Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #25-#21

by

25. FNC diverzant – Prvi jubilarni (2003.)
[196 bodova / 5 glasova]
Najbolje čuvana tajna hrvatske punk-scene, FNC Diverzant su svjesno zacrtali granice svog djelovanja i na tome im skidam kapu. Iako njihov melodični punk ima potencijala prijeći limes undergrounda, Diverzanti uporno izbjegavaju ikakvo pojavljivanje u domaćim medijima, šurovanje s (uvjetno rečeno, s obzirom na hrvatske uvjete) velikim izdavačima, svirku pred velikim estradnim ribama i po festivalima, te i dalje funkcioniraju po DIY-principima kao i na počecima svog djelovanja. Izdan u 2000.-ima ali odsviran na desetinama gigova prije, „Prvi jubilarni“ je zadnji bitan album iz tuđmanovskog razdoblja hrvatskog punka devedesetih. Lišen ikakvih političkih litanija, album vrvi klasičnim hitovima kao što su „Biba“, „Kažeš da bi htjela“ i „Ideš mala“, a jedino što na albumu donekle odskače od ostatka materijala je obrada „Starih panksa“ Verbalnog delikta, očiti hommage suborcima i dokaz pripadanju zagrebačkoj sceni. Koliko god bilo u pitanju dobro i važno izdanje, glavni problem ovog albuma je njegova mala tiraža i slaba distribucija – što je i za očekivati za punkerski samizdat – tako da se do njega lakše danas dolazi skidanjem s neta nego vršljanjem po punk-distribucijama i second hand-shopovima. Zanimljivo da je, unatoč samo jednom pravom albumu iza njih i tvrdoglavom inzistiranju na underground-principima, popularnost Diverzanata progresivno rasla kroz godine, tako da sam uvjeren da je bend danas popularniji od svih tih Ramireza, Corta, Malehookersa i ostalih pizdarija kojima nas domaće izdavaštvo bombardira. Jednom su Diverzanti nazvani domicilnim odgovorom na Rancid, no kad sve sagledam, mislim da bi im usporedba s Fugazijem bolje legla. A za par godina, ako u međuvremenu Diverzanti ne snime novi album, „Prvi jubilarni“ bi mogao doživjeti i svoje deluxe-izdanje, s bonus live CD-om i prikladnom knjižicom. Yeah right, kao da bi Diverzanti ikad pristali na to! (NF)

24. Šarlo akrobata – Bistriji ili tuplji čovek biva kad… (1981.)
[212 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Kako je, pobogu, ovo uspjelo izaći za drugu najveću diskografsku kuću države u kojoj je većina slušala narodnjake ili, u najboljem slučaju, Čolu i Bregu? Milan, VD i Koja na „Bistrijem ili tupljem čoveku“ usmrtili su vlastiti bend pjesmama nerijetko lišenima svake strukture, istovremeno raštimanima i virtuoznima, dječje zajebantskima i neizdrživo paranoičnima. Kredite osigurane uspješnicama s „Paket Aranžmana“ potrošili su neobuzdanim urlikom „Fenomena“, rijetkima razumljivim ludilom „Ljubavne priče“ i neurotičnim pokušajima da dub, ska i post-punk odvedu do nekih još uvijek neistraženih teritorija. Na tim teritorijama Šarlu nije preostalo ništa drugo da umre, odnosno žrtvuje se kako bi Ekatarina velika i Disciplina kičme mogle živjeti. (VH)

23. Daleka obala – Ludi mornari dolaze u grad (1992.)
[220 bodova / 6 glasova]
Najbolji hrvatski bendovi su oni čiju privlačnost strancu ne možeš objasniti s jednostavnim „pa, samo ih poslušaj!“, čiju privlačnost strancu možeš tek neuspješno pokušati dočarati daveći ga s višeminutnim predavanjem o pripadnom kontekstu; korespondiranje sa zapadnim trendovima je precijenjeno, najbolji hrvatski bendovi su najčešće bili oni koji su mislili lokalno i djelovali lokalno, pa smo tako i početkom devedesetih dobili najbolji dalmatinski rock-bend ikada – koji je zvučao kao da je stasao potpuno neovisno o svemu što se dogodilo u glazbi vani kroz prethodnih petnaesta godina. Kutija mog primjerka CD-a s prva dva albuma Obale toliko je pohabana od putovanja po svim mogućim tulumima da izgleda poput borama izbrazdanog lica čovjeka koji je itekako znao uživati u životu: neka se domaći bendovi vjerni pak zapadnim uzorima i tekovinama slobodno vesele svom uščuvanom tenu, jer ne vidim kakvog im drugog veselja uopće baš i preostaje. (TK)

22. Mance – Čovjek iz Katange (1996.)
[227 bodova / 4 glasa]
Svaki put kad dođem u Krapinu, slušam isključivo kazete. U mojoj krapinskoj garsonjeri vrijeme je stalo, na zidovima su posteri Pixiesa, Malkmusa i Damirov crtež Lou Reeda, na najvišoj polici sad već opasno klimave stalaže guraju se stotine fanzina (top 5, ako baš moram: P.S: Nothing, Spark, I mi imamo ‘zine, Maybe not smart but from the heart,  Tramvajljudi), ispod stola su Arkzini, Heroine nove i Homo volansi, a pastoralnu idilu zagorskih brežuljaka kvare Guided By Voices, Superchunk, R.E.M., Butterglory, Modest Mouse, Red House Painters, Jawbreaker, Tom Waits, Breeders, Sundays, Beatles, Sonic Youth, Drugstore, Stereolab, Can, Reactor i Mance. Suzdržat ću se od rečenica tipa “da je Kornel dosad samo izdao ovu kazetu, već bi napravio dovoljno za ovaj napaćeni narod” i pohvaliti se da sam vjerojatno jedina osoba na svijetu koja ima Iljinu snimku Manceovog koncerta na zatvaranju stare Močvare u Runjaninovoj 29.10.1999. (dan kasnije su svirali Schmrtz Teatar, FNC Diverzant, Essence, AK-47, Kukuriku Street i, naravno, Marshmallows u kultnoj postavi s Ilirkom, Georgom i Žabom). Mance je tad odsvirao jednu strašno dobru stvar (obećajem da ću je prvom prilikom prebaciti u neki moderniji format i podijeliti sa svijetom, a dotad ćete mi jednostavno morati vjerovati na riječ) koja nije završila niti na jednom od tri albuma i čiji ću tekst ovdje citirati u cijelosti: “Noć, noć u gradu, nigdje nikoga/ Noć, čekam, čekam, miris asfalta/ Kiša pada, nigdje nikog, samo samo noć/ Nikog nema, ja sam, gdje ću, gdje ću poć/ I niko niko niko niko neće doći, dobro dobro znam/ Niko niko niko niko neće doći, dobro dobro znam/ Ja čekam noć, čekam noć/ Čekam noć, čekam noć/ O-hoooo/ Noć, noć u gradu, nigdje nikoga/ Samo miris, samo miris, miris asfalta/ Kiša pada, ljeto ljeto, zima je/ Noć/ Čekam, čekam te.” Na prvi pogled vjerojatno ne izgleda kao vrhunac hrvatske pjevane riječi dvadesetog stoljeća, ali niste čuli (a možda i jeste ako ste tog petka bili u Močvari ili ako ju je Mance još koji put odsvirao – u što se ne bih kladio) te nakrivljene rifove i melodije, tu sreću na bridžu između nečeg što bi morao biti refren i nečeg što je sasvim vjerojatno druga strofa. Genijalna stvar, ali – ne bih vas htio navesti na krivi put – ne jedna od onih predivnih melankoličnih divota kakve su (mislim da je ovo tekst o albumu “Čovjek iz Katange”?) “Ja noćaš ništa nisam jeo”, “Evelina”, “Rajka” i “Kada kreneš na put”, nego jedna pravo brza i poletna stvar, brža od “Šangaja” primjerice. Ma bolje da ste mi vjerovali na riječ, to je puno poštenije od opisivanja neke Manceove pjesme nekim drugim Manceovim (ili bilo čijim) pjesmama. Volim ja i sve pjesme s “Čovjeka iz Katange”, uostalom tu su i “Javorova grana” i sve one već spomenute divote i planetarno legendarna “Broj 2”. Eto, ako sam dobro brojao, Gogo, sad je dva u dvanaest četiri za naše. (MH)

21. Pips, Chips & Videoclips – Fred Astaire (1997.)
[230 bodova / 6 glasova]
Po kojoj logici bi jedan Dalmatinac mogao voljeti Pipse? Slažem se, trebalo bi reći ”po kojoj logici bi itko mogao voljeti Pipse”, ali zadržimo se na prvom pitanju iz jednostavnog razloga što netko tko nije iz Dalmacije definitivno ima manje razloga za prezirati ovaj bend. Ono, ljigavci iz metropole s britanskim frizurama (a svi dobro znamo da su Britanci frendovi Srbima i samim time su protiv naših generala), privilegirana derišta kojima roditelji kupuju instrumente i još im daju dovoljno da se urokaju svaki vikend, pa onda onaj iritantni lider s vokalom koji je mješavina mijaukanja i vaginalnog prdeža koji se uz sve još i fura na onog razrokog iz Oasisa. I za ne falit ulovi vrhunsku žensku, koja em dobro izgleda, em pjeva u bendu kojega ne možeš ne simpatizirati. Jebiga, dogodilo se. Volim Pipse, točnije volim ovaj album. Ne pitajte. Kvragu, čak sam ih gledao i uživo, kao jedna od 50.000 duša što su se okupile na legendarnoj ”Noći Svijeća” kada je Mišo postao Mate. Pipsi su bili prijatelji Legendina pokojnog sina i čovjek ih je pozvao da mu budu predgrupa, iako su već u to vrijeme napisali onu nesretnu himnu Dinamu. Pokazat će kasnije da je to bila vrhunska ironija, to što su doživjeli pljesak tolikih ruku, pred publikom kakvu Hajduk nikada kasnije nije vidio niti će je vidjeti… Glupava derišta vremenom su evoluirala, na kraju su izrasla u ambiciozne i pretenciozne seratore koji su, poput mnogih, povjerovali da su produkcija i sati provedeni u studiju zamjena za ideje i strast. Ali, negdje između adolescentske igre i razočaranja zrelosti, zalomila im se ta ’97. i najbolji pop-rock album ikada u Hrvatskoj. Sjajna gitara Alena Kraljića, meni osobno nešto najbolje odsvirano na studijskom albumu u Lijepoj Našoj još od Vavinih genijalnih aranžmana na ”Pustinjama”, pjesme građene na miksu britpoperske i novovalne ostavštine, moderni zvuk, zarazne melodije – ”Fred Astaire” je na velikoj većini svoje minutaže zvučao svjetski. Bez pomoći ikakvih Friedmanna i sličnih pizdeka, već samo tog jebenog Denykena. Jednostavno, bio je to labuđi pjev benda koji još nije postao žrtva ega svog lidera, čiji vokal se nekim čudom na ovom materijalu čak i činio prirodnim, dijelom momčadi. Za kraj ne mogu nego ispričati jednu anegdotu kao prilog tvrdnji o veličini ovog albuma. Jednog dana u srednjoj, nekoliko mjeseci nakon što je ”Fred” izašao, prisralo mi se u školi. Kako se nikada do tada u životu nisam pokenjao u institucijski WC, užicao sam od Kuma ključ od njegova stana koji se nalazio u blizini i otišao obaviti posao (taj čovjek mi je i dan-danas najbolji prijatelj, a jasno je i zašto – koliko ljudi znate spremnih da vam daju ključ kako bi im obavili veliku nuždu u stanu, toliko pravih prijatelja imate). Kada sam došao u stan, napravio sam ono što bi svatko normalan na mome mjestu. Pripremio si cedevitu, zavirio u frižider i složio si sendvič s maslacem i parizerom za povratiti glikemijski indeks prije povratka u školske klupe. Naravno, kako bi atmosferu učinio što prijatnijom, odlučio sam upaliti neku glazbu. I bilo je tu sjajnih stvari – Pixiesa, Van Morrisona, Discipline, Fugazija, Majki – pazite, bilo je to vrijeme srednje, kada su sve te stvari udarala ravno u pleksus, širile vidike svakim svojim tonom. Ali, iz nekog razloga, bez puno razmišljanja, upalio sam upravo ovaj album Pipsa. To ljeto i pišanje uz vjetar, more, i tad sam bio sretan. Moj je zadatak stvarno lak, iz potoka joj radim slap. Sve je super i sve je za pet. Možeš lagat svoju mamu, ali nikad ne mene. Ispod tvojih nogu cijeli dan bi ležao. Ljubav je popizdila. Malo tko se sjeća, a još manje pamti. Šteta, baš šteta. Što ste kasnije postali to što jeste. Ali, hej, iza sebe ste barem ostavili ovo… I ne pada mi na pamet nikada za vama povući vodu, makar je bilo i ima razloga. A nisam je povukao ni onaj dan. Kum nije puno prigovarao, samo me i dan-danas gleda preko oka kada se odlučim koristiti određenom prostorijom u njegovom stanu. Tolerira me. Pravi drug. Pa zašto onda ne bi i ja Rippera. Dudo, svaka ti čast. (MĐ)

(pisali: Neven Fitnić, Vedran Harča, Tonći Kožul, Matija Habijanec, Mario Đira)

32 Odgovora to “Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #25-#21”

  1. Tonći Says:

    trener Đira rasturio ovu turu

  2. Hugin Says:

    Kad se već broje naši i njihovi, Šarla Akrobatu, kao i veliku većinu srpskog novog talasa je izdala najveća diskografska kuća u Jugoslaviji – Jugoton.
    PGP-RTB nije kužila spiku, krajnji doseg u to vrijeme (a i kroz osamdesete, ako se pogleda niz tih groznih heavy/hardrock albuma koje su izdavali) im je bila hardrokačina i Riblja Čorba.

  3. sokoj Says:

    vidju imenjaka… http://www.ruralgorilla.co.uk/#SEEOURWORK
    lista je katastrofalno poharana dvoglavom nemani fiju brijua i hit depoa. jesu li prvih pet nuklearne, sabah, soldatski, ćiribiribela i za djecu i odrasle?

  4. saša Says:

    Fitna, ne seri. A kao sad se praviš da ne znaš Šemsin Izdali me prijatelji… koji je također izdao PGP-RTB….

  5. Gogo Says:

    22:7.

  6. Gogo Says:

    I Tonći, daj promini sliku Daleke, pa nije valjda toliko teško nać neku s njih 4, bez Bogašina Šoića Mirilovića?

  7. Hugin Says:

    Šemsu je ustvari izdavao Diskos, a ne PGP-RTB.😉

  8. Jelena Says:

    Matija, fala na Manceu.😉

  9. saša Says:

    Fitna, a šta na kraju one slavne reklame ne kažu PGP-RTB? Ono Šemsa i Južni vetar, PGP-RTB. Ah, očito sam totalno posenilija!

  10. Goran Says:

    Đe nova lista štaje ovo pa nije Bajram

  11. Goran Says:

    BTW Šemsu je izdavo pored Diskosa i PGP.
    Mislim čak da je prvi singl inizišo upravo za njih a od ostalog sam siguran za ploču “…uz ansambl južni vetar”.
    Jedna singlica je bila i na Jugotonu (još je furala kraću kosu), al mislim da se Južni vetar ko produkcija odvojio i izdao veliku većinu “samostalno”, sjećate se onog JV logotipa na jednom od najbolji kavera- Izdali me prijatelji…

  12. Tonći Says:

    “daj promini sliku Daleke, pa nije valjda toliko teško nać neku s njih 4”

    zapravo i je… općenito muka isusova tražit slike za ovu listu

  13. Tonći Says:

    “lista je katastrofalno poharana dvoglavom nemani fiju brijua i hit depoa”

    kužim za to s Fiju briju – al ne kužim dio s Hit depoom? (možda ne kužim jednostavno zato što sam jako slabo gledao Hit depo, al zato i pitam…)

  14. sokoj Says:

    jap, pomnije razmislivši, nema smisla, na hit depou je bilo sve. smiješna je samo ova reafirmacija svega što smo mrzili/bar se pozerski otresali na to, nauštrb stvarno kvalitetne muzike/koju su mi slušali roditelji kad sam imao pet godina, ili pak sasvim dobrog albuma po imenu uskladimo toplomjere… kaj ono, psihijatrija kao nije dobra stvar a gogo?

  15. Hugin Says:

    “Izdali me prijatelji” je izdao Diskos.

  16. Tonći Says:

    “svega što smo mrzili/bar se pozerski otresali na to”

    na što točno misliš? ako misliš na muziku devedesetih, od dosad izlistanog bi tu ubrojio jedino Majke… ako misliš na novi val, to jebiga uvijek ispliva na ovakvim listama (uključujući i onu Nomadovu najboljih cro-albuma) i tu nema pomoći… jesu to stvari na koje si mislio, ili…?

    “nauštrb stvarno kvalitetne muzike/koju su mi slušali roditelji kad sam imao pet godina”

    zanimao bi me i koji primjer ovoga!

  17. Goran Says:

    Izgleda da si u pravu, “Ne laži” je bio zadnji PGP.

    Ja sam imo CD koji je reizdo JV 90tih.

  18. Gogo Says:

    Nije, to je možda najgora uopće od benda.

    (razmišlja, vrti pisme u glavi)

    Je. Najgora.

  19. oto Says:

    Heh, ta vaša pozerska otresanja su ozbiljno shvaćali valjda samo Ripper, Vuco i onaj nebitni debil iz Kojota. Klinci koji su vas čitali – teško.

    Ali i to je bolje od priče o Galax 54 kao fantastičnom bendu koju nije popušio baš nitko.

    Zapravo, bolje da kažem “nitko zdrav” jer me odbrojavanje do dvadesetog mjesta bez njihovog pojavljivanja već plaši.

  20. Gogo Says:

    Galax 54 su bili super bend! Ma, Tonći, govorim ti ja, od iduće liste nema da glasaju svi, nego samo ljudi s pozivnicom!🙂

  21. saša Says:

    Galax 54 su bili sranje od benda!
    A ništa, najbolje da vas dva sami glasate! Jebena će lista biti. 🙂

  22. Gogo Says:

    Pa ne mi sami, pola ljudi totalno ima ukusa i svog stava, druga polovica se vidi da ne sluša muziku.

  23. tha Says:

    Heh, ta vaša pozerska otresanja su ozbiljno shvaćali valjda samo Ripper, Vuco i onaj nebitni debil iz Kojota.

    meni su isto usadili nepotrebne predrasude o riperu i baš mi je drago šta je izišla ovako pozitivna crtica o pipsima. nakon 12,13 god – nije bitno.

  24. Gogo Says:

    Ono šta me zanima kako nikome nisu usađene pozitivne predrasude prema Vuci?

  25. sokoj Says:

    mislim da cu vise dobra nego nastavljajuci trijezan raspre koje sam inicirao pijan uciniti podijelim li sa svima link na najbolji hrvatski album devedesetih kojeg sam upravo iskopao, okej?
    http://na-scena.com/one-man-banda/one-man-banda-final-answer-1997
    zbog njih i orgazma (lisce prekriva lisabon 896. mjesto, ajme majko) mi je najvise zao sto nisam stigao poslat listu, gajim neku nadicu da je fitnic obranio cast “svih cuda svijeta”.

  26. sokoj Says:

    galax 54 su bili dobri skroz, vivian girls jos bolji, narocito je bio lijep onaj koncert u mocvari sa stolicama i bijelim lampionima, imali su neku cudnu, japansku, smirujucu kvalitetu dotad neotkrivenu u nasim znojnim alter pojilistima. ipak, NA-KA 3:1.
    [audio src="http://data.na-scena.com/scena/Kukuriku-Rat/Kukuriku%20Street%20-%2002%20U%20Svemiru%203.mp3" /]

  27. sokoj Says:

    (dobro, 3:2, zaboravio sam Glodarda)

  28. Gogo Says:

    Glodard vridi barem 2!

  29. ga-li Says:

    meni nomad nije usadio mrznju prema nijednom domacem actu, a jos manje ljubav prema sini narodnjaku i vasiliju rokercini(a i admiralu koljacu metalcini, ako cemo bas nabrajat)-imao san ih sve od prije; strani izvodjaci su vec nesto drugo, tu sam nomadu zahvalan do kraja zivota(ubrzao je upoznavanje sa dosta danasnjih mega-favorita!!)

  30. oto Says:

    Ha, pa nisam ni ja rekao da Galaxi nisu bili dobri. Bili su dobri kao i svaki drugi bend s dvije odlične i hrpom bezveznih pjesama (tu bi negdje valjda onda bili i Kojoti, ali hej, bar su bili bolji od Korta i Krleta i Inspektora). Dakle nije stvar u tome, samo velim da su u Nomadu bili overhajpani do jedne apsurdne razine.

  31. Grezvonko Says:

    Gjira, svaka čast na ovoj priči o sranju dok je sviralo sranje, nego jesi li sendvu i cedevitu satra prije (poticajno žderanje za potaknut govno koje je ionako povirilo) ili poslije (“častim sam sebe zbog kvalitetnog sranja”) kenjaže?

  32. bojan Says:

    “Pokazat će kasnije da je to bila vrhunska ironija, to što su doživjeli pljesak tolikih ruku, pred publikom kakvu Hajduk nikada kasnije nije vidio niti će je vidjeti”

    no, i nikada nisu odsvirali svoj ulimativni koncert – na punom Maksimiru gdje pjevaju ‘Dinamo ja volim’.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: