Nikad nije kasno

by

Jebenti festivale, pisanje o njima znači krvavo znojenje na maratonskom putu bezbrojnih kartica teksta. Ali, šta ću, sam sam izabrao ovaj hobi. Let’s go!

Završilo je i šesto izdanje omiljenog nam za mrziti festivala INmusic, prvo održano u nešto drugačijem kontekstu nove raspodjele karata na domaćoj sceni glazbenih festivala. Svima nama indiejancima, odnosno ljudima koji muziku doista prate, već su neko vrijeme usta puna Matinog Terranea, kojemu se, koliko sam skužio tijekom privatnih druženja s kolegama fanaticima, svi vesele kao ozebli suncu ili nekakvi likovi iz drugih olinjalih metafora stvarima koje ih u tim istim olinjalim metaforama vesele. Bizarno je to što se protiv neočekivane konkurencije INmusic odlučio boriti na terenu pretežno nezavisne muzike koji novajlijama znatno više odgovara, ili je na to naprosto bio primoran određenim okolnostima u kojima zapaženo mjesto sigurno ima i pretpostavljena nesposobnost organizatora. Svaka čast svima i svakom, ali festival koji se od svojih samih početaka trudio približiti što širim i raznolikijim masama ljudi ne bi si smio dozvoliti za headlinere imati isključivo indie velikane, koliko god navedeni ozbiljnije ili manje ozbiljno koketirali s glavnim strujama, i jednu sve nebitniju zvijezdu koja to više nije. Možda je moj dojam potpuno pogrešan, pogotovo što ni inače nisam kapacitiran procjenjivati posjete koji se broje u tisućama ljudi, ali svejedno mi se čini kako je prethodnih godina Otok hrvatske mladeži na Jarunu pohađalo znatno više raje. A sad, ako je razlika između 8 i 13 tisuća ljudi ipak isključivo kozmetičke prirode, onda okej, jer, realno, nije da će meni osobno ona značiti i razliku kod (ne)uživanja u svirkama bendova, koji su uvijek i iznova jedini važni.

No, takvim mi se mislima o barem uočljivoj krizici, ako već ne i osjetnijem posustajanju, bilo izrazito teško suprotstaviti dok sam se na prvodnevnom dolasku upoznavao sa situacijom. Na štednju nije upozoravao samo osjetno smanjen broj štandova za zamjenu ulaznica za slavne narukvice, ili konobara u šankovima, zbog čega je piće teklo ipak nešto sporije, nego i nezanemariva činjenica izostanka ikojeg partnerskog sponzora. T-Mobile je, izgleda, ostao sam, što je najuočljivije bilo zbog činjenice kako je ono što se prethodnih godina zvalo, recimo, Nokia Stage, ove godine zvalo World Stage, iako je možda tek jedan izvođač, ili najviše dva, koji je na njemu nastupao i mogao biti strpan pod tu glazbenu odrednicu. Mislim, onaj stejdž na kraju se doista i zvao Hidden Stage, dakle… Nije onda bilo teško zbrojiti dva i dva, odnosno jedan i nula, i shvatiti gdje su nestala doista velika muzička imena – ne da bih ja volio da nam opet dojdu Massive Attack ili Moby, ali Cypress Hill u središnjem terminu na glavnoj pozornici? Neće ići. Svejedno, u sebičnom finalnom zbiru prilagođenom jedinoj osobi do koje mi je u ovoj priči stalo, meni osobno!, sve skupa i nije uopće ispalo loše, jer mi je mršava muzička ponuda festivala omogućila znatno opuštenije praćenje, nego što je to znalo biti u prošlosti, kad bi me sumanuta utrka uzaludnih pokušaja da se stigne sve iscrpljivala do krajnjih granica.

Svi bendovi koji su na festivalu nastupili, a ja ih ne spomenem u dojmovnom stenogramu koji slijedi, naprosto me nisu ni najmanje zanimali, pa sam ih s radošću propustio, iako sam, ovaj put sa žalošću, propustio i neke izvođače koji me jesu zanimali. Naravno, i radost i žalost dolaze u nekoliko nijansi. Hoćeš-nećeš, koliko god rano krenuo, šanse da nešto promašiš ostaju velike, pa sam tako prvog dana zakasnio i na Dina Jelušića (iako se tip zove Dino JeluSić, i službena programska knjižica je u kurcu) i na Dječake. Tehnički gledano, zakasnio sam samo na jedno ime, jer su svirali istodobno, pa ih ne bi mogao sve slušati. Šef Frulurija je dojavio kako su Dječaci održali najbolji koncert koji im je ikad vidio, što još uvijek ne znači ništa puno, s obzirom da su na svim onim koncertima koje sam im ja dosad vidio pokazali kako imaju ozbiljnih problema na jezik živih nastupa prevesti svoju povremenu albumsku zajebantsku genijalnost. Ali, vjerujem Emiru, a bendu želim sve najbolje, jedva čekajući novi album. A zašto me zanimao nekadašnji laureat dječjeg Eurosonga? Pa, odgovor se nalazi u pitanju, ako i vas nije zainteresiralo što sa svojih 19 godina radi netko tko je s 12 (ili 10, ili šta ja znam kolko) pobjeđivao na Klincoviziji, onda ne znam u čemu je vaš problem. Zapravo znam, jer ni mene nije baš toliko zanimalo, inače bih bio stigao na vrijeme.

Okrznuvši ušima Mika Male na putu prema The Orange Strips uvidio sam kako nikakvih promjena u bendovu zvuku nema, što ih i dalje čini nedokučivim izborom za popodnevnu svirku. Nije veljača, pa da je u 18 sati mrak, a dok sunce neumorno udarnički žeže nema smisla slušati turobnu sjetnu muziku kojoj nedostaju, redom, rime u tekstovima, melodije i refreni, a možda i još štogod. The Orange Strips tih elemenata imaju u lijepim količinama, a čini mi se i kako su otkad sam ih gledao posljednji put i naveo da im treba malo više hit-potencijala nabavili i to, i sad doista zvuče totalno kao neki stranjski meketavi indie band, što je pohvala, da ne bude nismo znali. ‘Kissed A Girl’ je potpuni zakon, svejedno pjevala o varanju ili nemogućnosti bivanja s onom s kojom želiš biti, a nije da ostale pjesme na repertoaru blijede s njom u usporedbi. Jedino što mi se nije svidjelo je što su svi, osim bubnjara koji se ne može računati, nastupali u dugim hlačama. Šminkeri. Ali, opet, gledalo ih je dosta curica, pa može biti da Labinjani znaju što rade. Po povratku na Mika Male začudilo me kako su ih u međuvremenu na pozornici zamijenili TBF. Pa, da, upravo TBF – svirala je neka dramatična muzika gonjena klavirom i bubnjem, i tip glasa Mlađe Badinovca (kako piše na omotu ‘Toplomjera’, molit ću lijepo) je nešto ritmično govorio. Naravno, bili su to Mika Male (gitarist u kratkim hlačama, juhu!) u izdanju kakvo od njih nikad ne bih očekivao, iako je sumnju raspirilo i uočavanje Saše Antića u prvom redu. Čudne se stvari zbivaju, budite oprezni. Pokušaj hvatanja Babilonaca propao je kad smo povratnik na scenu Žule i ja skužili kako legenda Zdenko već stoji natrag za svojim štandom, pa smo se odlučili za okrjepu, odmor i čavrljanje, u kojem je jedna od prominentnijih tema bila ovogodišnje ukidanje jedne lijepe INmusicove tradicije, a to je popodnevni nastup (cca 18.30) ponajboljeg benda festivala. Zlatna linija The Hold SteadyArt BrutBroken Social Scene tako je naprasno prekinuta prekjučerašnjom svirkom starih nam i dobro poznatih gostiju.

Bend koji je zauzeo ovaj slot koji nam je dosad priuštio mnogo divote bili su iskusni Partibrejkers, kojima sam davno koketiranje sa srpskim nacionalizmom dužan zanemariti i otpisati ga kao naivnost tada nedovoljno upućenih barem zbog toga što je Cane tamo 1994. u Ljubljani proveo cijeli koncert vitlajući Torcidinim šalom. No, ti su dani ponosa i slave danas daleko iza benda koji je i dalje postojan i čvrst, ali ipak preorijentiran na tezgaroški pristup sviranju. Koliko god se puta odsvirale, ‘Ulični hodač’ ili ‘Hipnotisana gomila’ ili ‘Ako si…’ ili ‘1000 godina’ ne mogu postati manje nego odlične pjesme, samo što se, nažalost, jako da osjetiti kako bend znatno više računa na ono što su u te pjesme ulili prije dvadesetak godina, a manje na ono čime ih eventualno ponovno mogu potpaliti dan danas. Ipak, cijeli bi se nastup Brejkersa komotno mogao proglasiti zadovoljavajućim, da nije bilo najisforsiranijeg bisa kojemu sam ikad svjedočio. Ako te natrag ne zove barem polovica nazočnih nije baš kul izlaziti na bis, ali ako te ne zove apsolutno nitko, onda je jako jadno. Da se ne bih previše bedirao svjedočeći legendi u nestajanju, zabavljao sam prijatelje, poznanike i sebe papagajskim ponavljanjem sad već legendarne zgode s basketa u ponedjeljak (Ugledni, jesi na ovakvo nešto mislio?), prije negoli se moj novi najbolji prijatelj zajedno s ostatkom svog benda popeo na pozornicu.

Stari Win možda jest bolji basketar nego što je autor, barem tako mislim ja osobno, ali Arcade Fire doista jest bend kojem nemam što prigovoriti. Ne volim ih, istina je, ali to ne znači da ih mrzim, samo sam relativno indiferentan prema bendu koji bi mi se po svemu trebao sviđati više, ali našeg međusobnog klika ni za lijek. I možda mi se baš zato njihov koncert svidio znatno više nego mnogim fanovima koje poznajem – ja jednostavno nisam ništa očekivao, pogotovo ne euforičnu katarzu. Stoga mi je njihova svirka – koja bi, vjerujem, puno bolje sjela u zatvoreni prostor s nekoliko tisuća ljudi manje – u utorak navečer bila pravo osvježenje, moderan spoj klasičnog i nezavisnog rocka koji uživo djeluje poletnije i neposrednije nego na pločama, makar i iz moje od stejdža dosta udaljene pozicije. Otvarajući kvartet pjesama, pravilno raspoređen na po jednu sa svakog od četiri glavna diskografska izdanja, pokazao je kako Arcade Fire planiraju svirati greatest hits set, koliko već bend njihovog profila uopće može, što mi se dopalo jer ne volim nezavisna zatucavanja u izbjegavanje najkomunikativnijeg materijala. Od petnaestak pjesama koje su svirali veliku sam većinu znao pjevati barem na refrenu, a da se doista ne mogu sjetiti kada sam to sam zavrtio koji od njihovih albuma. A ako pjesme u uši sjedaju i samo površnim slušanjima kod Ozzyja ili Danca, onda valjda jesu prave, velike pop pjesme. A možda ja jednostavno imam niže kriterije za frendove? Kakogod, da jesam fan benda, nakon ovog me koncerta to ne bi bilo sram biti. Nabrijano ludilo Buraka Som Sistema samo sam škicao putem, ali vjerujem brkatom Velimiru da je bilo potpuno rasplesano spektaklo s crowdsurfingom i vrhunskom hip-hop selekcijom bendovih DJ-eva. Put koji sam spomenuo bio me vodio do The Dø, koji su baš kad sam ja došao do njih odlučili odsvirati svoje tri najdosadnije pjesme, pa sam u napadu ljutnje odlučio provjeriti čak i iritantno-zabavnog Jaya Kaya i njegov ofucani Jamiroquai. Iritantan mi je zato što je, pretvorivši se u nevjerojatnu acid-jazz karikaturu, gotovo u potpunosti onemogućio prisjetiti se kako su prva dva albuma njegova benda svojevremeno doista bila fino osvježenje, ili smo mi tad samo željeli prečicom postati kul? Zabavan mi je zato što sam uvijek spreman pozdraviti majstore koji bez trunke srama uživaju u novcu, manekenkama i skupim automobilima. Super je što mu za sve to doista ni najmanje ne trebaju iole podnošljive pjesme, jer ih jednostavno više ne posjeduje. Ajmo doma…

…i sutradan opet natrag na Jarun, koji me pozdravlja odjekivanjem Cortove ‘Zagrebačkim ulicama’ preko jezera. O, vraže, oni još postoje, i prijavljuju se na nekakve natječaje, da bi dobili priliku sviranja u pet popodne ispred pet ljudi! Bravo za upornost i predanost! Tričke mi uvijek bolje zvuče u ideji moje vlastite glave, negoli u realnoj varijanti veselije i manje zanimljive verzije Obojenog programa, iako je i samo stavljanje obaju bendova u istu rečenicu lijepi kompliment. Tako je bilo i ovaj put, a mene je tijekom tih nekoliko pjesama koje sam im slušao morilo kako to da nikoga iz benda ja ne viđam na koncertima po Zagrebu. A ja, brate, stvarno idem na gotovo sve, pa je baš nemoguće da se uvijek mimoilazimo. Čime dolazimo do jednog od sigurnijih testova za domaće bendove – ako ni jednog od članova nikad nisam vidio na nekom koncertu, onda je riječ o ljudima koji na koncerte ne idu, što uglavnom znači i da ih muzika zapravo ne zanima i da im je, posljedično, bend u priličnoj banani. Ovaj me test nikad dosad nije zeznuo. Možda zbog manjeg uloga, Luka Belani je jučer bio nekako ležerniji nego prije nekoliko tjedana u Griču, pa je zajedno s novom postavom (basist garant novi, za bubnjara nisam siguran) odradio i bolji nastup. Slažem se, prošvercajmo američki roots-rock na mala vrata u cro-pop-rock! A onda je nastupila prva prava glavobolja oko odluke koji bend gledati. Da čujem vas – Elemental, koje sam još dok su bili na vrhuncu svojih mogućnosti gledao bezbroj puta pa zaista nema potrebe da to opet radim sad kad su počeli izmišljati toplu vodu, ili Dubioza kolektiv, nova mjerna jedinica na mojem popisu, ona za paket jeftinoće, iritantnosti, pretencioznosti, gluposti i svega lošeg što svatko od vas želi dodati? Ajde, svaka čast onome koji ih je stavio da sviraju u isto vrijeme!

Odluka se nametnula sama po sebi, iako mi malo jest žao danas čitati da se Dubiozi bio pridružio Loša za izvođenje ‘Fašiste’. Što ti je to trebalo, legendo? Doduše, legendo uvijek spremna za podilaženje publici, ali ipak legendo? A odluka, vratimo se na nju, glasila je da nam valja otići do Hiddena, na jedini bend o kojem nitko s kime sam ususret njihovom nastupu razgovarao nije znao ama baš ništa, Retro Stefson. Ili RETRO STEFSON!!!!!!!!, poznatiji i kao bend koji nam je poklonio ako već ne najbolji onda svakako najluđi i najveseliji nastup cijelog festivala, pri čemu se ne moramo nužno ograničavati samo na ovogodišnje izdanje. Kad smo Matija i ja doklipsali do njih, gledalo ih je tek nekih četrdesetak ljudi, kad su završili sa svojim showom, neke četiri stotine raspomamljenih ljudi uzaludno je tražilo još! Zašto? Pa kad su šarmu mladih (e, ako itko ima više od dvadeset, onda ja dob procjenjujem najgore na svijetu) razigranih Islanđana podlegli i takvi alternativni cinici kao Vrana, Kujundžić, Matija Haba i ja, onda, što mislite, kakve su šanse za uzmak imali normalni ljudi koji se uz muziku samo žele zabaviti? Sedmeročlani bend koji svira sve žanrove na svim jezicima, i ispuca ih odmah u prvih nekoliko pjesama; koji efekt dizalice ne koristi samo unutar pjesama, nego kao ideal po kojem konstruira svoj cijeli nastup; koji u postavi broji tipa koji ne zna ništa svirati, ali nosi hlače odrezane jedva ispod pogona za nastavljanje vrste i najbolji je animator publike kojeg sam ikad vidio uživo. Zamislite Slya Stonea kako svoje šarenilo donosi na mjesto vokala u plastičnom metalu Van Halen, pa se svi zajedno napuše i jedni drugima priznaju opsesiju brazilskom i balkanskom muzikom. I tek ste na samom početku pojmljenja sveobuhvatnog veselja koje Retro Stefson, s druge strane, izvode štreberski precizno, ali kao štreberi koji se jedva čekaju napiti na školskom tulumu. Da The Go! Team nemaju nimalo srama, ili da Dan Deacon eskapadama ne mora nadoknađivati mršavost svoje muzike, zvučali bi kao Retro Stefson. Ovi bi se svidjeli čak i Tonćiju, iako jest moguće da su na snimkama više indie. Zato te snimke i neću provjeravati, makar se aktualni album zove ‘Kimbabwe’! Da sam bio faca, poslije njih bih bio otišao doma.

TV On The Radio kod mene doma imaju status sličan onome Arcade Fire, a bogami je i iskustvo koje su mi sinoć priuštili slične vrste. Ispočetka su mi bili previše smrdili na umjetničarenjsko prđenje, da bi me okretanjem u nešto komercijalnijem smjeru počeli polako pridobivati u svoj kamp. Teško da ću ikad postati fan, ali na neki eventualni budući koncert u Zagreb ću otići bez razmišljanja, pogotovo zato što sam, uslijed neočekivanog napada bolesti krive procjene, otišao provjeriti Mastodon (ipak je to metal, nemam ništa protiv, ali ipak je to metal) taman dok su Sitek i ekipa svirali omiljenu mi ‘Repetition’. Znam da Sitek lagano postaje Brian Eno/Jeff Lynne (prekrižiti prema vlastitim preferencijama) nove art-rock scene, ali dok god svoje najbolje trikove čuva za domicilni bend, sve mu opraštam. Samo što ja ipak više volim muziku bez trikova. Iscijedi svoje srce u pjesme i imaš me za sva vremena, a, prijatelji stari gdje ste, Stric Mike Skinner tom je disciplinom nekad vladao gotovo bez konkurencije. Priznajem da me je bilo strah kako bi se nastup The Streets mogao pretvoriti u pijano nadmeno bauljanje i inzistiranje na autorskom integritetu aktualnih radova, ali danas mi je razvidno kako si nisam smio dozvoliti smještati Mikea u isti koš s nižim estradnim bićima, kopirajt by Nostradamus. Što da vam još govorim, kad legenda odsvira i ‘Let’s Push Things Forward’ i ‘Dry Your Eyes’ i ‘Never Went To Church’, sve redom u odličnim verzijama, a niti to ne budu vrhunci njegova nastupa, onda znate da mi se pamet pomutila. A pomutila mi ju je jedna od onih pjesama koje su barem jedno vrijeme vladale kao najbolja pjesma svih vremena, pjesma koja ježi, ucrnjava i tješi, ‘It’s Too Late’. Čim je počela, potpuno sam flipnuo, po starom reperskom običaju prolio svoje piće, i u procesu zalio i svoju najvažniju stvar na svijetu Danijelu (što, stvarno ste mislili da nisam popio gorku jezikovu juhu zbog početka posta u utorak? :)). Mike, legendo, hvala!

Nicka Cavea volim koliko malo tko i koliko malo koga, ali njegov najdraži suradnik i dalje mi je Mick Harvey, a ne Warren Ellis, pa sam izveo jedan od neočekivanijih poteza i umjesto za buku Grinderman odlučio se za melodije Overflow. Da, znam da ih mogu gledati gotovo kad god mi padne na pamet, da jesam prije nepunih mjesec dana i da hoću za nepuna dva, ali večer nipošto nisam htio zaključiti sirovošću. I pogodio sam, makar samo zbog Žikine posvete ‘The Sweetest Lullaby’ Ryanu Dunnu, ali i Clarenceu Clemonsu – to nikako nisam očekivao, i bilo mi je jako drago. Idealan kraj. Laku noć.

8 Odgovora to “Nikad nije kasno”

  1. ga-li Says:

    ja isto otra na overflow nakon legende skinnera(kojemu je kreten tonac mozda treba malo pojacat glas, al eto…), a the do su bili genijalni, triba si ostat!!!

  2. Kujundžić Says:

    Ja sam imao obrnut raspored u konačnici – mislio sam pogledati Overflow desetak minuta a onda trčati na Grinderman. Kalkulirajući sa argumentima tipa “Grinderman je bio jedan od najboljih koncerata koje sam gledao prošle godine a Overflow sam gledao u Tvornici i gledat ću opet za dva mjeseca”, očekivano sam ostao na Overflowu🙂 Početak liste sličan kao u Tvornici, mada mi se bend činio puno uigraniji i bolji nego tamo, baš su razvalili. Pretpostavljam da si propustio Brown Eyes koju su premijerno svirali i baš me je čudilo što su je izostavili u Tvornici. A onda je nakon pola sata od Vrane stigao sms da je naš dobar drug “WE sjajan” i momentalno sam otrčao gledati starog bradonju kako se valja po glavnoj pozornici i svira predivan koncert. Warrena Ellisa za precjednika u novom Teenage Riotu! Još smo malo proćaskali sa predstavnicima domaće diskografske industrije na temu smrti kazeta između između dva albuma Colonije u dvehiljaditim i zaputili se bajkovima doma. Danas sam se već kupao na Obojenoj u Splita ka.

  3. Gogo Says:

    Da ti jebem Brown Eyes, ka, šupčino!🙂

  4. VJ Sluško taj Sublimeni Kid Says:

    a mogo si i Mika Male poboldat, ko iclarencea clemmonsa.

  5. Goran Says:

    Ja bih još i ovim putem skrenuo pažnju na najveće razočaranje (?!) InMusica ove godine.
    Ako ne tražim previše zamolio bih kosmičkom greškom neabortirani šljam koji je pjevo T-mobileu za kartu da se ubije štobisereklo A S A P kako bi im mogo vandalizirat grob.

  6. templar Says:

    Nakon lošeg zagrijavanja na prvih nekoliko stvari the streetsa, koji me nisu bacili u trans, otišao sam i ja vidjeti overflow, i to zato jer ih je moja cura htjela vidjeti. Ja ih se nisam ni sjetio.

    Ne sjećam se kad sam ih zadnji put uopće gledao prije in musica, jer nikad nisam bio fan njihovog zvuka, i općenito fat wreckovskog zvuka, koji oni tako žele kopirati do zadnjeg klišeiziranog breakdowna.

    Ono što me ustvari iznenadilo, nakon svih tih europskih i američkih turneja je kako je to grozno pozerski bend, bez baš ikakve karizme i talenta za komunikaciju s publikom.

    Od glupih privatnih šala do antipatičnog kreveljenja, nazoviduhovitih interpretacija narodnih pjesama, njihova komunikacija s publikom koja se, zasluženo, osipala, pretvorila se do trenutka kad smo otišli na Grinderman, u dosadno mrcvarenje najtolerantnijih.

    Zvuk je bio korektan, oni su zanatlije, nema što, ali u njihovoj muzici nema nimalo strasti ni iskrenosti. Eventualno su zaslužili malo blagonaklonog pocupkivanja, jer eto, i to spada u punk. Dušu su dali za MTV Adria, nadam se skoroj turneji Overflowa i Kinokluba po osnovnim školama. Naravno, samo u turnusu za niže razrede.

    Vrhunci festivala, od onog što sam vidio, bili su Arcade fire jer su zaista dobar bend koji zvuči moćno i Grinderman, jer u svoj toj mesijanskoj pozi ima više rokenrola nego u svim overflowima svijeta zajedno.

  7. Kujundžić Says:

    Evo i leđendarnog wall od deatha sa Retro Stefsona: http://www.youtube.com/watch?v=Kc3W3rZVWqE&feature=share

  8. frnjokla Says:

    sve pet, ali overflow?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: