Trodioba strasti

by

Pišući tamo krajem veljače o nastupu kojim su OVERFLOW ukrasili otvaranje Warehouseova skejterskog parka, koji su dijelom iskoristili za snimanje spota aktualnog singla ‘Surprise’, bio sam zaključio kako me nove pjesme, koje sam tad čuo prvi put, nisu oduševile u smislu izazivanja preuranjenog rejvanja o albumu godine, ali me za tada još uvijek tek nadolazeći album ‘Hit Me’ itekako jesu bile zainteresirale, što ionako jest maksimum koji smijem tražiti od pjesama koje premijerno slušam uživo. Naravno, mene osobno za novi album Overflow ne treba posebno napaljivati, dovoljno je obavijestiti me da postoji ili da stiže, i to je to, odmah sam u niskom startu. Danas, tri mjeseca poslije u uvodu navedene svirke i stotinjak preslušavanja novog bendovog albuma, s radošću i bez srama dodajem i kako nikakvo eventualno rejvanje o albumu godine ne bi bilo ispalo preuranjeno koliko proročansko. ‘Hit Me’ je, naime, apsolutno divan i sjajan, lako moguće najbolji album benda uopće, i ne samo budući vlasnik hrvatske krune, nego i siguran top 10 materijal cjelokupne godišnje ljestvice. Ispadne li drukčije, bit će super, značit će to postojanje još mnogo dobre muzike u mjesecima pred nama, a to je uvijek dobra stvar. Pitanje je samo koliko ću vremena ja osobno imati za upoznavanje te muzike, jer mi ‘Hit Me’ ne prestaje davati i od mene tražiti.

Ponešto rezerviraniji stav koji sam bio zauzeo na počecima susretanja novih bendovih pjesama sada lakoćom razumijem kao logičan rezultat određene promjene bendove paradigme, iako je sasvim razumno i valjano pitanje koliko je zapravo riječ o promjeni, nije li stvar prije u doradi i prilagođavanju novim okolnostima? Naime, u periodu nakon povratničkog albuma ”’Live” At… Parties’, koji je u principu služio kao zagrijavanje najnovije postave, Overflow kao da su odrasli i sazreli, ali ne na načine kojima ova dva omražena pojma inače doživljavamo. Komponentu sviračkog majstorluka gotovo da i ne moram naglašavati, valjda nam je svima jasno kako je riječ o potpunim ubojicama, ali sumnjam da je nekoliko godina proba i koncerata odmoglo u konstruiranju ove nove, fantastične zvučne slike. Više me veseli činjenica o čijoj sam rodici već jednom na Gorili pisao, a to je sazrijevanje prihvaćanjem svojeg ili svojih identiteta. Pa sve i da je dio tog identiteta određena infantilnost, bila ona rafinirana ili ne, izgrađenom te osobom čine svijest o njoj i posljedično prihvaćanje, a barem Overflow nikad nisu imali krzmanja pjevati o, recimo, curama iz Montpelliera ili agresivnim krišnama. Upravo mi ove dvije pjesme, ‘Girls From Montpellier’ i ‘Aggressive Krishna Boys’, i djeluju kao najbolje ilustracije pomalo paradoksalnog alkemijskog spoja koji čini pogonsko gorivo nove ploče, a to je neobuzdan i melodijama srednje bendove faze nerazblažen povratnički raspašoj korijenima, ali koji istovremeno nepogrešivo odaje kako ga izvodi bend sposoban i spreman učiniti sve što poželi ili mu padne na pamet. Singl ‘Surprise’ u tom je smislu znakovit kao na prvo slušanje čudan, ne toliko poletan ili zarazan izbor, ali koji je svaki novi put sve ljepša i ljepša pjesma, začinjena finim prstohvatom one specifične melankolije koju je bend utkao u svoje baladice ‘Wasted’ ili ‘Doruuu’. Najbliže opisu balade na novome je albumu krasna ‘Brown Eyes’, ali riječ je o prilično različitoj pjesmi, iako ništa manje dojmljivoj.

Uživo, sve se ovo čuje i još bolje, odnosno izravnije, kako je pokazao premoćan bendov koncert u petak, u Malom pogonu Tvornice, kojemu je bio dovoljan jedan jedini moj posjet da mi odmah postane predvodnik utrke za novi najbolji koncertni prostor u gradu, što mu vjerojatno neće biti golemi problem postići nastave li program u njemu barem dijelom raditi Mate i ekipa. Ne ulazi se na glavni Tvorničin ulaz, nego tamo iza, a prostor otprilike KSETovih dimenzija se zapravo nalazi s druge strane unutarnjeg šanka. Atmosfera u njemu je baš prisna, a jedini mu je problem što se WC-i nalaze prema stejdžu, tako da se za odlazak na nuždu treba probijati u najveću gužvu, a ne kroz nju unatrag, što je možda i dobro, pokaže li se da će to smanjiti cirkulaciju ljudi. Super je stvar da su ga (barem meni) otvorili baš Overflow, a i još bolje da su to napravili koncertom koji nije bio samo dostojan njihove reputacije odličnog živog benda, nego koji bi tu istu reputaciju trebao i podebljati. Kao i album, i koncert je bio otvoren eponimnom rasturačicom, a pred negdje tristotinjak uglavnom starijih posjetitelja – stari fanovi izgleda, prosjek rekao bih debelo preko 30 godina, što me dodatno razveselilo, kao i uvijek kad na koncertu ne spadam među stariju ekipu! – Overflow je 80ak minuta svirke iskoristio primarno za promociju aktualnog albuma, s kojeg je izvedeno 12 pjesama, a izostavljene su bile samo spominjana ‘Brown Eyes’ (šmrc!) i ‘Papa Part Two (The Inevitable Son)’ (okej, nikom ništa!). Sad, koliko je naglasak na novi album bio provociran razlozima promocije – pa, vjerojatno baš i ne, s obzirom da je ekipa jako zdušno i pripremljeno pjevala i najnovije stvari, pa je bilo očito da nam album baš i ne treba predstavljati. Prije je stvar u tome da su Žika, Dado, Nikica i Zoki jednostavno još uvijek željni novog albuma, čije pjesme sviraju kombinacijom gladi, zajebancije i vojničke fokusiranosti, a to se jako lijepo prenosi do mene koji negdje na polovici prostora guštam kao malo prase.

Sve i da večer u kojoj se koncert održao i nije bila ovogodišnja najtoplija zagrebačka, unutra bi svejedno bilo pakleno, a o kojim razmjerima govorim dovoljno će reći činjenica kako uopće nisam popizdio kad je cura iza mene slučajno prema naprijed prolila svoje piće. Okej, u čaši se nalazila čista voda, i puno je više najebala cura sa strane, ali meni inače smeta svaka kap, pa me je i samog iznenadio moj prijateljski osmijeh u stilu nema veze, desi se!. Jebiga, imao sam preča posla od živciranja, kao što je pjevanje himne ‘Doctor’s Tune’ ili u ovom kontekstu i još prikladnije ‘Water’, već standardno pjesama koje izazivaju najuživljeniju reakciju publike. Među starijim bendovim pjesmama repertoarni je izbor logično napravljen na albumima snimljenima s Nikicom u grupi, s jedinom iznimkom u vidu prastare i još uvijek jednako uvjerljive ‘Touching The Ground’. Pretpostavljeno evoluiranje benda, odnosno, da ne budem prokleto pretenciozan, normalan i poželjan korak naprijed tako je oslikan i set listom u kojoj nije bilo previše mjesta za pjesme s prvih dvaju albuma – naravno, kad promotivna priča oko ‘Hit Me’ malo splasne, očekujem kako će se bend češće laćati vječne zelenjave tipa ‘Naked’, ‘Face’ ili ‘Masquerade’, kao uvijek dobrodošlih i burno prihvaćenih dragulja iz prošlosti, super poklona za najvjernije. Najbolje od svega je što novim albumom i ovim fantastičnim koncertom Overflow nisu postali bend koji najvjerniji toleriraju ma što god, nego, naprotiv, suprotno – bend koji ni sam nikad dosad nije nudio ovoliko razloga za regrutaciju najvjernijih fanova. Set lista: Hit Me – I Hate Everything – Nice And Fine – Make Up Your Mind – Get Away – TPOIKA – Doctor’s Tune – I Kill – Spinning The Blind Man – Wasted – Sexy – Girls From Montpellier – Pussy Eater – Ebony + Ivory – Mean Son Of A Bitch – The Sweetest Lullaby – Your Pack Of Lies – Doraaa – Panic Attack – Surprise – BIS: Swallow – Aggressive Krishna Boys – Water – Touching The Ground – The Mad Milkman – The World Beneath Your Feet

Ako niste sigurni, dobro ste vidjeli, ne, Overflow nisu izveli još uvijek im najprepoznatljiviju pjesmu ‘Dorothy’, ali ja sam djevojčicu iz naslova ipak čuo uživo, i to sutradan, u subotu. Ne pjesmu, nego bend Dorothy, nažalost, legende u usporedbi s kojima Adastra ili Cota G4 zvuče kao ne samo najbolji, nego i najoriginalniji bendovi na svijetu. Doista mi nije jasno odakle tim otužnim sweet/hard rokerima, kojima sam čuo samo tri pjesme, brdo nevjerojatno debilnih stihova i more klišeja, pozicija predgrupe jednome od najvećih rokera ikad i igdje. Ne mogu vjerovati da ih je General sam pozvao da otvore koncert ŽIVOG BLATA u Boogaloou, jer je riječ upravo o onoj sorti bljedunjavaca koje Mitu prezire do boli. Mada, izgleda da ni Mitu nije više onaj Mitu, jer je pretpostavljeni ustupak organizatoru još i zanemariva sitnica u odnosu na činjenicu kako je jednim lako izvedivim činom General propustio pojačati svoj status ikone koju nitko i ništa ne dotiče. Dobro je Peras rekao, bilo ga je strah doma pogledati do kraja finale Lige prvaka da se ne bi dogodilo da se Živo blato doista na stejdž popne u najavljenih 21 sat, pa kom obojci kom opanci, nema se šta satnica najvećeg benda svih naroda i narodnosti štimat prema igranju nekolicine nedojebanih klinaca! Ako Pucko ne igra na balun jer ga to umara, onda ni Mitu ne bi trebao obraćati pažnju na balun, jer ga to nervira. Pogotovo što su obje finalne ekipe pristigle sa samog dna Mituove muzičko-društvene vrijednosne ljestvice, prvi balearički day-glo metroseksualci, drugi fish’n’chips indie rokeri u gay trenirkama i patikama.

A koncert ne samo da je pristojno pričekao da tekma završi, nego je počeo tek u 23.30! Omekšao je Mitu, omekšao, ali srećom samo u pogledu prihvaćanja društvenih konvencija, jer je tijekom svirke još uvijek onaj isti gospodar balkanskog rocka pred kojim strepi sve živo, osim uvijek mu odane vojske sljedbenika, kakva baš i nije prekrcala Boogaloo. S obzirom da sve češći koncertni nastupi Živog blata sve više gube onu aromu posvećenog ukazanja, slabiji brojčani posjet i nije bio sasvim neočekivan, ali zapravo nije bio ni toliko slab. Od svih koncerata Živog blata koje sam vidio, ovo je bio najbizarniji, ali i muzički najbolji još od davnašnje premijere u Močvari. Bizarnost kod cjelokupne pojave ovog benda nikada nije trebalo tražiti povećalom, ali mene je nekidan fascinirala činjenica kako je tek redukcijom scenskog pretjerivanja, garderobnih eskapada i komentiranja svega i svačega na potezu od politike do sporta (iako, da se baš ničim nije očešao o Bon Jovija ili Papu me jest malo razočaralo), Mitu/Vuco dodatno naglasio svoju jedinstvenost. Mislim, te stihove znam napamet i čuo sam ih toliko puta da službena matematika još uvijek nije objavila pronalazak adekvatnog izračuna za dobivanje točnog broja, ali dok sam slušao čistu svirku, iz stražnjih redova prostorije, neuzbuđen zbog konačnog ponovnog susreta s bendom, kako je znao biti slučaj na prijašnjim koncertima, na svakoj sam se pjesmi nekoliko puta nasmijao sam sebi. Jebote, koji je ovo bolesnik! Ali i koji gitarist, pjevač, skladatelj i izvođač!

‘Konac konca’ je odsviran gotovo u cijelosti, iako se u više od dvije ure sviranja baš i moglo pronaći mjesta za ‘Nogometaša’ i ‘Ajkulo’, makar izbacivanjem nekih od nekoliko ponovljenih pjesama. U skladu s očekivanjima, Živo blato je izvelo i dvije nove pjesme, i to odmah na samom početku – ‘Tukaj je smrt’ (http://www.youtube.com/watch?v=iw5SwJVyKe8) koja počinje kao perverzno-nježna balada da bi se do kraja nabildala u gotovo rammsteinovski refren čiji je tekst Idemo u Maribor, idemo u Celje, idemo u Ljubljanu, bre najdovitljiviji haiku svih vremena, te ‘Otet ću te njemu’ (http://www.youtube.com/watch?v=omumg6t_XHU&feature=related), lezbijsku himnu u nastajanju koja to nikad neće postati, zbog iz određenih društvenih krugova određenih krivo interpretiranih autorovih izjava iz prošlosti. Izvedene jedna za drugom, pjesme su predstavile i novi element bendovih scenskih pojavljivanja, dvije bekvokalice, koje su prvo svojim urnebesnim nana-nana-na osigurale vokalni aranžman prvoj pjesmi, da bi onda zatim u potpunosti i otpjevale drugu. A čak ni u njoj, kraljice, nisu pokazale ikakvu zainteresiranost – ja doista ni najmanje ne kužim što će Mituu uopće prateće pjevačice, a pogotovo one koje su možda tek nekih 15 posto koncerta provele dajući znakove života. Ali, kako sam maločas rekao, nije da mu trebaju, pa mu onda shodno tome i ne mogu nedostajati.

Moj osobni hajlajt koncerta ipak je bila Mituova zahvala izdašnim donacijama Siniše Vuce koje su i omogućile snimanje albuma kojim se upisao u legendu, a vjerujte mi da je cijeli klub strastvenije i od ‘Estrade’ i ‘Objeda’ i ‘Maloljetne’ u glas otpjevao ‘Podigla me iz pepela’. Problem je bio samo u tome što sam ja bio sasvim ozbiljno shvatio Generalovu hvalisavu najavu da će bend svirati do sutra ujutro i u miks ubacivati i Vucine pjesme, da sam, očekujući ih, ponešto manje uživao u ostatku programa koji su ipak u potpunosti ispunile pjesme Živog blata, među kojima i već sad kultna ‘Neću rabiti kondome’. Samo zbog nje novi album iščekujem s nestrpljenjem, kad već moram priznati da sumnjam u mogućnost ponavljanja čarolije ‘Konca konca’, ali s obzirom da je General još uvijek u punoj formi ispucavanja bombastičnih najava – preko sedam i pol sati materijala, 165 pjesama, šesterostruki album, turneja Hamburg-Trogir-Toronto, pet poglavlja… – onda valjda nije uputno sumnjati ni u autorsku formu.

Odličan produljeni koncertni vikend završio sam tek u ponedjeljak navečer, prekjučer, u KSETu, u kojem su THE CUTE LEPERS ponovno pokazali kako im je na umu jedino razigrana zabava bez ostatka. Svoje je sastojke za urnebes – energičnu svirku, keči melodije, zavidnu scensku kondiciju, kul faktor kojim su pomalo nepošteno obdareni u golemim količinama – bend na tulum donio, samo što mnogi ipak nisu osjetili privlačnost dolaska na takav tulum. Tako da se u klubu skupilo tek nekih pedesetak duša, opet mahom starije ekipe, među kojima se isticalo i nekoliko zaslužnih starina koje se zasigurno iz prve ruke sjećaju kako je ovaj vid mekanog punka/power-girl-popa koji The Cute Lepers sviraju djelovao na tinejdžere u vrijeme kada se prvi put pojavio. Ja znam samo kako je taj neodoljivo slatki zvuk koji, nadam se, ne izaziva karijes uslijed neprestanog žvakanja i cuclanja djelovao na jednog tinejdžera u duši, kada su se prije skoro pa točno godinu dana Steve E. Nix i njegovi pobočnici prvi put pojavili u Zagrebu i Spunk bez problema pretvorili u školsku dvoranu američke gimnazije, a koncert u maturalnu zabavu kakve sam dotad gledao samo na televiziji, ne nalazeći primjetnije paralele s našom inačicom iste institucije. Djelovao je tako da me bio oduševio – koliko vremena treba za postati doživotni fan nekog benda ne znam, jer nijedan bend još uvijek nisam volio do svoje smrti, ali znam kako je za postati veliki fan jednog malog benda dovoljan poletan koncert i dvije odlične ploče, koje sam prošlog ljeta vrtio na dnevnoj bazi. Tim se dvjema pločama, ‘Can’t Stand Modern Music’ i ‘Smart Accessories’, nešto ranije ove godine pridružila i još jedna, ‘Adventure Time’, jednako zavodljiva i zaigrana kao prethodnice.

Zapravo, The Cute Lepers su opet snimili jednu te istu ploču, u smislu u kojem gotovo stalno sviraju i jednu te istu pjesmu, ali ne onu iz pokudnog komentara zlonamjernog eksperimentatora koji u muzici stalno traži novo, nego onu iz pijanog osmijeha korporativnog menadžerčića srednjeg ranga koji se s frendom, olinjalom rokerskom propalicom, nađe na pivu prisjećanja na srednjoškolske dane pa mu se ohrabren bocom viška pridruži i u odlasku na neki alternativni koncert, da bi već kod uvodnog polu-instrumentala ‘World Of Suspense’ počeo otpuštati kočnice, koje su do negdje ‘Fall To Pieces’ već debelo slomljene. Piči dalje, brale! The Cute Lepers i na albumima i na koncertima sviraju muziku koja bi se trebala svidjeti svima, čime ne mislim reći da su ljudi koji ih ne vole ili ne poznaju čudaci, nego da u njoj nema ništa konfrontirajuće ili agresivno. Naprotiv, melodija se prelijeva u melodiju, refren u refren, ritam goni noge na plesanje, tipovi koji sviraju izgledaju kao face s brdom zanimljivih priča za razgovor, a sve i da ste gluhi možete uživati gledajući zgodnu bekvokalicu i njezin zavidan katalog plesnih pokreta. Tradicija na koju se bend nastavlja doista je zlatna – The Attractions, The Rezillos, The Dead Boys, The Undertones… – i pouzdano znam da i u Zagrebu ima mnoštvo neizlječivih pacijenata, pa me malo začudio ne baš mizeran, ali svakako nezavidan broj okupljenih u KSETu, koji je prekjučer vidio baš lijep koncertić. Lamentirajući o svemu putem kućama, Ugledni i ja smo detektirali brdo mogućih razloga, od kojih ovdje izdvajam samo onaj posljednjih godina naprosto prenapučene zagrebačke koncertne ponude, i njezin konkretan rukavac suludog tjedna za nama. Prije 5-6 godina, ovaj bi bend napunio KSET, prilično sam siguran. A možda je stvar samo u tome da ovo jest muzika za mlade ljude, ali je ujedno i muzika starih ljudi. U tome mi je slučaju drago da sam star. Set lista: World Of Suspense – Nervous Habits – Adventure Time – Terminal Boredom – Smart Accessories – Fall To Pieces – All This Attention Is Killing Me – You Don’t Have To Belong To Religious Right – Cool City – Berlin Girls – Tribute To Charlie – Prove It – What Happens Next – Dirty Baby – 77 – Young Hearts – BIS: Never Gonna Do That – Bob Forrest Song – Opening Up

Jedan odgovor to “Trodioba strasti”

  1. malcomasva.tblog.com Says:

    Perhaps it’s because they don’t realize how much you qualify for.
    Remember that 0% bill consolidations only apply to buyers who have a history of bankruptcy are
    short lived for many who immediately rebuild their credit.
    So, either get yourself a co-signer to be able to refinance the loan you take.
    Otherwise, he will be held responsible too and the
    late or missed payments so he can act in accordance with his
    obligations and pay the installment. In case you have bad credit?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: