Iz arhive Plana B: Veseli pirati s Kariba

by

Otkad se u osamdesetima pod nazivnikom “world musica” iz zapadnjačkog interesa za autohtonim vrstama glazbe iz različitih krajeva svijeta razvila cijela jedna grana glazbene industrije, rasla je potreba za prikladnom alternativom. Jer problem s promotorima i konzumentima world musica je taj što, ponekad, u potrazi za čistom, zapadnjačkim utjecajima “neiskvarenom” glazbom, znaju prema objektima svog obožavanja nesvjesno zauzeti patronizirajući stav (analogija: tehnološki zaostali domoroci žele televizore i kompjutere u svojim kolibama jer vjeruju da bi to poboljšalo kvalitetu njihovog življenja, dok ih turist zapadnjak gleda i misli si da šta će im to uopće, zašto bi htjeli biti poput nas, zašto bi mi htjeli da oni budu poput nas, pa mislim puno ste nam simpatičniji ovakvi kakvi jeste, sa svojim vračevima i plemenskim bubnjevima i kljovama, nemojte se nikad mijenjati, zabavljajte nas do kraja vječnosti sa svojim taaaako simpa etno frik-šouom molimo vas!!!).

World music je vječno naganje mitske neiskvarene autentičnosti – nauštrb prirodne tendencije glazbe da bude iskvarena, nauštrb prirodne tendencije glazbenika da u svoj rad ubacuju elemente svega što im se učini zanimljivim i/ili isplativim, odakle god dolazilo da dolazilo, ne šljiveći ni pet posto to što će neki sroljo na drugom kraju svijeta možda misliti da si time svoju dragocjenu kulturu “mekdonaldiziraju” ili štatijaznam. Što bi onda bila alternativa world musicu? Pa, primjerice, traženje moderne glazbe iz Južne Amerike i Afrike i Azije koju rade mladi ljudi za mlade ljude, glazbe koja upija najnovije zapadnjačke trendove i mutira ih u niz fascinantnih lokalnih bastarda.

Taj alternativni pristup – nazovimo ga, recimo, “world street” – postao je istinski ostvariv tek u eri globalnog mp3-prometa, i može se na djelu vidjeti kroz niz blogova i klupskih večeri koje vode mladi američki i europski kužeri, fascinirani world street scenama poput brazilskog baile funka (suho-sirovi electro beatovi + agresivni, često lascivni rap) ili angolansko-portugalskog kuduroa (afrički house s hip hop senzibilitetom). No, i ovdje opet imamo problem “egzotike autentičnosti”: razlika je samo što se autentičnost ne mjeri po ključu etničke čistoće – nego po ključu hip hop-kulture. Dok su junaci world musica čuvari tradicije, junaci world streeta postaju mladi obespravljeni ratnici ulice. Dok se uz world music njegovi konzumenti mogu osjećati sofisticirano i hoch, konzumenti world musica imaju nešto uz što mogu nabacivati opake poze i osjećati se cool.

Što sve jesu poprilično proizvoljne i drske generalizacije, ali bi mogle objasniti zašto nijedna od tih dviju strana nema puno razumijevanja za jedan od mojih omiljenih žanrova – socu, autohtonu modernu plesnu glazbu Trinidada i Tobaga. Za world music-ekipu, soca je previše jeftino-digitalna i vulgarna, konfekcijska bastardizacija trinidadskog calypsa (koji je ionako – kao plod kulturalnog sraza afričkih robova i njihovih francuskih, španjolskih i britanskih kolonijalnih gospodara – već bio poprilično bastardan sam po sebi). A za world street-ekipu soca je možda naprosto previše… vesela. Napadno, fluorescentno, haga-vaga vesela.

Soca ne da je vesela, nego je najveselija muzika na svijetu. Soca je poput vlakića na svadbama, ali vlakića bez kraja i bez predaha. Soca ne poznaje tugu, balade, napaćenost, gnjev, sve te stvari koje se u površnom zapadnjačkom shvaćanju prečesto poistovjećuju s “dubinom” u glazbi. Soca ne kaže dont vori bi hepi, soca kaže BI HEPI BI HEPI!!! Ljudi koje sam tjerao da slušaju socu su uglavnom ispizdili na živce već nakon prvih par stvari. Ja socu slušam za doručak. (Nije ni čudo da sam neshvaćen.)

Do dana današnjeg, samo je jedan autentični soca-hit u izvornom obliku uspješno penetrirao zapadnjački pop mainstream: “Turn Me On” Kevina Lyttlea (ljeto ’04, sjećate se?). No to je tek ležernija, “romantičnija” varijanta soce, više za trljanje uz suprotni spol – “trljavi ples”, reko bi jedan moj prijatelj – negoli za frenetično drmanje i skakanje. Za potpun doživljaj turbo-ludila soce, potražite na youtubeu “Jumbie” (Machel Montano) ili “Max It Up” (Destra) – razuzdane raspaljotke skrojene po karnevalskoj mjeri. A ako se niste voljni zadovoljiti skromnim repertoarom soce na youtubeu, toronto-lime.com je super mjesto za preslušavanje recentnih hitova.

Karneval Trinidada i Tobaga se odvija svake veljače, ili katkad početkom ožujka, i predstavlja najveći godišnji društveni događaj u životima Trinidađana i Tobažana. Ovo se posebno odnosi na izvođače soce, koji period između karnevala i jeseni provode u manje-više potpunoj diskografskoj hibernaciji; živnu tek tijekom tri-četiri mjeseca ususret karnevalu, kad plasiraju svoje udarne singlove s kojima se potom natječu za simpatije karnevalske publike. Glazbenici na karnevalu sudjeluju u nizu takmičenja koja pobjednicima donose prigodne trofeje i izdašne novčane nagrade, u nekim slučajevima i automobile, a najprestižnije takmičenje je Road March – gdje pobjedu odnosi pjesma koja se najviše puta izvodila tijekom karnevala. Stoga i mnogi singlovi dolaze uz paketu sa specijalnim “road mix”-verzijama, koje guraju galopirajuće perkusije u prvi plan.

Sa svojim sintetičkim ritmovima soca je najbliža jamajkanskom dancehallu, od kojeg je usvojila praksu riddima (instrumentalne podloge na kojima se izmjenjuju različiti izvođači s različitim interpretacijama), kao i praksu mažnjavanja motiva iz zapadnjačkih hitova, od “La Bambe” preko “Blue” Eiffel 65 pa sve do “Clocks” Coldplay (!). No, dok je dancehall hip-hoperski mrk i prečesto natopljen nasiljem i mizognijom i homofobijom, soca je vedra i dobroćudna, s ničim osim dobrog provoda na umu. Većina pjesama eksplicitno poziva na ples, fete, bacchanal, a iako bi alkoholičare moglo razveseliti kad vide koliko se često u naslovima pjesama pojavljuje riječ “wine”, treba odmah reći da nije posrijedi svima nam drag napitak – nego jedna vrsta (trljavog) plesa! A što se tiče socijalno angažirane tematike, ona se u soci uglavnom manifestira isključivo kroz pjesme usmjerene protiv uličnog kriminala što remeti karnevalski sklad (npr. Jack Rayza “Wine vs Crime”).

Mada, bio bi red spomenuti kako ni soca nije skroz cijepljena na zla poput homofobije, pa je tako Peter Ram je u svom prošlogodišnjem hitu “Woman by My Side” pjevao: “It was written in Leviticus/ Man shouldn’t lie with man/ It’s abomination.” Nije lijepo za čuti, da… no, opet, daleko je to od homofobičnih himni dancehalla poput “Chi Chi Man” T.O.K, koja je otvoreno pozivala na linčovanje homoseksualaca! Peter Ram se k tome još pod pritiskom dužnosnika lokalne policije i CDC-a (Carnival Development Corporation) morao ispričati zbog svog ispada, što je nezamislivo za zvijezde dancehalla – osim u slučajevima kad im se zbog homofobije otkazuju nastupi u Europi i SAD-u, pa su prisiljeni ispričavati se iz čisto pragmatičnih razloga.

Pa ipak, i unatoč takvim preprekama, dancehall je zajedno s reggaeom iznimno uspješan izvozni proizvod: glazbena industrija Jamajke je 1997. nacionalnoj ekonomiji priskrbila zaradu od tristo milijuna dolara, dok je iste te godine soca Trinidadu i Tobagu donijela… dva milijuna dolara. Da ne spominjemo kako se prva trinidadska radijska stanica posvećena isključivo soci pojavila tek prije četiri godine! Više je razloga zbog kojih se soca ne uspijeva globalno afirmirati: dok vlasti u Jamajci ustrajno rade na promociji svoje glazbe, u Trinidadu i Tobagu ne postoji ta vrsta sistematskog njegovanja tržišnog potencijala soce – čiji su izvođači usto sa svojim diskografskim aktivnostima ograničeni na tek jedan kratki period godine. A i, na kraju krajeva, malo tko tko nije s Kariba je u stanju podnijeti taj vraški jak koncentrat neumoljivog, neumornog veselja. Pa onda rulja umjesto te zakon mjuze sluša neku ful nezakonitu mjuzu tipa Amy Winehouse i Điboni. Bah, okrutnog li svijeta!

(izvorno objavljeno u Planu B, ožujak 2008.)

Jedan odgovor to “Iz arhive Plana B: Veseli pirati s Kariba”

  1. tonći Says:

    ispravak dezinformacije – ponešto diskografske aktivnosti izvođača soce je usmjereno i na festival Crop Over, koji se održava na Barbadosu od lipnja do prvog ponedjeljka u kolovozu

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: