Gorilin naj Yu & ex-Yu albumi: #45-#41

by

45. Disciplina kičme – Nova iznenađenja za nova pokolenja (1990.)
[160 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Sa zadnjim ex-Yu albumom Koja je dosegnuo vrhunac svoje vizije. Sve što je godinama pokušavao – na ovoj ploči konačno je dobilo završnu glazuru. Ritam, ritam, ritam, punk, punk, punk, energija, energija, energija. Poneka parola, poneka poruka, puno plesa. Pokušajte ne lamatati udovima dok puhači od prve do zadnje sekunde ovog kreativnog ludila jašu po basu i bubnju koji brišu granice među žanrovima. Da, ima tu tipičnog ex-Yu glupiranja i novovalne estetike, primjetan je i zeleni zub vremena, možda je cijela stvar malo preduga, ali neosporno se radi o najbolje odrađenom projektu jednog od originalnijih likova iz Yu-rock bajke. Uostalom, samo pričanje o ovako nečemu umjesto plesanja već je dokaz da smo fulali ceo fudbal. Da li ti znaš za neki drugi ritam? Ja ne. Groovy, baby, groovy. (MĐ)

44. Azra – Azra (1980.)
[160 bodova / 4 glasa]
Kad je krajem devedesetih jedan novinar (znao sam i koji, al sam eto zaboravio) pitao članove jednog škotskog benda (znao sam i kojeg, al sam eto zaboravio) u čemu je tajna fenomena škotskog indie-rocka koji apsolutno dominira svijetskom indie-scenom, dobio je približno ovakav odgovor: “Nogometna liga nam je slaba, žene su nam ružne, a vrijeme je užasno. Nemamo što raditi osim svirati.” Slična analogija se može povući s novozagrebačkom glazbenom scenom s kraja sedamdesetih. Prema citatu koji je – istinit ili ne – završio na grbu općine Novi Zagreb, drug Tito je tko zna kojom prilikom vizionarski prozborio ”širite Zagreb preko Save” i tako u hipu, gotovo preko noći, u ime ideala socijalne pravde, nakrcao južni dio Zagreba nakupinama ružnih i sivih naselja, glomaznim zgradama i realsocijalstičnim neboderima u koje su se naselili razni dotepenci u potrazi za srećom, mladi parovi kojima je Novi Zagreb bio prva stepenica na putu prema gore, te armija onih koji su ovamo stigli u očaju, bez oduševljenja i silom prilika, dok se ne snađu. U tim naseljima – osim tih zgradurina nabacanih poput jeftinih lego kockica i trgovina mješovitom robom – nije bilo ničega. Upravo zato, za Novi Zagreb se u to vrijeme priljepio nadimak «spavaonica», jer se tamo moglo samo spavati. Ili pak svirati ako ti već vrag nije dao mira. I baš se to zbilo. Baš poput «Gluhih lasta», briljantnog stripa Štefa Bartolića, Novi Zagreb je tada bio krcat raznim Gluhim lastama, mladim i drskim bendovima iz kojih su isplivali brojne mesije nadolazećeg Novog Vala. Jedan od njih je bio i Branimir Štulić, tada zvani Čupko, lokalni trubadur koji je izgledom podsjećao na nekog statista iz Peckinpahovih westerna. Svojevrsni glazbeni Alejandro Jodorowsky, čudak i osobenjak prepun talenta i volje da taj talent kapitalizira, Štulić je – što je tada bila senzacija – imao pregršt autorskih stvari koje međutim nikako nije mogao kanalizirati u studijski album. Što zbog vlastita prgava karaktera, što zbog upornog i tvrdoglavog koketiranja s folkom i sevdahom, inzistiranja na klasičnoj gitari i kompliciranim melodijama (što je tada bilo totalno anti-rock), Štulić nije bio shvaćen i ni u jednom bendu se nije dugo zadržavao. No kad je otkrio Ramonese, Talking Headse i ostatak američke novovalne scene preko jedne kompilacije koju mu je donio Max Juričić, Štulić se totalno raspametio, doživio je pravo prosvjetljenje. Obrijao je bradu i brkove da liči na Pankrte, uzeo imidž Travisa Bicklea, dao si nadimak Johnny, preko noći ubrzao sve svoje pjesme te izbacio iz njih suvišne staromodne dodatke, i svojim specifičnim, gotovo pa dokumentarističkim pjesničkim slikama (koje su na razvoj novog vala utjecale više nego svi uvozni tekstovi zajedno) dodao svježu punkersku krv. Okupio je bubnjara Borisa Leinera i basista Mišu Hrnjaka – dvojicu iznimno talentiranih glazbenika, a što je još i važnije, dvojca koji je jedini valjda u cijelom Zagrebu imao strpljenja za njegove luđačke eskapade – i osnovao bend Azra, bend koji će svojim popularnošću pomesti sve ostale novovalne konkurente, i bend koji nam je poklonio najbolji debi u povijesti domaće glazbe. Ostalo je povijest. (SČ)

43. Haustor – Bolero (1985.)
[160 bodova / 5 glasova]
Znalci se uglavnom slažu – prva dva albuma Haustorovi su vrhunci, Darko Rundek sam nije mogao toliko visoko, koliko je mogao u kompi sa Srđanom Sacherom. No ja nisam znalac. Moja je ex-Yu glazbena naobrazba, priznajem, ograničena i rupičasta, pa sam tako propustio pažljivije prostudirati i “Haustor” i “Treći svijet”. Nije da ih nikad nisam ni čuo, ali bilo je to u davnim vremenima dječačke zaigranosti i ne sjećam se da su na mene ostavili neki dojam, bit će da sam bio prebalav da dokučim tu epohalnost, a kasnije sam očito imao druge prioritete. “Bolera” se, pak, jako dobro sjećam još sa sestrine presnimljene kazete bogate šumovima, na kojoj sam mahnito premotavao kraj B-strane, opet iznova upijajući “Šejna” i “Šal od svile”, do dana današnjeg najdraže mi pjesme Rundekovog opusa. Kasnije sam zavolio i ostatak albuma – hitoidnu “Enu”, buntovnu “Sejmeni”, žesticu “Ja želim” i hip-hop preteču “Take the Money and Run”. Bila su još neka dva fillera kojih se ne sjećam, ali sve ostalo bilo je dovoljno da mi “Bolero” (p)ostane Haustorov Everest. (PP)

42. Damir Urban & 4 – Otrovna kiša (1996.)
[162 boda / 3 glasa]
Album koji me poprilično pokosio i oduševio kada se pojavio. Valjda prva kombinacija rocka i drum’n’bassa u pjesmi “Nebo”, cijeli niz laganijih krasnih pjesama, od kojih su neke čak i bili hitovi (“Astronaut” i “Ocean”, plus “Kralj pola srca”) – sve je to činilo ovaj album idealnim soundtrackom za aftere nakon cjelonoćnih izlazaka. A tu je i odlični “Robot”, kojeg nije uspio pokvariti niti spot s kadrovima iz filma “Vrana” koji je u pokušajima da bude strašan bio smiješan. I nije mi jasno zašto radijski urednici, u svjetlu krize s radioaktivnim plutonijem u reaktoru 3 elektrane Fukushima Daiichi, ne vrte “Nuclear Baby” kada je tu sasvim prigodan stih – “Kada se smije, ima japanske oči.” Sve u svemu, čini mi se da smo u srednjoj školi imali solidan izbor kvalitetnih albuma relativno mainstreamaških izvođača (barem po prisutnosti na televiziji i radiju), u usporedbi s današnjom generacijom koja, ako već ne sluša cajke, mora slušati Ramirez, Vatru i slične. (AR)


41. Darkwood Dub – Elektro pionir (1999.)
[164 boda / 3 glasa]
Idealan soundtrack za novonadolazeće tisućljeće nam je stigao iz komšiluka te 99-e, napokon dokazavši da se vrhunski album na ovim prostorima može snimiti i ako se odmakne od, naizgled, sigurne formule za uspjeh za domaću upotrebu (4 nemaštovita rock-akorda plus malo EKV-patetike….). Čak i dan-danas, skoro punih 12 godina nakon izlaska te nabave ovog malog remek-djela (kazetu sam, naime, nabavio u Beogradu u prosincu ’99, tek koji tjedan nakon smrti oca nam domovine), unatoč općoj poplavi domaćih i stranih izdanja koja nas zasipaju iz mjeseca u mjesec, «Elektro pionira» i dalje slušam najmanje jednom mjesečno…. Doma, u autu, na poslu – no exception!!!! (DM)

(pisali: Mario Đira, Saša Čobanov, Petar Panjkota, Ante Raić, Dino Marelić)

16 Odgovora to “Gorilin naj Yu & ex-Yu albumi: #45-#41”

  1. Gogo Says:

    8:2, dobro je, još vodimo!

  2. Jelena Says:

    lako tako iz Petrinjske srat po Novom Zagrebu! jel znaš ti, Čobanov, da je Boris Budimirov dobio sve svjetske arhitektonske nagrade koje su se dobit dale za projekt limenke? osim toga, žene na Balkanu su stvarno zgodne, za razliku od frajera, tako da ti teorija pada u vodu😛

  3. bojan Says:

    znao sam! najlosiji album Discipline Kicme.

  4. Gogo Says:

    Jebemu mater, Panjkota, ako je tebi najbolja bendova pisma (TV Man) filer, onda stvarno…🙂

  5. Goran Says:

    Ako ima neka petecija za nespominjanje mladih i “cajki” da se potpišen?

    Pokoljenja su i meni najtanja Disiplina, predmnijevam da će je biti još (ja hin nisam ništa dao tako da nije spojlanje)!

  6. Panjkota Says:

    Mea culpa, neozbiljan sam i površan, nisam opet preslušao sve pjesme, a TV Man sam zadnji put čuo prije brat bratu 10-15 godina. Fala na podsjeti, filera nema🙂

  7. saša Says:

    Svilar, ja sam živio i u Trnskom i u tim tvojim limenkama u Zapruđu, tako da dobro znam šta govorim, odnosno pišem, A i serem se ja na tog Budimirova i na njegove nagrade! Da je nešto valja već bi završija na kvizu.

  8. bojan Says:

    Take the money and run – preteca hip hopa?
    evo prvo sto se sjetim
    http://www.youtube.com/watch?v=_skxUlBTdkE 1984.

    Neshvaceni Branimir Jodorovsky iz Novog Zagreba koji slusa Ramonese i koketira s folkom jos 1980. pa nam poklanja najbolji debi u povijesti domace glazbe. parlole sto strasno zvuce.

  9. ga-li Says:

    nego ko je izjavio ono za skotski fudbal, zene i vrijeme??netko iz delgadosa ili arab strapa????

  10. saša Says:

    Mislim delgadosi, al me ubi, nisam siguran. A opet, hm, možda i arab strap.

  11. Gogo Says:

    Nema šanse Delgadosi, da se ne uvridi kolegica u bendu! Prije Mogwai.

  12. saša Says:

    A možda! Al Delgadosi bi bili totalne face da su to rekli. Pa ako je ružna nek si snosi posljedice, a šta sad…

  13. ga-li Says:

    hm, u glasgowu se igra pristojan nogomet, al u falkirku zato stanuje momcad ispod prosjeka hrvatske lige, stoga, aidan i malcolm imaju najjaci argument za onakvu izjavu(pod pretpostavkom da su zene jednako ruzne i u tamo i namo, vrijeme zasigurno jest)

    ipak,ja i dalje mislim da su delgadosi, alun, konkretno!!!

  14. ga-li Says:

    ima U viska🙂

  15. Goran Says:

    Dugme je direktno uticalo na T-Baby.
    Iskoristimo priliku da još jednom obožavomo ovaj flow!

  16. Goran Says:

    SHIT N3V3R GITS 0LD How the fuck do we post to keep peace

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: