=Fanatic’, koja otvara fantastični album ‘Tango revolucioner’. Nije, međutim, da je to poznavanje tekstualnog jezika u slučaju XAXAXA (Vasko, Nenad i Đano, svirački trojac Bernays Propagande, s Vaskom na vokalu) toliko bitno, jer ova sjajna, poletna i srčana trojka igra totalni rokenrol koji se oslanja na univerzalni jezik muzike, panoramskih akorda, melodičnog basa i galopirajućeg bubnja. Kao kakvo izgubljeno ili još uvijek nenapisano četrnaesto poglavlje Azerradove hagiografije, XAXAXA uživo zvuči nešto malo čvršće i brže negoli na svjetlucavom albumu, baš onako kako je red oživljavati snimljeni materijal ovakve i ovolike divote. Njihov je emocionalni melodični punk-rock nešto najbliže koliko se netko s ovih prostora (i ne, ne guram nas ovdje u opasne oblike jugosfere ili slične pizdarije, pod ovim prostorima podrazumijevam cijeli Stari kontinent) (osim možda Mega City Four, ajde!) može približiti legendi Hüsker Dü, barem dok se ovi ne reformiraju, dođu svirati u Zagreb i ja im ritualno pridam svoje vlastitim golim rukama iščupano srce nakon što odsviraju ‘Makes No Sense At All’. Dakako, nipošto nije riječ o kopiji, pa čak ni jedan kroz jedan utjecaju, ali sugestivna dinamika ove ’80s melodične melodrame nonstop me flešala i podsjećala na Grega, Granta i Boba, samo možda onog Boba koji konvencionalnije koristi mogućnosti gitarskih pojačala. Slobodno me optužite za muški šovinizam i mizoginiju, jer bi mi i taj crni biljeg bio sitna cijena za uživanje u ovoj muzici, ali jasno se nameće zaključak kako je Bernays Propaganda loš bend samo zbog žene, Kristine, koja preostalu trojicu priječi češće rafalnom paljbom osvajati vrhove gitarskog panteona. Serem, naravno, daleko od toga da je Bernays Propaganda loš bend, nije uopće, i odmah se ispričavam Kristini, ali njihov se nešto uobičajeniji post-punk u mojem sistemu vrijednosti, a taj mi je kod procjenjivanja i pisanja jedini bitan, ipak nalazi znatno niže od punk-rocka koji svira XAXAXA. Malo manje od pola sata albuma stalo je u malo više od pola sata koncerta, i zadovoljilo me za cijeli koncertni mjesec, a kamoli za jednu nedjeljnu večer. Koja se od većine ostalih koncertnih večeri u Mediki razlikovala u dvije stvari – izrazito višem postotku ljudi koji su se smucali po dvorištu i naposljetku i ušli u koncertni prostor slušati bendove, te stilski gotovo pa potpuno usklađenom, logičnom lajnapu. Program su svojim zabavnim nastupom otvorili Shoot Me Wendy, koji mi doista svaki put kad ih gledam zvuče sve bolje i bolje, i tako već nekoliko godina, a nominalne zvijezde večeri bili su portlandski nabrijani, rokerski post-punkeri The Estranged. Da prije njih XAXAXA nije pomela sve pred sobom, možda bi njihov ozbiljni, žilavo-mučenički art-rock koji ne bi bilo teško zamisliti odjeven u crne kožne kapute do koljena, neovisno o tome što je ljeto, zvučao konkretnije, odnosno barem malo popičnije, između The Cure i Hot Hot Heat, kako to već jest na albumima ‘Static Thoughts’ i ‘The Subliminal Man’. A možda bi mi, s druge strane, zapravo zazvučao manje zanimljivo – ovako sam ipak već bio dostigao stanje blaženstva u kojem mi ništa nije moglo ovi dan pokvarit. Pa čak ni putem kući kroz rupu u džepu kratkih hlača ispali ključevi, instant triježnjenje i fokusirano vraćanje istim putem, jako kasno lijeganje i relativno rano dizanje. Našao sam ih, hvala na pitanju. Našao sam i novi fave bend.

3 Odgovora to “Sakam toj zvukot”

  1. Kujundžić Says:

    Rekoh ti ja pred jedno mjesec dana da će ti XAXAXA biti odličan🙂 Mi se baš vratili iz Ljubljane sa koncerta, bio mini spektakl.

  2. goranbrassy Says:

    Cak i ona distorzija izmedju pjesama, ono lupanje po gitari da bi se stvorio zvuk koji bend udaljava od rekacije publike i ostavlja u svom svijetu – i to je od Huskera! Strasan bend ti Makedonci!

  3. Gogo Says:

    Strašan!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: