Nema zaborava

by

Koliko god se ja, a vjerujem da se i sami ponekad nađete u istoj situaciji, trudio pratiti sve što me zanima ili me jednom bilo zanimalo, jednostavno nešto ili netko, i to u množinama, iscuri iz fokusa. Dogodi se, nitko nije kriv, i to je okej, prihvatim i pođem dalje. Ali da bi se moglo dogoditi da u Zagreb na svirku navrati jedan od mojih najvećih srednjoškolskih heroja, a da ja o tome nemam ni najmanjeg pojma, to mi se do nekidan činilo nezamislivim! Danas, eto, znam da je i to moguće – starim, nepovratno ja, rekao bi legenda Sina. Pričam tako s Uglednim u petak navečer, nakon još jednog u nizu mojih ekscesnih kviznih ispada, i pita on mene znam li da sutra u Mediki sa svojim novim bendom forgetters (bez kapitalca, bez člana) svira Blake Schwarzenbach iz Jawbreaker. Onaj Blake Schwarzenbach? Da, taj. Blake Schwarzenbach Blake Schwarzenbach? Pa da! Realno, ne zove se čovjek Luka Horvat, kao jedan od mojih uredskih kolega, ili Johnny Davis, recimo, pa da postoji mogućnost zabune, ali kombinacija manjeg dijela nevjerice da sam ovoga nekoć omiljenog žestokog emotivca putem godina uspio zaboraviti i većeg dijela uzbuđenja što mi se otvara prilika da čovjeka koji je napisao sve te prekrasne pjesme koje su mi znatno ukrasile ljeta ’96 ili ’97 vidim i čujem uživo naprosto me uznemirila i pretvorila u ushićeno derište. Blaaaake! Olrajt! Tnnnnn, tnnnn, na zračnoj sam odsvirao sve te ljevoruke uvodne rapsodije koje su u svoje melodije upijale najdraže mi od indieja i najdraže mi od punka i otrčao kući u digitalnom supermarketu pronaći tragove onoga što je dobri Blake radio u periodu koji smo proveli odvojeno, a čiji je početak koincidirao s krajem ionako mi ne baš toliko dragih Jets To Brazil. Puni je krug, barem što se mene tiče, izgleda napravljen, jer na svojem jedinom izdanju, odličnom EP-ju (zapravo, riječ je o dvostrukoj singlici, ali na netu se sve četiri pjesme nalaze u jednom, eponimnom folderu), forgetters zvuče jednako romantično snuždeno i suzdržano žestoko koliko su to u svojim najboljim pjesmama zvučali Jawbreaker, možda samo malo više suho, primjerenije godinama u kojima se Blake nalazi, odnosno pretpostavljenim razočaranjima i pomirenjima koje su sobom donijele. Valjda ne učitavam previše. Uživo se ta suhoća, međutim, potpuno izgubila, jer se ovaj neumorni gitarski velemajstor u razorni trojac udružio s ljudima koji zvuk pune divotom jednakog intenziteta kojim on sam ponovno puni svoje pjesme. Basom ruje Caroline Paquita, i vidio sam kako su se ona i Blake po gašenju pojačala cmoknuli usta u usta, što me malo iznenadilo jer sam bendovu prisutnost na večeri partycipacije protiv homofobije i transfobije u mislima bio pripisao aktivnijem osobnom ulogu, a ne klasičnoj Medikinoj sve-igra! programskoj politici. Bubnjeve lupa Kevin Mahon, prvi bubnjar Against Me!, ali iz vremena u kojima nisam ni znao da taj bend postoji, pa me njegov dolazak, budimo pošteni, ne bi bio razveselio ni da se nije pojavio u kompi s Blakeom (a kad smo već kod Against Me!, a ova je prilika dobra kao i bilo koja druga, ne postoji pjesma koju sam ove godine izvrtio više od njihove ‘Ache With Me’, balade westerbergovskog rumenila u obrazima, koja je slučajno zalutala na ‘White Crosses’ pa se u njegovom pretjerivanju nezasluženo izgubila. Prekrasna pjesma!). Underground borci par ekselans, bez ikakvog su oklijevanja svakome prisutnom poklonili otprilike po jednu minutu svojeg koncerta, u pedesetak minuta svirke nabivši desetak pjesama i bezbroj emocija, koje su mi baš lijepo služile kao oslonac u navigaciji, s obzirom da sam u cijelom setu otprije znao samo tri pjesme – dvije s EP-ja, ‘Too Small To Fail’ i ‘Vampire Lessons’, te obradu ‘Seconds’ od The Human League, koja mi je pokazala kako je prvih nekoliko godina zagrebačkog studentskog života, koje smo Iko i ja dijelili sa Slavenom, čovjekom koji je upravo u to vrijeme svoju naklonost noiseu i gitarskoj avangardi zamijenio za opsesiju počecima electro-popa, na mene ostvarilo utjecaje kojih uglavnom nisam ni svjestan. Žao mi je što se svojim objavljenim kolegicama nije pridružila i ovih mi dana najbolja pjesma svih vremena ‘The Night Accelerates’, koja spaja određene tekstualne ideje Bajagine ‘Tišine’ s očajničkom atmosferom Blakeove vlastite stare himne ‘Kiss The Bottle’. Međutim, ni jedna mi od ostalih sviranih pjesama, čak i unatoč tome što sam ih slušao prvi put, nije zvučala ništa manje uzbudljivo, a ‘It’s A Death Trip, Baby’ me je baš ugodno ošamutila. Njezin sam naslov, kao i one ostalih pjesama (‘Not Immune’, ‘Hoop And Swoon’, ‘Portland’, ‘Hart Crane Pike’…), doznao guglajući ključne riječi uočene na set-listi zapisanoj na poleđini papirnatog tanjura iz kojeg je bend jeo večeru, a koji sam u prvi mah uzeo kao suvenir, da bih se nekoliko minuta kasnije konformistički opametio i ostavio ga na zidiću. Istovremeno se nadam da se za nekoliko godina nitko umjesto mene neće njime obogatiti, ali i da će za to postojati realni uvjeti osjetnijeg proboja forgettersa. Standardni čuvari prve linije koncertne fronte, Vrana i Kujundžić su mi posvjedočili kako je zagrebački koncert bio bolji od ljubljanskog, i to mi je isto bilo baš kul, jer volim bendove koji se za nas pripreme bolje nego za njih. He he. Kako bilo da bilo, Blake Schwarzenbach ponovno jaše, u bendu koji je doista toliko moćan i prelijep da uopće nije bitno što je sasvim izvjesno kako ispred njega prave budućnosti nema, iako svesrdno držim fige da se barem ovih nekoliko navedenih pjesama snimi i objavi, da ih mogu slušati nešto češće nego samo na potpuno nevjerojatnim i nevjerojatno dobrim koncertima. Ono što se računa je strastvena sadašnjost, u kojoj zaborav naprosto ne postoji.

5 Odgovora to “Nema zaborava”

  1. dino Says:

    koga briga sta su inje bili odlicni?

  2. Gogo Says:

    Otišao sam doma, šta ću, nije me zanimalo.
    Nego, kad su uopće počeli? Jer se meni činilo da nikakvih signala o početku nije bilo do nekih 1, kad sam već kretao.

  3. Goran Says:

    Jel to ova grupa?

    Ovo svira Euronymousu u džehennemu.

  4. Kujundžić Says:

    Podržavam ovo za Ache With Me.

  5. Gogo Says:

    Aj super da nisam jedini! Pisma ubija.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: