The Real Deal

by

Okej, neš ti ni mojega scenskog underground kredibiliteta, a i želje da ga steknem, ali od svojeg pojavljivanja na obzoru onih koji muziku doista prate, ili se barem to uporno trude činiti, križevački kantautor Luka Belani mi je odavao dojam isfabricirane pojave. Ne izostankom kvalitete svoje muzike ili moje vlastite nemogućnosti pronalaženja tragova autorova iskustva u njegovim pjesmama, nego činjenicom kako u cijeloj situaciji nisu bili uočljivi neki drugi tragovi, oni preskočenih standardnih prepreka na razvojnom putu, zbog čega se u startu nisam baš bio pretrgao provjeriti muzičke temelje cijele priče. Moram pošteno priznati i kako je čovjek kod mene fasovao nepovjerenje i zbog okolnosti na koje nije mogao utjecati, kao što je ona medijskog trpanja u zajednički koš s ostalim novim hrvatskim kantautorima, od kojih je većina ubibože dosadna i beživotna, ili pohvala kritičara koji i jednima My Buddy Moose daju jedva tri čega li već. A ako jedna trula jabuka kvari cijelu gajbu jabuka, mislio sam, onda sigurno i većina trulih jabuka kvari i one rijetke nepokvarene jabuke u gajbi, zar ne? Dobro, dosta je više jabuka i gajbi, a odgovor na prethodno pitanje izgleda da je niječan, barem sudeći po jako dobrom koncertu koji je Belani uz prateći bend (on na gitari, bubnjar, basist) odsvirao u petak navečer (bio je vikend, što da kažem, nisam stigao prije pisati) u novome omiljenome centargradskom izlazištu mladih i onih koji takvi uzaludno žele još koju godinu ostati, Kinu Grič (prostorčina! Otprilike veličine KSETa, ugodna atmosfera, odličan zvuk). Uživo, Belani jako uvjerljivo nadoknađuje rijetke, ali ipak postojeće studijske boljke debija ‘B-Side Of My Mind’, te bez ikakvih problema naglašava najbolje strane aktualnog albuma ‘Changin’ Chapters’, i mogu bez krzmanja priznati kako tip doista jest prava stvar. Samo što je ipak važno pripomenuti kako prava stvar ne mora ujedno značiti i kako je riječ o sjajnoj stvari. Što ovom nemuštom kriptikom pokušavam poručiti? Pa to da mi je nakon sigurne, uživljene, frajerske rokerske svirke u petak potpuno jasno kako moje zamjerke autorovom radu nisu rezultat njegovih problema s realizacijom, nego mojeg neslaganja sa svim njegovim zamislima, a koliko god duboko u sebi znao da sam i u tom slučaju uvijek u pravu, toliko se istovremeno trudim biti jedinka koja normalno funkcionira u društvu u kojem se toleriraju različiti stavovi. Luka je odličan u onim pjesmama u kojima zvuči najmanje moderno, odnosno onima koje se najizravnije naslanjaju ili na kantautorsku tradiciju koju svojom obuhvatnošću najbolje reprezentira Ryan Adams, ili na novije omekšavanje klasičnoga garažnog zvuka koje i dalje najlakše vezujemo za The Strokes i njihove početke. Ono što se meni ne sviđa čak nisu ni poneki pokušaji osuvremenjivanja zvuka, nego činjenica da me u njima prečesto podsjeća na Lennyja Kravitza i njegove bljutave funky šeme kalemljene na inače podnošljiv retrorokerski pristup. U praksi to znači kako Belani ne svira obrade, recimo, The Faces ili Slobberbone, nego Editors i Kings Of Leon, a ni od njih ništa s prvog albuma. Koliko god obje pjesme bile izrazito efektne, prva prearanžirana u intimu akustične gitare, druga himnički poletna i odličan izbor za sviranje na bisu, toliko su bile i dostatno sumnjive da je podozrivo gunđalo u meni i dalje nastavljalo smetati prijatelju svih bendova u meni i priječilo opuštanje i uživanje. A razloga za uživanje jest bilo, i to dovoljno da me natjera na preispitivanje prije donesenog suda kako su Lukini albumi doista dobri, ali meni nedovoljno inspirativni da bih s njima dijelio ikoje trenutke svojeg života. Neće mi ni najmanje smetati promijenim li doskora svoje mišljenje, a sumnjam kako će autoru samom smetati ako se to ne dogodi, s obzirom da se ne sjećam kada sam na jednom nominalno malom koncertu doživio da omjer dečki i cura bude u korist zajebanog spola. Kada te vole djevojčice, djevojke, žene i kada pjevaš za njih zaljubljene, onda valjda radiš nešto ispravno.

2 Odgovora to “The Real Deal”

  1. templar Says:

    Ma budi muško i reci da ti ne valja. Upadaš u ono što se događa mnogim kritičarima, koji bi htjeli da u Hrvatskoj postoji rokenrol. Spremni su tolerirati razna meka sranja jer zvukom bi mogli biti bliski pravom roku, koji mora biti seksi, uzbudljiv i zabavan, a oni su uškopljeni, dosadnjikavi i tupavi. Ako nije kako treba, ako ne zove na ples, jebanje ili drogiranje, ili sve skupa odjednom, kamo sreće, ne valja, ma koliko podsjećalo na kul stvar nekog drugog benda.

  2. Gogo Says:

    Al tip stvarno je dobar/vrlo dovbar, slušam ovih dana malo te albume ponovo i svaka druga pisma mi je dobra, al isto tako i svaka druga nije. Zapravo, to je onaj tip muzike koja mi je okej i više od okej dok svira, ali zapravo je nikad baš ne poželim slušat. Al moram priznat i kako mi kriteriji jesu sniženi nakon svih tih Bebe na vole, Zvonimira Varge, Mel Camina i tih ostalih kao novih snaga našeg klasičnog/kantautorskog rocka, a zapravo potpunih pizdarija. U usporedbi s njima Belani je potpuno normalan dobar pivač, melodije su keči, zvuk dobar, tekstovi debilni ali su na engleskom pa prolazi. Skroz okej, samo što ipak sad idem sliušat novi Overflow, da me malo razigra.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: