Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #40-#36

by

40. Bajaga & instruktori – Sa druge strane jastuka (1985.)
[164 boda / 4 glasa]
Kao klincu u prvoj polovici osamdesetih, jedini izvor muzike su mi bili radio i televizija. Stisnuti u stanu od 40-ak kvadrata, moji roditelji, brat i ja nismo trošili na nepotrebne gadgete kao što su kasetofoni ili nedajbože nešto skuplje, jer je sva lova išla na izgradnju kuće. Jedini izvor muzike izvan stana su bili izleti u autu s mojom tetom Lidijom, gdje su sam prvi put čuo Zabranjeno Pušenje te Bajagu i Instruktore. I dok mi je za Bosance trebalo godina da ih skužim, Bajaga mi je sjeo na prvo slušanje. Ponekad su i sama putovanja bila dovoljna da me razvesele, jer sam non-stop vrtio svoje omiljene albume koje silom prilika nisam imao prilike igdje drugdje slušati. Na moje veliko veselje, „Sa druge strane jastuka“ je ‘85. bio iznimno uspješan album pa se Bajagu relativno često moglo vidjeti na telki i čuti na radiju, od novogodišnjeg programa pa do Nedjeljnog Popodneva. Otprilike godinu dana poslije, dobio sam Hitachijev muzički stub za rođendan, neki novi izvođači i albumi su došli na red a „Sa druge strane jastuka“ više nisam pronalazio u dućanima kaseta, pa sam slušao „Jahače magle“ i „Prodavnicu tajni“ dok sam polako zaboravljao na svog klinačkog favorita. Ionako je na pragu puberteta na red došao punk, pa su gotovo sva dotadašnja muzička iskustva izbrisana i zamijenjena novom paradigmom… 15 godina kasnije, kad je punkerska rigidnost već malo popustila, u second hand-shopu sam naletio na taj zaboravljeni album svog djetinjstva. S obzirom na malu cijenu, kupio sam ga tek toliko da se prisjetim davnih favorita.  Tek kada sam ponovo čuo te hitove – došlo mi je iz dupeta u glavu koliko je to neopisivo dobar pop-album. Od „220 u voltima“ do „Zažmuri“, gotovo svaka pjesma ima hitoidni potencijal a raznolika paleta stilova mi uopće nije smetala, ni reggae u „Nemoj da budeš nja-nja“, ni jazz u „Dobro jutro džezeri“, ni rockabilly u „Nemoj da se zezaš sa mnom“, nanovo sam vrtio ploču i svakog trena iznova uživao kao i te ‘85. godine kad je album izašao. Nema tu životno mudrih stihova niti parola što strašno zvuče, no upravo je zbog te neobaveznosti i pitkosti koja ni u jednom trenu ne skreće u triviju ili glupiranje ova ploča vrhunac mainstream pop/rocka što ga je Jugoslavija dala, a na tom polju konkurencija nije bila ni u kom slučaju mala, ni zanemariva. (NF)

39. Rebel Star – So (2007.)
[166 bodova / 3 glasa]
Čiko, ako americana slučajno dolazi iz Vojvodine umjesto iz Alabame – zašto je ne zovemo vojvodiana? Pa zato, papane jedan, što nikakve razlike između prve i druge nema, to je poanta glazbe. Nema granica. Je, super je kužiti se u žanrove, znati povijest, moći satima raspredati teorije. I što se onda dogodi? Odnikud se pojavi neki bend smiješna imena, osvoji te, i nakon samo par mjeseci više ne znaš razliku između Big Star ili Rebel Star. Znaš samo da je i jedno i drugo savršeno, da si, kada ih upališ, u stanju pjevati svaki stih i zaboraviti na sve. Pojma nemam kako je ovaj Milan uspio nabosti ovakav hit do hita i kako mu je uspjelo postati dio mene, ali, eto, tu je da ostane. Reći da su “Staklo”, “Amerika”, “Leto” i oni nenadjebivi “Vozači” genijalne pjesme isto je kao da ustvrdiš kako ti je određeni seks bio najbolji u životu. Epitet, metafora, ma sve je to kurac. Nisu ovo pjesme, ovo su dokazi da čovjek može iza sebe ostaviti više od gena i gnojiva. Prah smo bili, u so ćemo se pretvoriti. (MĐ)

38. Rambo Amadeus – O tugo jesenja (1988.)
[168 bodova / 3 glasa]
Nakon ovoga, sve je krenulo nizbrdo: Rambo više nije bio samo čovjek koji se dobro zajebava nego je postao još i čovjek s MISIJOM, zabrijao da je balkanski Zappa, i krenuo snimati progresivno sve neslušljivije albume… Silazna putanja je zaustavljena sa zadnjim albumom na kojem je konačno usavršio estetiku kojoj je težio kroz sve te godine i uspio je čak i učiniti simpatičnom (raštimani jazz-band besciljno trkelja, Rambo stoji za stolom sa strane i lijeno valja baline, ima pića za sve), no taj namćorsko-mudrijaški Rambo mi nikad neće biti toliko drag, pa ni toliko smiješan, kao onaj nedozreli klipan s “O tugo jesenja” koji ne može vjerovati svojoj sreći što mu je netko dopustio da snima muziku! To nesputano veselje koje zrači iz svake note, svakog tona ovog albuma, toliko je zarazno da je uopće ideja da bi mi ikada mogao dodijati apsurdna koliko i mogućnost da bi mi ikada moglo dodijati, ne znam, sunce? (TK)

37. Urban – Žena dijete (1998.)
[168 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Pisanje o albumu koji se nalazi na prvom mjestu vlastite liste doživljavam kao jedan od težih zadataka, onaj koji zahtjeva specifičan emocionalni napor kakvima u zadnje vrijeme nisam previše sklona. Danima već razmišljam kako bih pristupila ovom albumu, i kad sam se napokon prihvatila sažimanja vlastitih misli, uviđam kako vrijeme distorzira sjećanja više nego što sam mislila… Urban je svakako bio prvi. Prvi uz kojeg sam tako intenzivno voljela, prvi čija mi je lirika omogućila ekstatične ushite, a da je pritom bila na mom jeziku (uživala sam u njegovim naoko nespojivim kombinacijama riječi, i te su sintakse za mene imale savršeni punctum), prvi koji je rasplinuo neke moje balone (u čijim je nastajanjima, o ironije, i sam sudjelovao), i prvi koji me naučio kako Umjetnost valja odvojiti od njezina Autora. Iako danas ne bih išla toliko daleko da Urbanovu glazbu i tekstove nazivam umjetnošću, prije 15 godina to mi se definitivno činilo kao art – zvuk mi je bio relativno nov i uzbudljiv, a riječi pogađale ondje gdje treba. Mogući je razlog tome neupućenost u glazbene svemire, jer muzika koju sam u to doba slušala bila je uglavnom nezahtjevna, blaga i sporookretajna, jednako kao što sam ja u to doba bila hipijevski eterična izvana i iznutra. Susret s Urbanom utoliko u sebi nosi magičnu dihotomiju jer radilo se o potpunom prepuštanju uz maksimalan otpor, no Urban&4 vrlo je brzo izgubio stigmu agresivnog i dosadnog Laufera (u to ne ubrajam EP!) koji oduševljava sve četiri pankerice na mojoj školi, i pridobio me čitavu samo za sebe. Ta je ljubav, započeta s «Otrovnom kišom», uz veće ili manje prekide, trajala sve do 17. 12. 2002. kada sam čitavu priču na nekoliko razina bolno demistificirala. Naime, tada se dogodio prvi susret obožavanog autora i njegove vjerne slušateljice na koncertu Urbana&4 u Aquariusu. Sva snaga njegovih tekstova koji su hranili moje ideje o moralnim vertikalama i savršenim ljubavnim pričama ležala je upravo u toj neopipljivoj samodefiniciji Autora koja je djelovala iskreno i autentično («Pomozi mi, prije sna, saznao bih od nas dvoje koji sam ja…?»), u fotografijama Gorane i Damira kako leže goli u krevetu («Odlučio sam da te volim, nadam se da ovo nije pjesma…»), njihovih zapetljanih dlanova («…a ja Ruke prodajem prvom što me dotakne i udari poljupcem»), atrija njihove zgrade na Kozali («Ovu ploču posvećujem putu od ljubavi do čovjeka»), a Autor me u tom prosinačkom Aquariusu više puta snažno ošamario, po jednom za svaku od mojih djetinjastih iluzija o ljubavi i istini. Njegovo samodopadno klatarenje po pozornici u crnoj suknji izgledalo mi je daleko i glupo, a ruke je doista prodao, ali vrlo jeftino i bez imalo stila nekoj djevojčici iz prvog reda koja ga je udarila poljupcem a on nju šutnuo nazad i to onim jednim finim francuskim, koji uključuje jezik i stanovito trajanje. Pa tako još par puta, s još par djevojčica, i onda još jednom s bubnjarom. I podijelio par Marti. I na to se svela moja višegodišnja tinejdžerska zanesenost jedinstvenom cjelinom Umjetnika i Umjetnosti. Gorana se kasnije pretvorila u Milicu, Urban u najobičnijeg Damira koji, eto nešto svira i pjeva, a ja sam zaključila da su putovi uma mnogo sigurniji od putova srca. Odonda se klonim sumnjivih tipova s ambivalentnim tekstovima, analizirajući vrlo precizno sva značenja svih stvari ovoga svijeta. Urbanovi spotovi su mi i dalje genijalni – zlatno doba Gonze! – odnosno, kao takve ih pamtim, i neka na tome i ostane. Na trenutke mi je krivo što «Otrovnu kišu» nisam stavila na prvo a «Ženu dijete» na drugo mjesto, jer mi se tekstualno i zvukom čini mnogo podatniji za pisanje, no shvaćam da stvari imaju svoje unutarnje razloge, koji ne moraju nužno biti izrečeni. Ovaj Urban definitivno više nije TAJ Urban, Urban neke mene od 14, odnosno 18, i iako sam danas dovoljno odrasla da hrabro podnesem činjenicu kako ne mora biti najposebniji, prvi je ipak uvijek – prvi. (PB)

36. Majke – Razdor (1993.)
[176 bodova / 3 glasa]
Usprkos vrlo lošim uvjetima za stvaranje i promoviranje rock glazbe, 1993. izašla su posljednja dva velika hrvatska rock albuma. Jedan je «Džinovski» Hladnog Piva – moćna, nenadjebiva i briljantno jasna opservacija sveopćeg stanja u novonastaloj situaciji skraćenog područja života i djelovanja, a drugi je «Razdor» – hladna narkomanska ispovijest Gorana Bareta, zasigurno najvećeg i najiskrenijeg domaćeg pjesnika koji, skoro u potpunosti, u cijelom svom opusu, govori o duhovnom životu. Ponajviše propitivanju samog sebe, što i jest jedino bitno. «Razdor» je to jako i definitivno potvrdio nakon «Razuma i bezumlja», na kojemu se već moglo naslutiti što zanima Bareta. Heroin i prosvjetljenje – traženje puta, istine i života. Zapravo, Bare je toliko moćan pjesnik da je njegova izrazito osobna, klasična religijska pjesma «Vrijeme je da se krene» korištena kao politička uzrečica pokretanja masa na izbore, moto promjene vlasti, čime se niti jedan drugi domaći poeta ne može pohvaliti iako je i sam Bare nekoliko puta naglasio kako pjesma nema niti malo veze politikom. Još jači mu je kasniji hit s Plaćenicima – «Put ka sreći» koji se komotno može uvrstiti u repertoar bilo kojeg crkvenog zbora. Za razliku od mnogih svojih kolega koje imaju potrebu javno govoriti i pisati o problemima u državi i sl. brljezgarijama, ili s raznim umjetničkim radovima ukazivati na loše stvari – što najčešće služi za promociju njih samih i jako malo, ako ne i ništa za opće pomicanje stvari ka boljem – Bare je pomalo doživljavan i kao šarlatan, narkoman koji ne zna što priča, i kao takav guran u kut. Sjećate se kada su zamračili nastup Majki na Porinu? No njegove pjesme obraćaju se pojedincu na razmišljanje i promišljanje o samom sebi, što je apsolutno najjača spika. Sad više nemam vremena pisati ni razmišljati o “Razdoru”, a trebalo bi spomenuti još sljedeće – Aleksandar Dragaš, T.R.I.P. Records, raspad-razdor benda i nova postava Majki, heroin, «Visoko, visoko/ Iznad tebe i mene/ Postoji nada/ Prema nama želi da krene», Hrvatska prvih par godina nakon 1991, Fiju briju, Jabuka, Hali Gali Halid, i tako dalje. Ima još toga. (BM)

(pisali: Neven Fitnić, Mario Đira, Tonći Kožul, Petra Belc, Bojan Mandić)

11 Odgovora to “Gorilini naj Yu & ex-Yu albumi: #40-#36”

  1. Gogo Says:

    10:5, prva runda koju su dobili. Rambo je njihov, normalno.

  2. bojan Says:

    ’10:5, prva runda koju su dobili. Rambo je njihov, normalno.’

    prejako!

  3. tha Says:

    ako su dosad ispucana dva urbanova albuma i dvije majke, znači da je to to? ide sad nešto veselije?

  4. Gogo Says:

    Nadamo se!

    Nego, rezultat je ipak 10:4, ne može Rambo njima, upozorio me Jukić. Ni po kojem ključu. Pravila su pravila!

  5. bojan Says:

    kome pripadaju Bijelo Dugme, Plavi Orkestar i Crvena Jabuka?

  6. Hugin Says:

    Jabuka je naša, Plavi Orkestar slovenski, a Dugme mogu svi svojatati.

  7. Goran Says:

    ^ trol

  8. Goran Says:

    Sve s Grbavice.

  9. Gogo Says:

    Jabuka je naša, slažem se! A Dugme dajem kome god da ih oće!

  10. Inspektor Rex Says:

    Pavlove, stvarno si degutantan sa ovim brojanjem krvnih zrnaca…shatro-ljevicar,najgora vrsta

  11. goranpavlov Says:

    Prika, žao mi je, ali ti si baš ozbiljan debil.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: