Gorilin naj Yu & ex-Yu albumi: #35-#31

by

35. Bajan – Izgubljene vrpce (1995.)
[177 bodova / 4 glasa]
«Izgubljene vrpce» prvi su se put izgubile još dok su se zvale drugačije, imenom jednog od svojih najizravnijih pogodaka, u koje je legendarni tekstopisac Robert Čaleta Čarli (iako se negdje kao autor teksta navodi i sam izvođač) upisao sve ono što i danas trebate znati o tajanstvenom romantičaru i najboljem splitskom kantautoru Zdravku Bajanu – on doista jest Fantom ljubavi, bio i ostao. Tijekom prvih sezona devedesetih godina, za romantiku pristiglu ravno iz šezdesetih – iz dobro poznatih razloga – nije bilo mjesta, a svoje je mjesto pod suncem Bajan odlučio potražiti tamo gdje između sunca i njega nisu stajale granate i prijeteći bombarderi nego vječno kišni oblaci, u Londonu. Legenda kaže da su se vinili doista i bili otisnuli, ali ja ne znam nikoga tko bi mi priču mogao potvrditi, razgovorom ili papreno prodanim komadom. A drugi su se put «Izgubljene vrpce» izgubile odmah nakon novoga objavljivanja 1995. godine. Činilo se da ni Bajanovo i Čarlijevo friško dodano objašnjenje kako sloboda kasni upravo zbog nas samih nije bilo dovoljno ljudima koji kao da su, dobrano okrznuti događajima koje su tada htjeli što prije zaboraviti, izgubili kapacitete za šarene, razigrane, raspjevane, vesele, lijepe, lude, zafrkantske, zaljubljene stvari kakve su se smiješile s albumovog omota i iz zvučnika nas pozivale na tulum. Ne mogu reći da mi nije žao autora, jest, jer mora biti debelo zajebano nonstop udarati o zid posvemašnje nezainteresiranosti, ali da se te nesretne, prelijepe i važne vrpce nisu bile neprestano gubile, dobre su šanse da ih ja nikada ne bih imao prilike otkriti kao zaboravljenu škrinju blaga (i to onu vrijednu 9,99 kuna – toliko je, naime, CD koštao 1998. u Croatia Recordsu u Bogovićevoj!). I to moju vlastitu, koju, barem se tako činilo, tada nije dijelio nitko, a koja je svejedno daljnjim dijeljenjem postajala sve punija i bogatija. Nisam se sjećao ljeta osamdesete u Splitu, to mi je bilo prvo ljeto u životu, ali sam se zato sjećao ljeta devedeset sedme, recimo, ili onoga devedeset devete, i moram vam reći da mi ona dok su trajala nisu izgledala onako kakvima sam ih tada priželjkivao. Osvrnem li se i pogledam ih li danas, po mogućnosti na podlozi slušanja ove nevjerojatne ploče koju sam dosad već upoznao ali ne i osjetio u potpunosti, ta mi ljeta odjednom izgledaju divna, baš onakva kakva sam ne kužeći trebao dok su sporo i lijeno zamicala za važne životne prekretnice. Pronašavši «Izgubljene vrpce», bio sam pronašao i onoga sebe s kojim sam se u to vrijeme često mimoilazio, a koji je jedan jako kul tip, ako već nisam previše pristran za iznošenje takvih sudova. Odnosno, važnije – u njima, njihovim pjesmama i njihovim osjećajima sam pronašao opravdane razloge vlastite nostalgije, i to one razloge kojih se i danas ne sramim, a takvih baš i nemam na bacanje. Zato ove čuvam oprezno i brižno, pogotovo što im izgleda samo ja (i suglasači legende!) i mogu pomoći, jer su se evo izgubile i po treći put, vrlo brzo nakon lanjskog objavljivanja Bajanova novog, eponimnog albuma, na kojem je devet od deset pjesama s «Vrpci» («Ludo zaljubljen», «Uspomene», «Kad bih mogao da zaboravim», «Hladne noći», «Fantom ljubavi», «Sunčan dan», «Sjećaš li se», «Vlak» i «Jugo») nanovo snimio i pridodao nekolicini novih krasotica. A šta ćeš, nekima naprosto nije suđeno. Zdravko, hvala do neba! (GP)

34. Đorđe Balašević – Pub (1982.)
[178 bodova / 6 glasova]
Čim se zakotrljala ideja da Ruralna Gorila ima namjeru baciti rukavicu izazova svojim stalnim i nestalnim suradnicima vezano za odabir najboljih albuma bivše nam države, neka od Gorilinih dežurnih piskarala su odmah prionula na rad. Radilo se mukotrpno, gotovo pa težački. Lobiralo se i mešetarilo na sve strane. Sjećam se da su mi gospoda Fitnić i Pavlov prije neka dva mjeseca sjebali izlazak i teškom mukom izborenu slobodnu večer za pošteno se izopijat. To šta su oni kod mene dva sata studiozno prebirali po diskografskoj povijesti Hej Slavena da im se slučajno ne bi dogodilo da neki album ne daj bože preskoče (obratite pažnju na činjenicu da je to bilo prije DVA jebena mjeseca!!!), to još i mogu razumjeti i opravdati, ali to šta su u Đuri lijepo sjeli u separe, naručili pivo i nastavili tamo gdje su stali, a mene ko jebe – je neoprostivo, skandal par excellence. Ne samo radi mene jadnog i dobrog kojeg su totalno izignorirali, već prvenstveno radi onih pustih cura koje su se tamo motale željne pažnje, a radi rasprave dal je bolja ”Kost u grlu” ili ”Pokvarena mašta i prljave strasti” ostale su uskraćene čak i za jedan običan pogled, da ne govorim o nekakvom iole suvislom komentaru. Ja sa svojom listom nisam imao takvih problema. Gogo je svjedok da je čitava bila gotova za trajanja treće četvrtine pete odlučujuće utakmice košarkaške Eurolige između Real Madrida i Valencije. Znao sam šta mi je dobro, šta volim, i pogrešaka nije bilo. Čak i sad – s vremenskim odmakom od neka dva tjedna otkako sam poslao listu – vidim da bi i danas da je radim ona bila ista. Isti albumi, isti redosljed. Istina, meni je možda i trud bio olakšan činjenicom što sam unaprijed znao da će mi petinu čitave liste zauzeti Đorđe Balašević. Tako je i bilo. Desetak Đoleta, jedan za drugim, u nizu su se kočoperili izazivajući podsmijeh nekih gorilaša kojima je to bilo neobično. Zašto bi to bilo neobično? Svak ko voli Balaševića, ali zaista voli, valjda kuži da su svi njegovi albumi podjednako dobri (barem onaj zlatni niz od ”Puba” do ”Marim ja”), podjednako savršeni. Zato sam ih i stavio namjerno jedan iza drugoga jer nisam želio izdvojiti nijednog. Uvijek sam doživljavao svaki Đoletov slijedeći album kao svojevrstan nastavak onog prethodnog, album koji se morao napraviti jer majstor na prošlom nije rekao sve šta je trebao reći. A toliko toga je već rekao. Bez obzira što je ovaj novosadski pjesnik u svojoj karijeri snimio gomilu divnih pjesama i gomilu fantastičnih albuma, moram priznati da sam ipak nekako najviše slab na pjesme sa «Puba». Čak je i Balašević s vremena na vrijeme znao na nekom svom albumu imati i neku stvar koja nije baš tako dobra, koja nije ono da ćeš je moraš znati napamet kad te probude u 4 ujutro, ali «Pub» takvih stvari nema. Ovih devet prekrasnih pjesama možda na najbolji način dočaravaju  Đorđa Balaševića i sve ono što on u glazbi zapravo i jest – maestralni stihoklepac koji je jedini bio u stanju sve one riječi koje su oduvijek bile duboko zakopane negdje u svima nama, a da toga nismo bili ni svjesni, izgovoriti umjesto nas. Čovjek koji napiše stihove poput«Sada znam gde sam grešio i gde sam nažalost bio gad, a gde nažalost ne», «Ljubim dobre, ljubim lake, neke prave, a neke ne/ I sve su vile, sve su kraljice i sve su nevažne naspram nje», «Budiš se retko u šest, samo po kazni, kad moraš negde na put ili na ispit» ili «Psov’o je Braca i krivce i žrtve i puške i vaške i rov prepun blata/ Rek’o je ne mož’ izbrojati mrtve jer su se carevi igrali rata»  ima moj vječni naklon. (SČ)

33. Vuco – Najveći hitovi (2000.)
[180 bodova / 4 glasa]
Svaka čast “ABBA Gold”, “Legend” i ekipi, ali nema najvećih hitova do “Najvećih hitova” Vuce – pa mislim, jebote, pričamo o kompilaciji od 21 stvari na kojoj je jedna “Crna žena” tek ono, tipa, petnaesta najbolja stvar!!! Imao je on antologijskih i na par regularnih studijskih koji su uslijedili (“Klošar”! “Napijte me, napijte”! “Starim”! “Neka te drugi”!), ali ovdje imate uglavnom sve što vam treba od Siniše Vuce: rock-Vucu, folk-Vucu, opijanje zbog nesreće u ljubavi, nesreću u ljubavi zbog opijanja, sve hit do hita… osim, ajde, onih koje i nisu bile toliki hitovi, al tim možda i bolje ako ste površno upoznati s Vucinim repertoarom jer nemate pojma koji vas sve skriveni klasici čekaju, od “Kraljice kafana” (orijentalnim motivima bogato upozorenje na štetnost prekomjernog tulumarenja) preko “Ostao sam sam” (“UBIT ĆU SE SVJESNO!!!”) pa sve do “Danas je moj dan” (novokomponovana SOCA!): već i ti polu-hitovi bili bi jaki argumenti za status najvećeg u Hrvatskoj ikada, pa što tek onda reći za Vucine hitove-HITOVE – “Volim piti i ljubiti”, “Nek’ sam pijan”, “Pusti me da pijem”, “Sestro odlazi”, “Nedjelja”, “Rajske kočije”, “Podigla me iz pepela”? ŠTO TEK ONDA REĆI?!? Pa, možete mi reći da sam pijan, i u pravu ste, ovo pišem pijan. Al znate šta: ma nek sam pijan, nek se čuje, neka svak po meni pljuje al ja sam Vucu ludo volio i ludo ga volim i dalje, i volit ću ga dok je god i mene, i svijeta, i alkohola, i Vuce, i žena, i alkohola, i mene, i svijeta, i Vuce, i alkohola, i što sam Bože tako proklet – jučer ne znam kako završit crticu, DANAS OPET!!! (TK)

32. Let 3 – Peace (1994.)
[180 bodova / 5 glasova]
«I sad je album dobar i pjesma hit zbog dva stiha?», rekao je prije kojih 15-ak godina otac jednog mog prijatelja, dok smo se nas dvojica vozili s njim u autu. Na radiju je svirala “Nafta“, a spomenuti stihovi su: “Sadili smo lozu svuda, u docu tete Rože, iza brda, u džepovima dobrih ljudi koji nisu prali muda.“ Djelomično je bio u pravu – nama tinejdžerima je bio potpuni hit da se takav stih može čuti na radiju… Nismo mu ništa rekli, učinio je to Let 3 u nastavku pjesme: “Tata… Tataaa”! “Peace“ je puno više od ovog evergreena. Ako se ne varam, prvi singl (mada je o singlovima u Hrvatskoj u to doba nerealno govoriti) bio je “Kontinentio“ koji me potpuno razorio, a onda i nastavio razarati na njihovim mnogobrojnim koncertima, ili dernecima, kako sam ih doživljavao. A na ovom je albumu i “Droga“, koja nakon predivnog klapskog uvoda prerasta u “beri grožđe (tj. trešnjice) – čupaj travu“ na koncertima. Na albumu je i druga stvar na talijanskom koja mi se u životu svidjela (prva je bila, naravno, „Insieme“ Tota Cotugna), mada nisam razumio ni riječi (“Elefante Elettrico“). I da su na albumu još samo prekrasne dječje uspavanke „Srničica“ i „Ciklama“, meni bi bilo dosta da mi bude među omiljenima. (AR)

31. TBF – Uskladimo toplomjere (2000.)
[181 bod / 5 glasova]
“Najbolji hrvatski album svih vremena”?! Sjećam se kako sam ostao zabezeknut kada sam u Nomadu dvadesetčetvrtom, negdje ujesen dvijetisućite, ugledao “Uskladimo toplomjere” na prvom mjestu spomenutog Topa 50, a da od izdavanja albuma nije prošlo ni par mjeseci. Spletom u zaborav potisnutih, svakako nesretnih okolnosti, do dana kad sam kupio taj primjerak Nomada nisam pravo ni čuo ne samo drugi album TBF-a, nego ni hvaljeni debi (izuzev nešto singlova po radiju i televiziji). Kako sam mnoge preporuke kasnije dragih drugova iz Nomada s entuzijazmom prihvaćao i mahom ne ostajao razočaran, tako sam i tada odlučio odmah otići do Menarta i izdvojiti tih sto i nešto kuna za bijeli album s crvenim križem na omotu. I koliko god Nomadovci ponekad znali pretjerati u egzaltacijama, u ovom su izboru bili vizionari jer tog sam popodneva otkrio bend kojeg bi, ako bi morao izdvojiti jedan, i danas nazvao najdražim među domaćima, te ga s ponosom preporučio svakom strancu za stjecanje prvog uvida u glazbu s ovih prostora. Ako bi imao vremena čuti samo jedan njihov album, sugerirao bih mu upravo “Toplomjere” pa neka ga ponese ta bujica svakojakih zvukova, žanrovska mješavina vješto upakirana u hip-hop, prožeta čudesnim semplovima koje nas upućene mogu vratiti u djetinjstvo, a stranca možda podsjetiti na, recimo, Avalanches. Ako je Luky kao producent ovdje dosegnuo kreativni zenit, Saša, Mladen i Luka svojim su rimama – što kroz zajebanciju, što mračno ozbiljno – nastavili nenadmašno secirati domaći društveno-politički trenutak, kako su i započeli na “Ping pongu”, nastavili na iduća dva, a nastavit će, uvjeren sam, i na ovogodišnjem, kao i na svakom budućem albumu. Šteta što stihovi našu zbilju ne mogu mijenjati, pa se čini da su, recimo, “Odjeb je lansiran” i “Manipulacije” napisane jučer a ne prije 11 godina. No to je problem glupog, nikad dovoljno izmasiranog naroda, a ne TBF-a. U svakom slučaju, pojavi li se u idućim desetljećima na ex-Yu prostoru bend koji će mi više od njih odgovarati stilom, svjetonazorom, zvukom i rimom, bit ću ugodno iznenađen. Ali nekako sumnjam. (PP)

(pisali: Goran Pavlov, Saša Čobanov, Tonći Kožul, Ante Raić, Petar Panjkota)

14 Odgovora to “Gorilin naj Yu & ex-Yu albumi: #35-#31”

  1. Gogo Says:

    Dakle, 14:5, ovo postaje landslide…

    Lipo li je Bajana vidit na početku!

    “I koliko god Nomadovci ponekad znali pretjerati u egzaltacijama” – samo jednom, i to kod ovog albuma. Jedina stvar iz Nomada koje me sram. Očajan album. Brrrr.

  2. ga-li Says:

    igramo mi prije neki dan na karte(usput, zacudili biste se koliko sailori malo i rijetko igraju briskulu i tresetu, pa i ostale legendarne igre poput japaneze; evo, ovaj put nas se jedva skupilo troje i igrali smo jebeni trijumf, prije toga ni ne pamtim kad se zadnji put zakartalo…..)i ja cijelo vrijeme pjevusim:danas je moooj daaan, danas nisam saaam, sa daleka puta, samo meni ide, moja jediiina…..

    tonci, danas je moj dan je hit nad hitovima, bar za nas zadrte fanove!!!!!

  3. Tonći Says:

    ja sa svojima dolje uvijek igram trijumf! i drago mi je to čuti za “Danas je moj dan”!

    re: Uskladimo toplomjere – ono što mi je u retrospektu totalno nemrešboliviozno je to kako sam u Nomadu pisao jebeni hvalospjev od tri jebene kartice o albumu koji sam i sam imao negdje pri vrhu svoje individualne liste – a koji sam u cijelosti u životu ukupno preslušao jedno 2-3 puta uvrh glave, k tome niti jedan jedini put nakon što sam napisao taj tekst! tad zapravo i nisam imao hr albuma koje sam volio-volio: bilo ih je koje sam volio jer sam ih rado slušao u društvu, ali nije bilo nijednog u smislu volio-volio da bih ga si pustio čisto za vlastiti gušt doma kad sam sam… zato sam toliko i slavio Karmu jer je “Zavrti život” prvi domaći album u koji sam se zaljubio na jedan od načina na koje zavolim-zavolim najdraže mi strane albume (konkretno u tom slučaju je bila riječ o modu “zelenilo + mrak + slušalice + epifanije iz pjesme u pjesmu”) (“Konac konca” naravno isto ide u kategoriju volim-volim, ali njega sam u to doba naprosto toliko puta imao prilike čuti u društvenim prigodama da nije ni bilo nikakve potrebe da ga slušam sam)

    uglavnom, malo sam fejkao u Nomadu to s TBF-om, kao što sam malo – ponavljam, malo ne puno! – fejkao i neke druge stvari: ljudi su običavali misliti da se preseravam s ljubavlju za Coloniju i sl al istina je zapravo glasila da sam se preseravao sa… stvarima tipa “Mezannine” (koji mi je bio simpatičan i štovanja vrijedan i sve to, ali ga isto nakon što sam predao hvalospjev na tri kartice s ocjenom 9/10 nisam više nijednom metnuo u plejere, ikad)

  4. Goran Says:

    Pari mi da su sve I N D E V I D U A L N E liste zanimljivije od ove sabrane. 😦

    OK ova sa deset Balaševića je vjerovatno Sotona, ali da…

  5. saša Says:

    Sotona ti je u gaćama!

  6. Tonći Says:

    “Pari mi da su sve I N D E V I D U A L N E liste zanimljivije od ove sabrane”

    tvoja svakako jest! al i ova grupna je – barem jednom listaškom geeku poput mene – zanimljiva jer daje jedan primjer ex-Yu kanona oblikovanog em od strane mlađe generacije, em bez pritiska da se honoriraju “značajni” albumi (ja se bar nadam da se nitko od glasača nije rukovodio tim principom!)… jest da nije baš *ubitačno* zanimljiva pošto i ovdje ima masu uobičajenih kanonskih sumnjivaca, ali ipak ima i pokojeg iznenađenja i pokojeg kurioziteta

  7. tha Says:

    ja se tog albuma tbfa ni ne sjećam. nadam se visokoj poziciji za ping pong.

  8. tha Says:

    hehe kanonski sumnjivac, super!
    sad san se sjetila, 2000. su bolesna braća izdali svoj prvi album. to je to šta pamtim iz te godine. jbga bila je dobra elektronika vani tad.

  9. bijela misa-o Says:

    Re. Gogo i Tonći: Da ne duljim, smo bih se referirao na podnaslov (i stilsku odrednicu) Nomada p*p m*****na, što nužno podrazumijeva i sram, ali to je potpuno sporedna stvar (deset dana, mjeseci ili godina poslije).
    Također možda sad treba parafrazirati i glavnu tezu uvodnika tom izboru (a to je ujedno jedina stvar koje se sjećam iz tog Nomada;-) – treba li dopustiti vremenu da procjenjuje, ili to možemo sad, mi.

  10. Tonći Says:

    mislim da si me krivo shvatio, bijela misa-o – nije stvar u tome da mi je taj album tad bio super a sad više nije, nego je riječ o tome da mi *ni tad* zapravo uopće nije bio super – iako sam pokušavao u to uvjeriti prvo sebe a zatim i čitatelje Nomada!

  11. bijela misa-o Says:

    shvatio sam ja to tako kako kažeš. gogo se srami jer mu taj album danas nije dobar, a ti se sramiš na kvadrat jer ti ni onda nije bio dobar, nego te samo ponijela atmosfera:-)
    ja, s druge strane, krvlju potpisujem da sam krvlju potpisivao sve što sam tad napisao. to je, kao, poanta.

  12. Gogo Says:

    Ja se sramim što sam ga imao na 27. mjestu moje osobne ljestvice cro albuma svih vremena i to je to. Ima samo dvije dobre pjesme – Odjeb i Sve se vraća, i ajde Pljačku na limited izdanju, i Hakiki je okej. Ostalo mi je i onda bilo zakurac, a danas mi je sranje teško. Iako mi je zapravo kul da nam je to pobijedilo a ne Azra ili jebena josipa lisac. Iako je realno to negdje 564. najbolji hrvatski album svih vremena, negdje iza Mišinog Dalmatina.

  13. ga-li Says:

    ‘Ostalo mi je i onda bilo zakurac, a danas mi je sranje teško’

    cili tbf je zakurac!!

    ‘Iako mi je zapravo kul da nam je to pobijedilo a ne Azra ili jebena josipa lisac’

    tocno, azra je jos vece sranje od tbf!!!

  14. Srklet Says:

    Osvrt Petra Panjkote na TBF je kao kad tinejdžerice pišu o tome kako su prvi put stavile maskaru na trepavice.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: