Lako je s takvim imenom…

by

…ili kako sam basketao protiv pjevača Arcade Fire.

Košarka i muzika. Muzika i košarka. Možda nije uputno priznati, ali tako je kako je, dvije ljepotice iz prvih dvaju rečenica ovog teksta meni su najvažnije stvari u životu. Mogu svoju pretpostavljenu neozbiljnu infantilnost pokušavati obraniti pridodajući im vrijednosti oko kojih se načelno svi slažemo, a koje nisu ljuuubaaav, vjeraaa i domovina!, nego obitelj, prijatelji, posao, bla bla bla, ali jednostavno nije tako. Treba vjerovati svojim instinktima, a moji, recimo, trenutno kažu, i time ujedno ilustriraju po kojim pravilima živim život, da se novi album Centro-matic, imenom ‘Candidate Waltz’, mora skinuti čim doznam za njegovo postojanje i onda slušati pet puta zaredom i, vjerujte mi, baš je odličan, kao i to da je jedini bolji način od provođenja sati slobodnog vremena ispred televizijskih prijenosa košarkaških utakmica trošiti ih na terenu, s loptom u ruci i obručem poviše glave. I linijom za tricu ispred nogu, he he.

Krenuo ja jučer popodne do Tuškanca, basketat poviše Saloona, na teren na kojem je nivo igre prilično visok, taman onoliko zajeban da se ekipa u kojoj sam ja najmanji i najstariji lako može nositi sa skočnom mladeži, a ako se desi da sam u trojci i najgori, onda je trojka dostatno ozbiljna. Srećom sam na teren stigao treći – odmah je pao dogovor o formiranju trojke s Martinom (jezičava legenda sjajnog ulaza i rijetko viđenog instinkta za zakuhati frku oko pravila i faulova) i Brunom (tihi A2-ligaš koji bez znojenja trpa koš-faule) – jer je desetak minuta kasnije na teren nahrupila gomiletina igrača, zbog koje se čak i vječno pravilo igranja do 21 smanjilo na do 16, da se sedam trojki ipak malo brže rotira, da jednom kad izgubiš ne moraš na novi red čekati sat vremena. Tijekom prve partije, koju smo dobili relativno lako, krajičcima ušiju i očiju sam skužio i da su do terena stigla neka dva Amerikanca, pitala smiju li igrati i stala u red. Nakon četiri pobjede nad Hrvatima, od kojih dvije jedva, na razliku, red je došao i na Amere, koji su prirodom svog podrijetla nužno zafrkani basketari, kakva bi im trojka bila i da je nisu popunili Samirom, kojeg sam već i ovdje spominjao kao najboljeg s kojim sam ikada stao na parket, beton ili koju već to sklisku podlogu terena na Tuškancu.

Jebiga, četiri zamorne partije igranja na nož malo nas jesu iscijedile, ali i da smo bili najsvježiji, nisam siguran da bismo ovima uhvatili znatno više od 9 koliko jesmo, od čega sam dvije trice zabio kad su oni već imali 15. Mali nabildani Tyler, koji izgleda kao Steve Nash minus 15ak centimetara, stavio je svaki otvoreni šut i postavljao blokove koje nismo uspijevali probiti (to što se postavljajući ih koristio rukama i nogama u ovoj ćemo prigodi zanemariti), Samir je bio Samir, ali trojku je do pobjede sjajnom igrom moderne četvorke prilagođene reduciranoj basketarskoj postavi i duhovitim trash-talkom (In your face! Aaaand one! You can’t guard me! Oh,my God, that’s not a travel, it’s called pivot, you guys invented that move! – pa, da, dok ne podigneš stajaću nogu) predvodio dugajlija u dresu Petea Maravicha iz Utah Jazza (možda nam se htio uguziti dresom igrača našeg podrijetla, ne uviđajući razliku između Hrvata i Srba, a vjerojatnije je stvar u mormonskoj spiki), koji se na upoznavanju prije partije predstavio kao Win. Ulaz, skok, otvorena trica, kontrola reketa, prilično kompletan basketar. Lako mu je s takvim imenom pobjeđivati, pomislio sam gledajući kako Ameri taru i ostale trojke, dok nisam shvatio i kako jedna baš čudna koincidencija zapravo uopće ne mora biti koincidencija.

Naime, dok nisam uključio mozak i spojio datum i festivalski lajnap, čudilo me kako se taj tip, izgledom pljunuti Win Butler iz Arcade Fire, istovremeno i zove Win. Pa sam skužio i kako je lako Kanađane zamijeniti za Amerikance, pogotovo ako jesu Amerikanci. Pa smo, za svaki slučaj, guglali fotke Wina Butlera, među čijih se već prvih pet koje je pretraživač izbacio našla jedna s košarkaškom loptom. Da, igrao sam basket protiv Wina Butlera iz Arcade Fire! Nije baš Craig Finn ili Mike Cooley, kojima bih i puštao da mi lipe banane i kradu balune, ali nije ni ovo loše! Kad su napokon izgubili (i to od objektivno najlošije trojke, zbog čega je Win dodatno popizdio, a što ga je u mojim očima dodatno podiglo), u izravnom sam razgovoru potvrdio svoju pretpostavku i pola se sata zapričao s večerašnjom zvijezdom i prikom mu Tylerom (siguran sam da sam dobro čuo ime prilikom upoznavanja, ali misleći da se radi o članu benda i ne želeći ga uvrijediti time što njega nisam prepoznao, nisam ga upitao koja je njegova uloga u pogonu. Došavši doma vidio sam da nikakvog Tylera ili tipa njegova izgleda nema u postavi muzičara, iako je u razgovoru često puta spomenuo, govoreći u množini, kako oni putuju svijetom i sviraju. Možda je roadie, ili menadžer, ili takvo nešto). Doista kul, kul tipovi.

Odakle oni ovdje? Kako? Šećući se ranije toga dana, njih su dvojica uočili ovaj prekrasan teren koji su jednostavno morali isprobati i s obzirom na to da su fanatici su se raspitali kod konobara obližnjeg kafića igra li se na njemu. Ovaj im je odgovorio da nema straha jer ekipe ima svaki dan. Kako Arcade Fire putuju svijetom, tako i Win i Tyler u svakome gradu u kojem sviraju, a imaju dovoljno slobodnog vremena, potraže teren i igraju s lokalnom ekipom. Do jučer, najbolji basket koji su igrali bio je u Španjolskoj, ako sam dobro zapamtio Zaragozi, ali od jučer to je u Zagrebu (pri čemu ipak treba priznati da su priznali da u američkim gradovima nemaju šanse ni protiv afroameričkih osnovnoškolaca, a kamoli starije ekipe). Normalno. Kažu da su to i očekivali, jer su raspitujući se dobili informacije da će kod nas i kod susjeda gdje sviraju na Exitu sigurno naići na odlične basketare. I jesu. Da su totalno zagriženi pacijenti dokazali su i razgovorom o ‘Once Brothers’, Euroligi, Houston Rocketsima (Win je potvrdio legendarnost Žana Tabaka i vadio mi mast pričom o poljupcu smrti Marija Elieja), razlikama u pravilima američkog i našeg basketa, Kukiju i Rađi i čemu već sve ne. Win se čak raspitivao ima li smisla da danas dođe na teren malo ranije, da baci koji hakl prije svirke, ali Tylerov glas razuma ipak je otklonio tu ludoriju. Okinuli smo nekoliko fotki, pitali me trebaju li mi ulaznice, stavili jednog tipa plus jedan na popis, i zahvaljivali se kao da smo im dali bubreg, a ne mjesto u rotaciji trojki.

Jebiga, dat ću im još jednu šansu i potruditi se bend prestati cijeniti i početi zaista i voljeti. Ne upali li, nitko nije kriv.

14 Odgovora to “Lako je s takvim imenom…”

  1. Gee Says:

    Nakon ovoga i ja im dajem šansu🙂

  2. Hugin Says:

    Trebao si od tog razgovora napraviti interview i objaviti ga ovdje, a onda se 15 godina preseravati s tom tekmom u svakom drugom tekstu kojeg napišeš. Bar bi tako Sale Dragaš napravio.

  3. andrija Says:

    Zakon nad zakonima!

  4. Zeljko Says:

    Prejebena prica. Posto ce opet doci u zg sad znamo gdje i kada sloziti trojku za jedan “In your face Win!”

  5. Jelena Says:

    i još te spomenuo na koncertu… odlična fora!

  6. pitar Says:

    Ja san ih volija, ali nakon ovoga ću ih samo cijeniti.
    Kakva to zvijezda igra basket sa nepoznatim ljudima u jednoj balkanskoj zemlji?🙂

  7. Martin Says:

    pizdo nisi mi to reka jucer na festivalu…

  8. ga-li Says:

    pa reka san ti ja, nesrecnice!!!

  9. bb Says:

    Gogo, ja mislim da si igrao basket s Vinceom Vaughanom.

  10. Srklet Says:

    fora.

  11. Anonimno Says:

    Win je bio sa svojom dragom na Štrosu, naravno sa košarkaškom loptom.

  12. tha Says:

    ma daj! šta se sve događalo u zga dok san ja spajala tjedan za otić na more.

  13. Domagoj Jakopović Ribafish Says:

    Tako sam ja s Neletom fuce igro…
    Sjajno!

  14. InMusic 2011, dan prvi « čovjek koji je buljio u ekran Says:

    […] U jednom trenutku Win je priznao kako u svakom gradu igra košarku i kako su mu na basketu rekli da bi jugoslavenska repka iz 90-e mogla dobit Dream Team, pa nek večeras mi sudjelujemo energično […]

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: